Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-933/10 (R. R.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-933/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-933/10, rješavajući apelaciju Radenka Repića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Repića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000191 09 Gž od 5. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000191 05 P od 2. novembra 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Repić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000191 09 Gž od 5. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000191 05 P od 2. novembra 2009. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 78 0 P 000191 05 P od 2. novembra 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Z.S (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime ispunjenja obaveze iz ugovora o ortakluku isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana padanja u docnju pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je ukazano da su apelant i tuženi zaključili ugovor o ortakluku 20. januara 1994. godine prema kom je apelant u ortački odnos unio označeni novčani iznos a tuženi građevinsku parcelu. Kako tuženi nije mogao vraćati uzeti novac, niti je zaposlio radnika kog je apelant odredio, a na što se obavezao ugovorom, te kako je a u međuvremenu dio poslovnog prostora izdao u zakup, 13. januara 2000. godine zaključen je Aneks ugovora o ortakluku prema kom se rok od petnaest godina od dana početka rada objekta ima poštovati i u kom će se dijeliti dobit ako u objektu započnu obavljanje neke djelatnosti ili zakupninu ako objekt bude izdat trećem licu. Tuženi se obavezao da će apelantu 1. januara 2000. godine osim 150 KM (koje daje na ime ½ zakupnine) apelantu kao ortaku davati još 150 KM na ime kamate do konačnog vraćanja duga, tj. novčanog iznosa koji je apelant unio u ortakluk. Rok za vraćanje novčanog iznosa koji je apelant unio u ortakluk produžen je do 13. januara 2002. godine. Novim Aneksom ugovora o ortakluku od 4. januara 2002. godine stranke su se sporazumile da sve obaveze i prava ustanovljene ugovorom o ortakluku iz 1994. godine ostaju na snazi ukoliko nisu izmijenjeni tim Aneksom, da tuženi ostaje u obavezi plaćati mjesečni iznos od 300 KM, te je produžen rok za vraćanje novca apelantu do 30. maja 2002. godine. Nadalje, ukazano je da je među strankama bilo nesporno da je apelantu po osnovu njegovog udjela u ortačkom društvu vraćen novčani iznos u julu 2004. godine. Apelant je u postupku potraživao od tuženog da mu isplati zakupninu i to od jula 2004. godine do januara 2009. godine u mjesečnom iznosu od 150 KM. Na temelju provedenih dokaza zaključeno je da tuženi poslije 2004. godine u zajednički sagrađenom objektu nije obavljao trgovačku ili ugostiteljsku djelatnost, pa je zaključeno da apelantu ne pripada pravo na zakupninu nakon tog datuma. U vezi s tim je ukazano da je članom 2. Aneksa ugovora o ortakluku od 13. januara 2000. godine regulisano da ortaci nastavljaju da poštuju rok od petnaest godina i da dijele dobit ako sami započnu neku djelatnost ili zakupninu ako objekat bude izdat trećem licu, da je u postupku utvrđeno da je objekat bio izdat od 1998. do 2001. godine, te da supruga tuženog na temelju rješenja od 6. avgusta 2001. godine u objektu obavljala trgovačku djelatnost, ali da u postupku nije utvrđeno da je djelatnost obavljala i nakon jula 2004. godine. Budući da apelant u postupku nije dokazao da tuženi bilo sam ili izdavanjem u zakup poslije jula 2004. godine obavljao bilo kakvu djelatnost, zaključeno je da mu ne pripada pravo na isplatu zakupnine u iznosu od 150 KM, jer je ta obaveza u smislu člana 2. Aneksa ugovora od 13. januara 2000. godine postojala ako objekt bude izdat trećim licima ili ako se u objektu obavlja neka djelatnost lično od strane tuženog. Pozivajući se na paragrafe 1175. do 1216. Opšteg građanskog zakonika kojim je regulisan ugovor o ortakluku Osnovni sud je dobio apelantov tužbeni zahtjev.

3. Okružni sud je presudom broj 78 0 P 000191 09 Gž od 5. januara 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ukazano da iz paragrafa 1175. do 1216. Opšteg građanskog zakonika proizilazi da je suština nastajanja ugovora o ortakluku da se dva ili više lica slože da ulože svoj trud ili stvari radi ostvarivanja koristi koju međusobno djele. U konkretnom slučaju ugovor o ortakluku je zaključen na petnaest godina sa ciljem da se ostvari imovinska korist. Paragrafom 1192. Opšteg građanskog zakonika je regulisano da imovina koja preteče preko glavnice, nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete jeste dobitak. Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantu po osnovu njegovog ortačkog udjela vraćen novčani iznos koji je uložio u julu mjesecu 2004. godine, te da je apelant tražio isplatu zakupnine od jula mjeseca 2004. godine. S obzirom da apelant nije dokazao da je tuženi bilo sam ili izdavanjem objekta u zakup poslije jula 2004. godine obavljao bilo kakvu djelatnost i tako ostvario zajedničku dobit u vidu plaćanja zakupnine u kojoj bi i apelant učestvovao, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da apelantov tužbeni zahtjev treba odbiti. U vezi s tim je ukazano da apelant nije dokazao u smislu člana 7. stav 1., a u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku da je tuženi ostvarivao dobit i stvarao fond ortakluka koji nastaje po odbijanju troškova i pretrpljene štete što predstavlja dobitak, dok glavnica ostaje u vlasništvu ulagača. Neosnovanim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da je tuženi nastavio sa radom nakon jula 2004. godine jer je posjedovao odobrenje za rad, obzirom da apelant u postupku nije dokazao da je tuženi u periodu obuhvaćenom tužbom, ostvarivao imovinsku korist, a što je glavni i osnovni razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili obaveze i prava iz ugovora o ortakluku, te shodno tome i proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo, relevantne odredbe Opšteg građanskog zakonika. Apelant tvrdi da je tuženi po aneksu ugovora od 4. januara 2002. godine preuzeo obavezu da nastavi plaćati mjesečni iznos od 300 KM i nakon što su se promijenile okolnosti tj. nakon što je supruga tuženog počela obavljati trgovinsku djelatnost 6. avgusta 2001. godine u objektu sve dok ne prođe petnaest godina od započinjanja rada trgovine, a ne, kako drugostepeni sud, po apelantovim tvrdnjama, proizvoljno tumači, pod uslovom da tuženi iz obavljanja djelatnosti ostvaruje dobit i stvara fond ortakluka. Apelant ukazuje da su tuženi i on, kao ugovorne strane, svoj odnos uredile na drugačiji način, tj. da se tuženi obavezao da će apelantu plaćati iznos od 300 KM i nakon zaključenog Aneska ugovora od 4. januara 2002. godine (od čega 150 KM na ime zakupnine do isteka petnaest godina od dana kada je trgovina počela sa radom, te 150 KM na ime kamate do momenta vraćanja novčanog iznsoa koji je u ortakluk on uložio). Na temelju navedenog, apelant zaključuje da je osnovan njegov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati označeni novčani iznos koji je potraživao na ime zakupnine a na što se tuženi i obavezao Aneksom ugovora od 4. januara 2002. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Iz obrazloženja osporenih presuda kao i iz ugovora o ortakluku i Aneksa ovog ugovora koje je apelant priložio uz apelaciju, proizlazi da su se apelant i tuženi sporazumili da dijele dobit od obavljanja djelatnosti ili zakupninu ako objekat bude izdat trećem licu, a na što upućuje član II Aneksa ugovora od 13. januara 2000. godine. Nadalje, apelant u toku postupka pred redovnim sudovima, a ni u apelaciji ne nudi dokaz iz kog bi se moglo zaključiti da je na temelju rješenja o obavljanju djelatnosti tuženi i nakon jula 2004. godine pa do 2009. godine zaista i obavljao djelatnost odnosno ostvarivao dobit, a što je u osporenoj drugostepenoj presudi upravo i označeno kao glavni i osnovni razlog za pravilno odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-933/10 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio