Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-992/10 (R. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-992/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 992/10, rješavajući apelaciju Radmile Kukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Kukić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 10-000 003 od 9. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-260 od 15. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Kukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bileće podnijela je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-10-000 003 od 9. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-260 od 15. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-260 od 15. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-10-000 003 od 9. februara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Republika Srpska - Ministarstvo trgovine i ugostiteljstva Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u Bijeljini za period od 3. jula 2004. godine do 10. aprila 2006. godine, te da joj za taj period u radnoj knjižici izvrši upis radnog staža.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je taj sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena u Vojnoj ustanovi „Krajina“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Vojna ustanova Krajina), gdje joj je radni odnos prestao zaključno sa 3. julom 2004. godine, nakon čega je na temelju pravomoćne Presude tog suda broj P.375/04 od 16. juna 2005. godine vraćena na posao zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Nakon ponovnog uspostavljanja radnog odnosa Vojna ustanova Krajina je apelantici za period od 3. jula 2004. godine do 10. aprila 2006. godine isplatila plate a da nije izvršila i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, niti joj je za navedeni period upisala radni staž u radnoj knjižici. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Vojna ustanova Krajina prestala da radi nakon što je osnovala Javno preduzeće za ugostiteljstvo „Rajska dolina“ Banja luka (u daljnjem tekstu: preduzeće „Rajska dolina“) u kojem je apelantica nastavila raditi do 9. jula 2008. godine, kada je Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 L 012886 07 L od 11. jula 2008. godine zaključen postupak likvidacije nad istim preduzećem. Oglas za otvaranje likvidacinog postupka nad preduzećem „Rajska dolina“ objavljen je 7. maja 2008. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 41/08. Osnovni sud je na temelju člana 11. Zakona o likvidacionom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02) ukazao da je apelantica bila dužna da prijavi svoja potraživanja nakon objavljivanja oglasa o otvaranju likvidacionog postupka u kojem su pozvana sva lica da prijave svoja potraživanja i u kojem postupku likvidacioni upravnik nakon izmirenja troškova postupka izmiruje potraživanja povjerilaca. Ukoliko su potraživanja povjerilaca za koje ne postoji izvršni naslov sporna, likvidacioni upravnik tog povjerioca upućuje da pokrene parnicu u roku od 15 dana radi dokazivanja osnovanosti potraživanja. Ako povjerilac u ostavljenom roku pokrene parnicu, likvidacioni upravnik obezbjeđuje sredstva radi eventualne isplate te obaveze, dok ukoliko povjerilac u ostavljenom roku ne pokrene parnicu iz stava 2. ovog člana, njegovo potraživanje prilikom diobe neće se uzeti u obzir.

4. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica svoje pravo koje potražuje u ovom postupku mogla ostvariti u postupku likvidacije otvorenom nad preduzećem „Rajska dolina“ jer iz izvještaja likvidacionog upravnika od 8. jula 2008. godine proizlazi da je likvidacioni dužnik preduzeće „Rajska dolina“ izmirilo sva prijavljena potraživanja prema pravnim i fizičkim licima, obaveze po osnovu poreza i doprinosa, kao i prijavljene obaveze prema zaposlenim radnicima. Osim toga, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantica pred Osnovnim sudom pokrenula predmetni parnični postupak 25. septembra 2007. godine a da je likvidacioni postupak nad dužnikom otvoren 17. aprila 2008. godine, tj. nakon što je apelantica pokrenula ovu parnicu. Dalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 16. stav 1. Zakona o likvidacionom postupku kojom je propisano da se odredbe Zakona o stečajnom postupku primjenjuju i na postupak likvidacije ako Zakonom o likvidacionom postupku nije drugačije određeno. Prema tome, članom 55. stav 3. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/02, 38/03, 96/03 i 68/07) propisano je da pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi stečajni upravnik može preuzeti ako se tiču: izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase, 2. odvojenog namirenja ili 3. dugova stečajne mase, dok je stavom 4. navedenog člana propisano da pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori. Članom 110. stav 4. navedenog zakona propisano je da, ako se prijavljuju potraživanja o kojima je u toku parnični postupak, u prijavi se navodi sud pred kojim se taj postupak vodi uz navođenje broja predmeta. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je apelantica bila dužna u likvidacionom postupku da prijavi predmetna potraživanja bez obzira na to što je za njihovo ostvarenje pokrenula parnični postupak prije otvaranja postupka likvidacije.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer smatra da je taj sud pravilno zaključio da je apelantica bila dužna da svoja potraživanja prijavi u likvidacionom postupku otvorenom nad dužnikom, preduzećem „Rajska dolina“, bez obzira na to što je za ostvarenje predmetnog potraživanja pokrenula parnični postupak prije otvaranja postupka likvidacije. Odbijeni su kao neosnovani apelantičini navodi da je tužena preuzela prava i obaveze preduzeća „Rajska dolina“ u skladu sa Uredbom o osnivanju Ugostiteljskog servisa za potrebe republičkih organa („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/06), jer je utvrđeno da je navedenom uredbom samo osnovan Ugostiteljski servis za potrebe republičkih organa.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, da je odredbama Zakona o radu propisana obaveza poslodavca da sve zaposlenike prijavi na penzijsko i invalidsko osiguranje i da je tužena preuzela i obaveze likvidacionog dužnika, uključujući i obaveze koje mogu proisteći iz parničnog postupka. Zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, apelantica, takođe, tvrdi da je osporenim odlukama lišena imovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantičinim navoda da joj je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo prava garantirano članom 6. Međunarodnog pakta (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantičinih navoda o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta, zbog čega smatra da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-992/10 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio