Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-994/10 (KTK „Visoko“ d.d. Visoko)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-994/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 994/10, rješavajući apelaciju KTK „Visoko“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija KTK „Visoko“ d.d.

Visoko podnesena protiv presudā Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-08-000011 od 22. decembra 2009.

godine i br. 097-0-Pž-07-000008 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Ps- 40/02 od 24. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. KTK „Visoko“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojega zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-08-000011 od 22. decembra 2009. godine i br. 097-0-Pž-07-000008 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj Ps-40/02 od 24. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-40/02 od 24. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Pž-07-000008 od 13. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi), PP IKO Brčko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Agrovojvodine“ export-import TDD sa PO Novi Sad (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog Ugovora Ov.br. 8154/74 od 19. augusta 1974. godine, koji je kao kupac zaključio sa trećetuženim kao prodavcem, i kupoprodajnog Ugovora broj 584/86 od 29. septembra 1985. godine, zaključenim sa SIZ-om Brčko broj 584/86 od 29. septembra 1985. godine, stekao pravo vlasništva i pravo korištenja na nekretninama bliže definisanim izrekom presude. Stavom 2. presude apelant je tražio da se poništi kupoprodajni Ugovor Ov. br. 835/98 od 4. juna 1998. godine zaključen pred Osnovnim sudom u Brčkom između drugotuženog i trećetuženog, te da se, shodno tome, stave van snage sve pravne radnje provedene na osnovu navedenog ugovora u Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda u Distriktu Brčko, kao što su uknjižba i promjena u „A“ listu zk. ul. broj 9333 k.o. Brčko, te upis i cijepanje u Javnom registru Distrikta Brčko. Stavom 3. izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se Javnom registru Distrikta Brčko naloži da izvrši upis promjene posjednika na osnovu Ugovora zaključenog između Kristine Nikolić iz Brčkog i Aleksandra Nikolića iz Beograda kao prodavca, s jedne strane, i Skupštine opštine Distrikta Brčko kao kupca, s druge strane, Ov. br. 966/63 od 8. marta 1963. godine u dijelu 5/16 i ½ nekretnina bliže definisanih izrekom ove presude na Skupštinu opštine Brčko, a sa Skupštine opštine Brčko osnovom Ugovora broj 584/86 od 29. septembra 1986. godine na apelanta sa dijelom 5/16, na osnovu Ugovora Ov.br. 6798/63 od 23. septembra 1963. godine u korist trećetuženog sa dijelom 11/16, a na osnovu Ugovora broj 966/63 od 8. marta 1963. godine na Skupštinu opštine Distrikta Brčko sa dijelom 5/16. Stavom 4. izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se naloži Javnom registru da izvrši upis promjene posjednika u posjedovnom listu bliže označenom izrekom predmetne presude sa posjednika trećetuženog na osnovu Ugovora Ov.br. 8154/74 od 19. augusta 1974. godine i Ugovora zaključenog sa SIZ-om Distrikta Brčko broj 584/86 od 29. septembra 1985. godine u apelantovu korist sa dijelom 1/1, dok je stavom 5. izreke odbijen apelantov zahtjev da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da mu predaju u posjed i na slobodno raspolaganje, slobodne od ljudi i stvari, nekretnine bliže definisane izrekom ove presude. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.400,00 KM.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon brojnih izvedenih dokaza odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen tom sudu 26. septembra 2002. godine protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog radi poništenja ugovora, utvrđenja i uknjižbe, te predaje u posjed nekretnina. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da je kao kupac na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora iz 1974. godine sa trećetuženim kao prodavcem i kupoprodajnog ugovora koji je apelant, takođe kao kupac, zaključio sa SIZ-om stanovanja Opštine Brčko 29. septembra 1986. godine, stekao pravo vlasništva i pravo korištenja na nekretninama bliže označenim izrekom presude, te da se, slijedeći to, poništi Ugovor o kupoprodaji Ov. br. 835/98 od 4. juna 1998. godine zaključen između drugotuženog i trećetuženog (ugovor kojim je trećetuženi drugotuženom prodao nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanta i trećetuženog 1974. godine) i, shodno tome, stave van snage sve provedene pravne radnje u Zemljišnoknjižnom uredu. Osnovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se naloži Javnom registru da izvrši upis promjene posjednika na osnovu zaključenih ugovora, jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da kupoprodajni ugovor zaključen 1974. godine između apelanta kao kupca i trećetuženog kao prodavca nije zaključen na način propisan odredbama Zakonom o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ broj 43/65) koji je tada bio na snazi, jer prije zaključenja ugovora nije pribavljeno mišljenje javnog pravobranioca, niti je obavljeno javno nadmetanje, jer nije izvršena ni valjana ovjera ugovora (ovjeren je samo potpis predstavnika prodavca kod Opštinskog suda Novi Sad, dok nije ovjeren potpis predstavnika kupca iako je to bila obaveza ugovornih strana prema članu 9. ugovora), jer nisu ispunjene ni ugovorene obaveze, odnosno jer prodavac prema odredbama tog ugovora nije izdejstvovao za kupca kod stambenog preduzeća u Brčkom zaključenje ugovora o zakupu poslovnih prostorija koje se nalaze u sklopu zgrade koja je predmet ugovora, niti je kupac ispunio svoju obavezu i stan koji je kupljen u Sarajevu prenio u osnovna sredstva prodavca, trećetuženog, a što im je bila obaveza shodno odredbama navedenog ugovora. Dakle, pošto je ugovor zaključen protivno pozitivnim propisima, Osnovni sud je zaključio da on ne proizvodi pravno djejstvo i da na osnovu njega apelant nije stekao pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja na nekretninama koje su bile predmet ugovora. U odnosu na ugovor koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja Brčko pod brojem 584/86 od 29. septembra 1986. godine, prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, takođe, zaključio da je navedeni ugovor samo protokolisan kod Zajednice stanovanja Brčko i da nije ovjeren kod nadležnog suda, odnosno da nije zaključen u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/80, u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti), te da stoga ne proizvodi pravno djejstvo.

4. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da, nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 292. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio je kao u izreci presude ocijenivši prvostepenu presudu zakonitom i donesenom na temelju važećih propisa. Apelacioni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je nekretnine koje su bile predmet ugovora zaključenih 1974. godine i 1986. godine zakonito držao u posjedu sve do 1992 godine, odnosno do nastupanja ratnih okolnosti u BiH, zaključivši da ovi apelantovi navodi sami po sebi ne ukazuju na valjanost navedenih ugovora s obzirom na to da činjenica izvršenja nekog ugovora (na što apelant faktički upućuje) ne može konvaldirati nepostojanje zakonskih pretpostavki za njihovo zaključenje, kako je to prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno obrazložio. Naime, apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da je predmetne ugovore zaključio prema tada važećim propisima, pa stoga njegovi navodi da je stupio u posjed kupljenih nekretnina ne ukazuju na pravnu valjanost navedenih ugovora. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti kojom je propisano da se prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, dok se neposredna pogodba provodi samo onda kada je propisani postupak ostao bezuspješan. Stoga, smatra da je ugovor zaključen između apelanta i SIZ-a stanovanja Brčko zaključen protivno navedenoj odredbi zakona i da je ništav. Apelacioni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je ugovor zaključen 1988. godine između drugo i trećetuženog protivan odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da ovi njegovi navodi namaju pravni osnov, imajući u vidu stav prvostepenog suda da ugovori iz 1974. godine i 1986. godine na koje se apelant poziva ne proizvode pravno djejstvo, jer su zaključeni protivno važećim propisima. U vezi sa apelantovim navodima da drugotuženi i trećetuženi nisu mogli zaključiti kupoprodajni ugovor 1998. godine s obzirom na nalog supervizora za Brčko od 4. decembra 1997. godine kojim je izričito bila zabranjena bilo kakva privatizacija državne ili javne imovine unutar područja pod njegovom supervizijom dok to pitanje ne riješi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, ili dok ovaj nalog ne ukine, Apelacioni sud je ukazao da nadležni sud ne bi ovjerio potpise ugovarača na navedenom ugovoru bez podnošenja odobrenja prodavca da se može izvršiti promet nepokretnosti (što je nalagao važeći pozitivni propis), pa činjenice da je konkretan ugovor ovjeren i proveden, apelantovo pozivanje na nalog supervizora je neosnovan s obzirom na to da tokom trajanja ovog postupka apelant nije dokazao, niti je u žalbi ponudio dokaze, da je ugovor zaključen, odnosno ovjeren bez odgovarajućeg odobrenja, odnosno bez saglasnosti supervizora. Prema tome, Apelacioni sud je postupajući prema odredbi člana 295. ZPP odlučio kao u izreci presude.

5. Vijeće Apelacionog suda je Presudom broj 097-0-Rev-08-000011 od 22. decembra 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude tog suda broj 097-0-Pž-07-000008 odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da apelantova revizija nije osnovana zbog toga što vijeće smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da ugovori na kojima apelant temelji svoj tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na zgradi i prava korištenja na zemljištu zamljišnoknjižnih i katastarskih oznaka, bliže definisanih izrekom prvostepene presude, nisu zaključeni u skladu sa mjerodavnim zakonima, da ugovor koji je trećetuženi 1974. godine zaključio sa apelantom nije zaključen u skladu sa odredbama čl. 34. i 10. Zakona o prometu zemljišta i zgrada a ugovor zaključen 1986. godine između apelanta i SIZ-a stanovanja Opštine Brčko nije zaključen u skladu sa odredbama čl. 9, 9.a i 23. Zakona o prometu nepokretnosti, da nisu provedeni u zemljišnim knjigama, pa da kao takvi ne proizvode pravno djejstvo. Prema tome, po ocjeni suda, apelant na osnovu takvih ugovora prema odredbama Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) nije stekao pravo vlasništva i pravo korištenja na nekretninama koje su predmet navedenih ugovora. Pri tome Apelacioni sud smatra da je drugostepeni sud dao odgovor na sve odlučne činjenice i na sve apelantove žalbene navode. Osim toga, navodi da apelant pobija drugostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a da revizijom ne konkretizuje te povrede, niti sadržajno ukazuje i obrazlaže ovaj revizioni razlog povodom drugostepenog postupka, te pošto procesne povrede nije konkretizovao i s obzirom na to da nisu učinjene povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Apelaciono vijeće smatra da su ovi apelantovi razlozi irelevantni i da nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Zbog toga, taj sud je postupajući prema odredbi člana 320. ZPP odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim što navodi hronologiju postupanja pred nadležnim sudovima, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno tumačili odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada i Zakona o prometu nepokretnosti. Smatra da je legalno stekao predmetne nekretnine i nesmetano ih koristio. Apelant ističe da nije upisan u zemljišne knjige, ali da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga, smatra da ima punovažan pravni osnov za upis prava vlasništva na njima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada i Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada i Zakona o prometu nepokretnosti. U vezi sa apelantovim navodima „da je „dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama“, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode nije isticao u postupku pred redovnim sudovima, što ima kao posljedicu da osporene presude u ovom dijelu (zbog apelantovog propusta) ne sadrže obrazloženje koje bi Ustavni sud mogao ispitati.. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. 11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-994/10 (KTK „Visoko“ d.d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio