Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/10 (M. S.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-880/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 880/10, rješavajući apelaciju Milivoja Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Stevanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 118-0-Rev-08-000 898 od 22. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 218 od 4. jula 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-

231/03 od 19. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glavičica, podnio je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-08-000 898 od 22. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 218 od 4. jula 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-231/03 od 19. januara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-231/03 od 19. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je Borivoje Stevanović (u daljnjem tekstu: tuženi) pričinio materijalnu štetu u visini od 15.000,00 KM na način što mu je zabranio da prolazi putem i ulazi u parcelu preciziranu u presudi i na taj način ga onemogućio da pokosi zasijanu pšenicu, zasadi kupus na površini od 1700 m2 i pokupi rod sa dvije džanarike kao i da obradi parcelu u periodu od 2003. do 2005. godine, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati navedeni iznos sa pripadajućom kamatom počev od dana utuženja do isplate i naknadi mu troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 400,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sudsko poravnanje 15. marta 1973. godine kojim se tuženi obavezao da apelantu dozvoli kolski prolaz preko svoje parcele precizirane u presudi a pod uvjetom da se na vratnicama postavi katanac čije će ključeve imati i apelant i tuženi. Uvidom u spis istog suda broj P.354/02 je utvrđeno je da je između istih parničnih stranaka pred tim sudom prethodno vođen parnični postupak koji je pokrenuo apelant zbog smetanja u pravu prolaza spornim putem. Navedeno je i da je apelant imao nesmetan prolaz sve do 2002. godine kada je između apelanta i tuženog nastao spor oko korištenja navedenog prolaza. Prema obrazloženju presude, u vezi navedenog je taj sud donio rješenje broj P.354/02 od 4. juna 2003. godine kojim je utvrđeno da je tuženi zasmetao apelanta u posjedu prava služnosti prolaza ali da navedeno rješenje još uvijek nije pravosnažno budući da se pred Okružnim sudom vodi žalbeni postupak po žalbi tuženog. Nadalje, navedeno je da je na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi a koji su članovi Mirovnog vijeća MZ Glavičice, utvrđeno da je putem tih svjedoka tuženi ponudio apelantu da prođe navedenim putem i ovrši pšenicu ali da je apelant to odbio i izjavio da neće da prolazi tim putem sve dok se ne okončaju postupci u vezi nastalog smetanja i naknade štete. Navedeno je da je i apelant izjavio da ni ranije nije prolazio navedenim putem sa kombajnom jer tim putem komabajn ne može proći već da je i ranije prolazio drugim pravcima.

3. Osnovni sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi da apelant svjesno nije htio pobrati pšenicu niti obrađivati zemljište jer je čekao ishod spora smetanja posjeda i naknade štete. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da, čak i da je tuženi pravio određene smetnje prilikom prolaska apelanta do njegove parcele to ipak ne znači da je apelant bio onemogućen da obrađuje te parcele a što nedvosmisleno proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka članova Mirovnog vijeća. Osnovni sud je, nadalje, naveo da je članom 18. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96 –u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su stranke u obligacionom odnosu dužne da u izvršavanju svojih obaveza postupe sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionog odnosa (pažnja dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina). Prema obrazloženju Osnovnog suda, navedeno znači da čak i da je bilo neke štete, apelant je bio dužan da postupi tako da ta šteta bude što manja a što nesporno apelant nije učinio već je naprotiv odbio ponudu tuženog da prolazi spornim putem. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema obaveze tuženog da apelantu naknadi štetu zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 012-0-Gž-06-000 218 od 4. jula 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, odluka prvostepenog suda pravilna jer ju je prvostepeni sud obrazložio uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju činjeničnu i pravnu osnovu. Navedeno je da je pretpostavku odgovornosti za štetu ne samo činjenica da je neko lice pretrpilo štetu već i da se ostvare i druge pretpostavke kao što su postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja i uzročna veza između štetne radnje i štete. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, navedene pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene. Ovo stoga jer je, kako je naveo Kantonalni sud, tuženi preko članova Mirovnog vijeća ponudio apelantu da prolazi spornim putem što je apelant odbio, te i iz razloga što je i sam apelant priznao da je i inače na drugi način pristupao svojoj parceli, a što je mogao i u ovom slučaju učiniti ali nije. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda da tuženi nije prouzročio štetu apelantu, pravilna. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije dao značaj onome što je bitno u ovom sporu budući da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze i utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. ZOO kojim je regulirano pitanje naknade štete.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 898 od 22. decembra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je, za utvrđivanje odgovornosti za štetu, potrebno ne samo da neko lice štetu pretrpi nego i da se ostvare i druge pretpostavke a koje je naveo drugostepeni sud u svojoj presudi, te da su kod određenih vrsta odštetne odgovornosti potrebne i posebne pretpostavke među kojim je i krivica. Vrhovni sud je naveo da je štetna radnja učinjena namjerno ako je štetnik bio svjestan posljedice koja će nastati iz njegove radnje pa je pristao na njeno nastupanje i da samo kod namjere štetnik želi nastupanje posljedice. S tim u vezi je obrazloženo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi obrazložili zašto smatraju da tuženi nije odgovoran za štetu čiju naknadu apelant zahtijeva a navedeno obrazloženje prihvata i Vrhovni sud. Pri tom je istaknuto da okolnost što je u parnici zbog smetanja posjeda utvrđeno da je tuženi smetao apelanta u mirnom posjedu prava služnosti prolaza preko parcele tuženog, ne znači da je zbog toga tuženi odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio jer sam čin smetanja posjeda može, ali i ne mora prouzročiti štetu licu koje je smetano u posjedu prava služnosti puta. Vrhovni sud je naveo i da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili provedene dokaze a među njima i iskaze svjedoka, pa da su na osnovu toga pravilno zaključili da radnje tuženog nisu onemogućile apelantu pristup njegovoj parceli jer je apelant do parcela mogao doći putem kojim je ranije i dolazio sa kombajnom. Navedeno je i da Vrhovni sud smatra da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da je apelant sam sebi prouzročio štetu jer je odbio ponudu tuženog da u vrijeme sezonskih radova prolazi preko njegove parcele. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno dokazano da mu je tuženi prouzročio štetu jer je u postupku povodom smetanja posjeda utvrđeno da ga je omeo u korištenju prolaza zbog čega mu je prinos i propao a da je dokaz za to rješenje Osnovnog suda o učinjenom smetanju. Apelant navodi da je dokaz za njegove tvrdnje i činjenica da ga je tuženi i ranije čak i fizički napadao a da su osporene presude signal štetnicima da se mogu ponašati kako god žele bez ikakve pravne odgovornosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio