Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-94/10 (B. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-94/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 94/10, rješavajući apelaciju Bajre Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bajre Bašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 000004 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 000004 08 P od 29. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajro Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 000004 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 000004 08 P od 29. septembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 000004 08 P od 29. septembra 2009. godine utvrđeno je da je tužitelj Omer Muhić (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu dosjelosti stekao pravo trajne stvarne služnosti kolskog puta na apelantovim nekretninama, pobliže navedenim u izreci presude, kao poslužnog dobra, u korist tužiteljevih nekretnina, pobliže navedenih u izreci presude, kao povlasnog dobra, u svemu prema skici vještaka geodetske struke koja je sastavni dio presude. Slijedom toga naloženo je apelantu da omogući tužitelju nesmetan prolaz navedenim putem pješice i motornim vozilima, zatim mu je naloženo da ukloni zemlju koju je nasuo na taj put, te da trpi da se, po pravosnažnosti presude, u Katastarskom uredu u Zavidovićima evidentira predmetna stvarna služnost, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 55. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da je "stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini". Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 57. navedenog zakona propisano da se "stvarna služnost zasniva pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću", dok je odredbama člana 60. istog zakona propisano da se "stvarna služnost stiče dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio". Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, koji su potkrijepljeni iskazima parničnih stranaka, utvrdio da je tužitelj od 1973. godine (kada je počeo sa izgradnjom porodične kuće, u koju je uselio u toku 1975. godine) koristio sporni put u smislu da je spornim putem prolazio pješice i motornim vozilima, sve do 28. septembra 2008. godine kada je apelant zabranio tužitelju prolaz motornim vozilima. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao svoje činjenične tvrdnje koje je iznio u odgovoru na tužbu, tj. tvrdnje da se kao vlasnik poslužne nekretnine protivio korištenju spornog puta tužitelja i da je tužitelj koristio sporni put samo uz njegovo prethodno odobrenje. Naime, Općinski sud je ukazao da je na apelantu bio teret dokazivanja tih činjeničnih tvrdnji, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je stoga sud o postojanju tih činjenica odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz i iskaz apelantove supruge u dijelu u kojem su izjavili da je apelant sve vrijeme usmeno zabranjivao tužitelju prolazak spornim putem, budući da su njihovi iskazi u tom dijelu u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, zbog čega ih je taj sud ocijenio kao iskonstruisane. Takođe, Općinski sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz svjedoka Mirsada Čamdžića, apelantovog zeta, u dijelu u kojem je izjavio da je tužitelj za svaki prelazak preko apelantovih nekretnina tražio odobrenje od apelanta. Naime, Općinski sud je ukazao da je iskaz navedenog svjedoka opovrgnut iskazima ostalih saslušanih svjedoka, pa čak i iskazom samog apelanta koji je izjavio da tužitelj nikada nije direktno tražio od njega odobrenje za korištenje spornog puta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant sve vrijeme prećutno odobravao tužitelju prolazak spornim putem pješice i motornim vozilima, te da se, pri tome, radilo o svakodnevnim, a ne povremenim prolascima, koji nisu mogli ostati nezapaženi, budući da se sporni put nalazi neposredno ispred apelantove kuće. Općinski sud je naveo da u prilog tome ide i činjenica da apelant nikada nije podnio sudu tužbu protiv tužitelja radi smetanja posjeda ili uznemiravanja prava vlasništva, kao i činjenica da je apelant, od trenutka kada je tužitelj počeo da koristi sporni put, ogradio sporni put sa obje strane svojih parcela, što znači da je zaista pristao da tužitelj koristi sporni put. U pogledu apelantovih navoda da tužitelj do svojih nekretnina može doći drugim putem preko svojih nekretnina, Općinski sud je ukazao da ta činjenica nije bitna kod odlučivanja da li je tužitelj dosjelošću stekao pravo služnosti. Općinski sud je naveo da bi ta činjenica bila bitna da je apelant eventualno postavio protivtužbeni zahtjev u smislu ukidanja stvarne služnosti kolskog puta shodno odredbama člana 63. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Općinski sud je naveo da bi apelant u toj situaciji mogao dokazivati da je pravo služnosti postalo nepotrebno, budući da tužitelj, kako apelant tvrdi, može doći drugim putem do svojih nekretnina. Međutim, s obzirom na to da apelant nije postavio takav protivtužbeni zahtjev u predmetnom postupku, Općinski sud je ukazao da apelant te svoje tvrdnje može dokazivati u posebnoj parnici.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 42 0 P 000004 09 Gž od 30. novembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj u predmetnom postupku dokazao da je spornim putem nesmetano prolazio od 1973. godine (tj. od početka izgradnje svoje kuće) pa do 2008. godine, te da od apelanta nije tražio saglasnost za prolazak tim putem. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo dokaze na osnovu kojih je i zbog čega je došao do takvog zaključka, te da obrazloženje prvostepenog suda o tome, kao valjano i zakonito, u cijelosti prihvata i taj sud. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da tužitelj do svojih nekretnina može doći drugim putem, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao zbog čega taj apelantov navod nije od značaja za odlučivanje o predmetnoj pravnoj stvari, te da takvo obrazloženje prvostepenog suda u cijelosti prihvata i taj sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uslovi za utvrđenje da je tužitelj po osnovu dosjelosti stekao pravo stvarne služnosti prolaska kolskim putem preko apelantovih nekretnina. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da sud svojom odlukom samo utvrđuje, odnosno deklariše ono što faktički postoji na licu mjesta kroz period vremena, dakle, da odluka suda u takvim predmetima ima tzv. deklaratorni karakter.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke nije pravilno primijenio odredbe člana 60. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da se "stvarna služnost ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika, prevarom i sl.". Apelant navodi da je tužitelj sporni put koristio samo u određenim periodima, uz apelantovo odobrenje, te smatra da je, suprotno mišljenju prvostepenog suda, tužitelj bio dužan u predmetnom postupku dokazati da je sporni put koristio sve vrijeme bez apelantovog protivljenja. Takođe, apelant navodi da prvostepeni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj, zbog nemogućnosti svakodnevnog korištenja spornog puta, kupio dodatnu zemlju radi formiranja prilaznog puta. U vezi s tim, apelant navodi da se pravo služnosti puta na poslužnom dobru može uspostaviti samo u slučaju kada je nemoguće bilo kakvo drugo korištenje nekretnine, a da to nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-94/10 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio