Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-972/10 (Z. K.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-972/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 972/10, rješavajući apelaciju Zufera Kadrića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zufera Kadrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-Gž-08- 000901 od 22. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 3264/04 od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zufer Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 17. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-Gž-08-000901 od 22. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 3264/04 od 24. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P. 3264/04 od 24. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se tuženi Biščić Meho (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da preda apelantu u posjed dio nekretnina pobliže opisanih u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), odmakne zidanu garažu na propisanu udaljenost od međe i sazida potporni zid od betona površine 1 x 1m2, debljine 30 cm, sa parcele apelanta skine betonski sloj površine 7,20 m2. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 264,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog parničnog postupka, ocjenom izvedenih dokaza, Općinski sud utvrdio da je apelant svoje nekretnine u Brčkom zamijenio sa Božić Todorom za nekretnine u Tuzli (kč. br. 1525/3) 3. novembra 1998. godine i to ,,na viđeno“ i da nije izvodio geometra na lice mjesta da bi se tačno utvrdila površina nekretnine koja je bila u posjedu njegovog prednika od kojeg je kupio nekretnine. Zatim, da je tada, kao i 2000. godine, kada je apelant ušao u posjed, na licu mjesta postojala sporna zidana garaža koja je sada u posjedu tuženog i da je bila van željezne ograde apelanta (i njegovog prethodnika), koju ogradu je apelant pomjerio na sredinu garaže. Općinski sud je nadalje utvrdio da je i tuženi njegovu nekretninu (kč. br. 1517/2), koja graniči sa apelantovom, kupio 2002. godine, takođe „po viđenju“ od Vasić Save, da je tada, a i prije formalne kupovine još 2000. godine, kada je tuženi gledao predmetni plac, navedena garaža bila na licu mjesta u čitavoj površini u placu koji je tuženi kupio, a ograda u placu apelanta. Za razrješenje sporne stvari Općinski sud je primijenio zakonske odredbe o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Općinski sud je naveo da je članom 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima („Službene novine FBIH broj 6/98/), propisano da osoba koja izgadila građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva - graditelj stiče pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala, niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Ovo pravo vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta. Kako je Općinski sud zaključio, iz naprijed citiranih zakonskih odredbi, proizilazi da su protekli svi subjektivni i objektivni rokovi za zahtijevanje uklanjanja građevinskog objekta, kao i pravo naknade zemljišta na čijem dijelu je izgrađena garaža. Pravo koje je pripadalo prethodnom vlasniku, a koja on nije ostvario ni protekom roka od tri kao ni protekom roka od 10 godina, ne može pripadati, po zaključku Općinskog suda, ni apelantu iz naprijed navedenih zakonskih odredbi. Općinski sud je zaključio da svoje sporove apelant i tuženi mogu eventualno urediti u vanparničnom postupku uređenjem međa između spornih parcela.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-Gž-08-000901 od 22. januara 2010. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, pozivajući se na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, što odgovara odredbama čl. 24., 25. i 26. bivšeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ" broj 6/80), koji je važio u vrijeme izgradnje predmetnog građevinskog objekta, pravilno utvrdio da je prethodni vlasnik nekretnine apelanta Božić Todor, ukoliko nije dao saglasnost za gradnju garaže na dijelu svog zemljišta, mogao u roku od tri godine od dana saznanja za izvršenu izgradnju, a najkasnije u roku od deset godina od izvršene izgradnje, zahtijevati naknadu prometne vrijednosti zemljišta. Nadalje, ukoliko se protivio odmah izgradnji, mogao je zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na objektu, ili rušenje istog, ili tražiti prometnu vrijednost zemljišta. Stoga, suprotno prigovoru žalbe, kako to pravo koje je pripadalo ranijem vlasniku Božić Todoru, on nije ostvario u navedenim rokovima od tri, odnosno deset godina (obzirom da je protekao i subjektivni i objektivni rok), to je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da to pravo ne može pripadati ni apelantu. Kantonalni sud je nadalje zaključio da su nekretnine obje stranke zamijenjene, odnosno kupljene u „viđenom stanju“ i na promjenu istih u njihovoj površini nije uticao tuženi, pri čemu je sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao ni da je tuženi ili njegov prethodnik srušio potporni zid, čiju izgradnju tužbenim zahtjevom traži, zbog čega je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno odlučeno kao u izreci ožalbene odluke. Navedeno je da je o tome prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao adekvatne i detaljne razloge, koje kao takve prihvata i Kantonalni sud. Shodno tome, paušalni navodi iz žalbe apelanta o njegovoj „savjesnosti“, jer da nije znao za postojanje spornog odnosa između ranijih vlasnika nekretnina i da se rukovodio pouzdanjem u zemljišne knjige (nije ni upisan u zemljišne knjige kao vlasnik), kao i o „nesavjesnosti" tuženog od momenta od kada se on upisao u zemljišne knjige kao vlasnik njegove nekretnine, su, po ocjeni Kantonalnog suda, irelevantni i kao takvi nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Ovo tim prije, što se ni žalbom ne spori činjenica da su nekretnine obje stranke kupljene „na viđeno“, pa ni to što u kupoprodajnom ugovoru tuženog nije posebno navedena garaža kao predmet kupoprodaje ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude, zbog čega Kantonalni sud smatra da izneseni žalbeni prigovor neprihvatljivi. Kantonalni sud je, imajući u vidu prednje izloženo, žalbu apelanta kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno iznosi hronologiju događaja vezanih za ovaj spor smatrajući da su sudovi u konkretnom slučaju nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje predmeta i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da ne može koristiti svoju imovinu u potpunosti zbog toga što mu je to pravo osporenu navedenim sudskim odlukama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
A. ) Pravo na imovinu
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. B. Pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta
9. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovih prava. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na predaju u posjed nekretnina te da se stoga ne može podvesti pod prava koja su garantira navedenim članovima proizilazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku, okončanom osporenim odlukama, «žrtva» kršenja naprijed navedenih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić