Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-917/10 (N. G.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Šta se ne smatra imovinom
- Građanski postupak
- Naknada
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-917/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-917/10, rješavajući apelaciju Nenada Gojkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Gojkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 462 od 3. decembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 368 od 21. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko Ristić advokat iz Doboja, podnio je 11. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 462 od 3. decembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 368 od 21. decembra 2007. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv Općine Doboj zastupane po Republičkom javnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja. U tužbi je naveo da mu je kao radniku bivšeg SUP-a SR BiH u novembru 1987. godine dodijeljen stan u Doboju u ul. Josipa Jovanovića br. 70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u kojeg se uselio s porodicom, a 1988. godine sa SIZ-om stambeno komunalnih poslova potpisao ugovor o korištenju stana. U februaru 1997. godine, tužena je, kako je dalje naveo u tužbi, donijela rješenje o rušenju stambenog objekta (barake) gdje se nalazio predmetni stan, pa je apelant predložio da se utvrdi njegovo pravo da mu tužena na ime kupovine drugog stana isplati iznos od 37.800,00 KM ili da mu naknadi štetu i isplati iznos od 37.800,00 KM. Tužena je osporila postavljeni tužbeni zahtjev jer je rješenje o rušenju doneseno iz razloga što je opće stanje pomenutog objekta bilo veoma loše i što su prije donošenja rješenja o rušenju stanari objekta (barake) među kojima i apelant, samoinicijativnio napustili objekat nekoliko godina ranije. Tužena je navela da je apelant izgubio stanarsko pravo jer je samoinicijativno izašao iz posjeda stana i to duži vremenski period prije rušenja objekta.
3. Osnovni sud je donio presudu broj P-365/05 od 7. marta 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan prigovor tužene o nedostaku aktivne legitimacije apelanta, obavezao tuženu da apelantu na ime kupovine stana u u Doboju, po predugovoru od 10. decembra 2005. godine isplati iznos od 37.800,00 KM ili da mu na ime naknade štete zbog uništenja i rušenja stana isplati iznos od 37.800,00 KM. Apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu za izgradnju izdvojenog objekta – šupe isplati iznos od 6.300,00 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je među stankama nesporno da je apelantu dodijeljen stan 1987. godine u koji se uselio 1988. godine, da je ugovor o korištenju stana zaključio na neodređeno vrijeme i da je nominovan kao nosilac stanarskog prava sa svim pravima i obavezama koje proizilaze iz Zakona o sambenim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnejm tekstu: ZSO). Tokom rata, kako je dalje utvrđeno, apelant je s porodicom nekoliko puta napuštao stan zbog granatiranja i devastiranja, ali stan nikada nije proglašen napuštenom imovinom. Apelant se po okončanju ratnih dejstava nije mogao vratiti u posjed stana jer je objekat bio devastiran. U pogledu istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da iz podataka u spisu proizilazi da je stambeni objekat u kojem se nalazi predmetni stan srušen 1997. godine i da stoga apelant nije imao potrebu podnositi zahtjev za povrat stana koji nije postojao. Propuštanjem da podnese zahtjev za povrat stana apelant po ocjeni suda nije izgubio stanarsko pravo. U vezi spornih činjenica koje se odnose na pravo da se apelantu na ime srušenog stana obezbijedi drugi adekvatan stan ili da mu se naknadi šteta, Osnovni sud je utvrdio da je apelant imao svojstvo nosioca stanarskog prava i da je tužena povela postupak rušenja objekta u kome se nalazio stan apelanta u skladu sa Zakonom o uređenju prostora. Međutim, to po ocjeni suda ne oslobađa tuženu od obaveze da licima koji su bili nosioci sanarskog prava obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe, u skadu s odredbom člana 52. ZSO. Stoga, kako je zaključeno, tužena nije mogla donijeti rješenje o rušenju objekta prije obavještavanja apelanta i ostalih nosilaca stanarskog prava o rušenju i obezbjeđivanju minimalnih uslova stanovanja. Apelantu stoga, po ocjeni prvostepenog suda, pripada pravo da od tužene zahtijeva dodjelu drugog odgovarajućeg stana, a kako tužena apelantu nije ponudila adekvatan stan, apelant je zaključio predugovor o kupovini stana u izgradnji iste strukture i kvadrature, po cijeni od 1.050,00 KM po 1m2. Iz navedenih činjenica, kako je zaključio prvostepeni sud, proizilazi da je osnovan apelantov zahtjev da mu tužena na ime kupovine stana po predugovoru iz decembra 2005. godine isplati određeni novčani iznos ili mu na ime naknade štete isplati isti iznos, dok je u dijelu zahtjeva za isplatu novčanog iznosa na ime izdvojenog objekta – šupe njegov zahtjev odbijen, budući da izdvoeni objekat ima karakter privremenog objekata.
5. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-06-000 368 od 21. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, djelomično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da razlozi iz prvostepene presude nisu mogli poslužiti da se zahtjev apelanta usvoji, jer nisu ispunjene pretpostavke iz člana 52. ZSO. Naime, tužena je bila ovlaštena na donošenje rješenja o rušenju stambenog objekta «Barake» jer stanovi nisu odgovarali higijenskim uslovima i postojala je opasnost po život stanara, što ni apelant tokom prvostepenog postupka nije osporavao. Prema navodima apelanta, stan je napustio sa članovima porodičnog domaćinstva 1995. godine kada se preselio u drugi stan (stan prijatelja). Kod činjenice da je rušenje spornog stambenog objekta izvršeno 1997. godine i da tužena nije na protivpravan način iseljavala apelanta, jer isti nije bio u posjedu stana, tužena nije imala obavezu da mu obezbijedi drugi odgovarajući stan niti mu pripada pravo na novčanu naknadu za kupovinu odgovarajućeg stana. Naime, kako je dalje navedeno, rušenje stambenog objekta je uslijedilo nakon donošenja rješenja tužene u legalno provedenom upravnom postupku, iz razloga koji su opravdavali rušenje, što znači da u radnjama tužene nije bilo protivpravnosti. Okružni sud je zatim naveo da korištenjem predmetnog stana u periodu od 1987. do 1995. godine apelant nije stekao pravo trajnog karaktera jer je prestankom korištenja stana 1995. godine prestalo apelantovo pravo po osnovu dotadašnjeg korištenja tog stana, tim prije što je samoinicijativno (dobrovoljno) iselio iz predmetnog stana. Objekat u kom se nalazio stan je zatim na legalan način i u legalno provedenom postupku srušen, a prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je tužena povrijedila odredbu iz člana 52. ZSO jer apelantu nije obezbijedila drugi stan. Okružni sud je osim toga ukazao na činjenicu da se apelant tek 2004. godine obratio tuženoj, da u periodu od iseljenja 1995. godine pa do 2005. godine kada je podnio tužbu sudu nije pokazao namjeru da ostvari svoja prava u vezi sa stanom na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Prvostepeni sud je, kako je ocijenio Okružni sud, pravilno i popuno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijlno pravo iz kog razloga je žalba djelomično uvažena i prvstepena presuda preinačena.
6. Odlučujući o apelantovj reviziji, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-08-000 462 od 3. decembra 2009. godine kojom je revizia odbijena. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se apelant dobrovoljno i samoinicijativno iselio iz predmetnog stana u kojem je, kako je sam potvrdio, bilo nemoguće stanovati usljed oštećenja stana i zgrade i da u dugom vremenskom periodu od skoro dvije godine (od iseljenja iz stana do rušenja objekta) kod davaoca stana na korištenje nije pokazivao interesovanje za osposobljavanje stana. Apelant je dobrovoljno i znatno prije donošenja rješenja o rušenju iselio iz stana, a rušenje objekta u kojem se stan nalazio nije bilo uslovljeno apelantovim iseljenjem iz stana pa stoga, kako je potvrdio Vrhovni sud, nema obaveze tužene da mu obezbijedi drugi stan u smislu odredbe člana 52. ZSO. Iz pravilnog tumačenja navedene odredbe proizilazi da se korisnici stana koji u vrijeme rušenja zgrade koriste stanove u takvoj zgradi za koju je pravosnažnim rješenjem nadležnog upravnog organa određeno rušenje, mogu se iseliti na osnovu rješenja o rušenju pošto im zainteresovano lice odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan, što ovdje nije slučaj. Pravilan je zaključak drugostepenog suda prema kojem je rušenje objekta uslijedilo nakon donošenja rješenja tužene u zakonom propisanom upravnom postupku, iz razloga koji su opravdavali njeno rušenje pri čemu u radnjama tužene nema protivpravnosti a apelantovim dobrovoljnim iseljenjem iz stana 1995. godine su prestala sva njegova prava stečena po osnovu dotadašnjeg korištenja stana. Po nalaženju Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata za vrijednost stana iz predugovora zbog čega je neosnovano i potraživanje po osnovu naknade štete, jer nisu ostvarene pretpostavke za njenu naknadu propisane u odredbama čl. 154. i 172. ZOO.
7. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i perpiski i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant vidi u nepravilnoj primjeni odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, jer osporavana presuda konstatuje da je upravni postupak u kojem je srušen objekat gdje se nalazio i njegov stan, zakonito proveden. Ovakvim stavom, Okružni sud je po apelantovom mišljenju pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužena postupila protivno obligatornim normama ZSO koje nalažu redoslijed postupanja u slučaju ostvarenja uslova za rušenje stambene zgrade. Apelant je istakao da je upravni postupak, iako formalno nije proveden nezakonito, suštinski nepravilan i nezakonit, jer je tužena propustila postupiti prema zakonskim normama koje je obavezuju da nosiocu stanarskog prava obezbijedi drugi stan. Obrazloženja presuda su u suprotnosti s provedenim dokazima i paušalnom zaključku koji se ogleda u apelantovoj odsutnosti volje da zadrži predmetni stan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom i imovinu, zbog toga što su sudovi pogrešno protumačili odredbu iz člana 52. ZSO nalazeći da nisu ispunjeni uslovi iz navedene odredbe. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da je bio nosilac stanarskog prava na stanu u objektu koji je rješenjem tužene srušen, iz čega je proizašla njegova aktivna legitimacija za konkretan postupak. U odredbi člana 52. st. 1. i 2. ZSO je propisano da Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život stanara; U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice ili stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe. Budući da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji je srušen rješenjem tužene zbog neuslovnosti objekta u kojem se nalazio apelantov stan, proizilazi da je apelant imao ostvariv zhtjev ali je bilo potrebno da taj zahtjev u redovnom sudskom postupku dokaže kao osnovan. Međutim, apelant je tokom postupka svoj tužbeni zahtjev opredijelio na način da mu tužena «na ime kupovine stana po predugovoru od 10. decembra 2005. godine isplati određeni novčani iznos (37.800,00 KM) ili da se obaveže da mu na ime naknade štete po osnovu odgovornosti nastale uništenjem i rušenjem stana isplati iznos za kupovinu stana (37.800,00 KM)». Vrhovni sud je u osporenoj presudi jasno naveo nesporne činjenice koje se tiču svojstva apelanta na predmetnom stanu u vrijeme dodjele i iseljenja u periodu od 1988. do 1995. godine i donošenja rješenja o rušenju od strane tužene 1997. godine jer objekat nije odgovarao higijenskim uslovima.
13. Iz naprijed navedenog proizilazi da je apelant prema zakonu imao «ostvariv» zahtjev, ali u postupku nije dokazao da ispunjava uslove propisane u odredbi člana 52. ZSO, jer rušenje objekta u kojem se nalazio predmetni stan nije bilo uslovljeno iseljenjem apelanta, budući da se iz njega iselio dobrovoljno dvije godine prije rušenja objekta, niti je u drugi stan preseljen odlukom davaoca stana na korištenje, da bi pravo na drugi stan izvodio iz tog pravnog osnova. Iz navedenog slijedi da pravo na stan nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis,odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na isplatu novčane svote za kupovinu drugog stana odnosno na naknadu štete zbog uništenja predmetnog stana, biti riješen u njegovu korist.
14. U vezi s tim, Ustavni sud je podsjeća da su drugostepeni i trećestepeni sud naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan (dobrovoljno iseljenje, nekorištenje stana u dugom vremenskom periodu, gubitak posjeda stana prije donošenja rješenja o rušenju) a kako je apelantov zahtjev isključivo usmjeren na isplatu novčanog iznosa na ime kupovine drugog stana i kako apelant u postupku nije dokazao protivpravnost tužene, proizilazi da tako postavljen zahtjev nije osnovan. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na isplatu novčanog iznosa za kupovinu drugog stana iste strukture i kvadrature odnosno da mu je tužena dužna zbog uništenja stana isplati štetu u istom novčanom iznosu.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na isplatu, obzirom da nije dokazao da je ispunio uslove propisane zakonom. Stoga, predmetni stan u odnosu na apelanta ne predstavlja zaštićeni posjed, odnosno imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
16. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodiočni život, dom i perpisku, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom ustavnom pravu apelanta. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić