Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/10 (Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-998/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 998/10, rješavajući apelaciju Rudnika «Kreka» d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudnika «Kreka» d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001673 od 10. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001072 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-

07-001639 od 28. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-08-001673 od 10. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001072 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-001639 od 28. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-001639 od 28. aprila 2008. godine apelant je obavezan tužitelju Neziru Delibegoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) plaćati na ime mjesečne rente iznos od po 328,81 KM počev od 4. aprila 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi, ili do druge odluke suda, umjesto iznosa od po 284,85 KM mjesečno, koliko je bio dužan plaćati po osnovu Presude tog suda broj P-2001/99 od 1. oktobra 2003. godine. Stavom 2. izreke presude utvrđeno je da je apelant dužan dospjele iznose platiti odjednom, a ubuduće svaki mjesec najkasnije do 20. u mjesecu, sve sa zakonskom kamatom počev od posljednjeg dana u mjesecu dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.149,50 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u spis tog suda broj P. 2001/99 od 1. oktobra 2003. godine utvrdio da je Općinski sud, odlučujući po tužbi tužitelja protiv apelanta, obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete zbog izgubljene zarade u periodu od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 2002. godine isplati mjesečne iznose bliže navedene kao u izreci presude, a od 1. januara 2003. godine pa ubuduće da mu plaća mjesečnu rentu u iznosima od po 284,76 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Iz obrazloženja navedene presude slijedi da je navedena visina rente utvrđena kao razlika visine zarade uporednih radnika - kopača u periodu od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 2002. godine i penzionih primanja tužitelja za isti vremenski period. Uvidom u prijavu o nesreći na poslu od 31. augusta 1984. godine utvrđeno je da je tužitelj 29. augusta 1984. godine doživio povredu na radu radeći u jami na poslovima utovarivača na komori. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, a iz Ugovora o vansudskom poravnanju broj 53/85 od 19. februara 1985. godine proizlazi da se apelant navedenim ugovorom obavezao tužitelju zbog povrede na radu na ime tjelesnih oštećenja, pretrpljenih bolova i straha, te na ime gubitka zarade isplatiti iznos od 24.016 tadašnjih dinara. Rješenjem Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 07-56-0-21/2 od 4. marta 1996. godine tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida 8. grupe invalidnosti sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu povreda koje je zadobio kao pripadnik Armije RBiH na temelju čega je od 1. jula 1994. godine ostvario pravo na primanje lične invalidnine. Rješenjem DF PIOBiH - Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 110-

96265-17 od 10. maja 2000. godine tužitelju je priznato pravo na invalidsku penziju kao invalidu I kategorije počev od 11. aprila 2000. godine. Navedenim rješenjem Fond PIO se obavezao da će visinu penzije i početak isplate utvrditi nakon prekida radnog odnosa tužitelja, a Rješenjem Fonda PIO broj 182-1512/00-1 od 25. oktobra 2000. godine tužitelju je priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od po 195,29 KM počev od 21. maja 2000. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je invalidnost tužitelja uzrokovana povredom na radu na temelju čega mu je utvrđena penzija u visini od 85% penzijskog osnova, odnosno u mjesečnom iznosu od 195,29 KM. Radi pojašnjenja spomenutih rješenja, Fond PIO je dopisom od 19. marta 2008. godine naveo da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku penziju 11. aprila 2000. godine po rješenju od 10. maja 2000. godine, dok je o visini penzije i početku isplate odlučeno posebnim rješenjem po prekidu radnog odnosa tužitelja. Pošto je radni odnos tužitelju prestao 20. maja 2000. godine, pravo na isplatu penzije mu je priznato počev od 21. maja 2007. godine po Rješenju broj 110-96265-17 od 25. oktobra 2000. godine protiv kojeg tužitelj nije izjavio žalbu, pa je ono postalo pravomoćno tako da se, shodno navedenom rješenju, tužitelju vrši isplata penzije. Pravo tužitelja na isplatu mjesečne rente utvrđeno je Odlukom Općinskog suda broj P. 2001/99 od 1. oktobra 2003. godine koja je postala pravomoćna 13. februara 2004. godine, te kojom je apelant obavezan da tužitelju počev od 1. januara 2003. godine na ime rente mjesečno isplaćuje iznos od po 284,76 KM. Na dosuđene iznose mjesečne rente sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od posljednjeg dana u mjesecu dospjelosti svakog pojedinog iznosa do konačne isplate na temelju člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001072 od 11. septembra 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u drugom stavu dosuđujućeg dijela koji sadrži odluku o kamati, tako da je odlučeno da kamata teče od 4. aprila 2007. godine kao dana podnošenja tužbe, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

5. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu kojom ističe da je tužitelj 29. augusta 1984. godine doživio povredu na radu, da je rješenjem Sekretarijata od 4. marta 1996. godine proglašen ratnim vojnim invalidom zbog ranjavanja kao pripadnik Oružanih snaga RBiH, da je rješenjem Fonda PIO od 10. maja 2000. godine proglašen invalidom I kategorije invalidnosti zbog povrede za vrijeme službe u Oružanim snagama, nakon čega mu je rješenjem Fonda PIO od 25. oktobra 2000. godine utrđena visina penzije i početak njene isplate s tim da je u obrazloženju rješenja navedeno da je uzrok njegove invalidnosti povreda na radu, smatrajući pravilnim stav prvostepenog suda da je sud u ovoj parnici bio dužan utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke o visini novčane rente iz 2003. godine, imajući u vidu da je prvostepeni sud odlukom od 1. oktobra 2003. godine već utvrdio apelantovu obavezu da je dužan tužitelju plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 284,76 KM na osnovu člana 195. stav 2. ZOO. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je odredbom člana 196. ZOO propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika i smanjiti ili ukinuti ako utvrdi da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Stoga je na osnovu ove odredbe zakona sud u ovoj parnici bio dužan utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za povećanje rente u situaciji kada mu je ona već utvrđena ranijom pravosnažnom odlukom (da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke o renti iz 2003. godine). Što se tiče povećanja rente, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je visina zarade radnika na radnom mjestu na kojem je tužitelj radio prije penzionisanja u periodu od 1. aprila 2007. godine do 31. jula 2007. godine prosječno iznosila 623,75 KM, a da mu je visina penzije u istom periodu iznosila 294,94 KM, te da razlika između ovih primanja iznosi 328,81 KM za koje je prvostepeni sud pravilno tužitelju povećao mjesečnu rentu primjenom člana 196. ZOO. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je apelantova žalba osnovana samo utoliko što je prvostepeni sud, odlučujući o kamati, pogrešno primijenio materijalno pravo na što je dužan da pazi po službenoj dužnosti, shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73,05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), pa je s tim u vezi ukazao da potraživanja novčane rente, budući da se radi o potraživanjima koja dospijevaju mjesečno i u određenim vremenskim razmacima, kao i u jednakim unaprijed određenim iznosima, predstavljaju povremena potraživanja u smislu člana 372. u vezi sa članom 195. ZOO na koja povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav 3. ZOO). Prema tome, Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju zateznu kamatu trebalo da dosudi od podnošenja tužbe, tj. od 4. aprila 2007. godine, pa je primjenom člana 229. tačka 4. i člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001673 od 10. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je svoju presudu obrazložio na način da je, prihvatajući činjenično utvrđenje nižestepenih sudova i da su sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, zaključio da su pravilno utvrdili da je osnov tužbenog zahtjeva tužitelja zahtjev kojim traži izmjenu odluke o visini rente dosuđene pravomoćnom odlukom Općinskog suda broj P-2001/99 od 1. oktobra 2003. godine, te da se u ovoj parnici može utvrđivati samo da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja navedene odluke. Dakle, pošto u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku (član 2. stav 1. ZPP), Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučivali u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Stoga je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju postupali na osnovu ranije donesenih presuda i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda izražen u pobijanoj presudi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u smislu člana 196. ZOO.

7. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, člana 196. ZOO. Smatra da je nesporno da je apelant doživio povredu na radu, što je bilo od utjecaja na njegovu radnu ili bilo kakvu drugu sposobnost. Međutim, isto tako smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer invalidnost tužitelja nije prouzrokovana povredom na radu, već ranjavanjem na ratištu. Stoga, smatra da, prema odredbi čl. 154. stav 1, 173. i 177. stav 1. ZOO, nije dužan tužitelju naknaditi štetu i isplaćivati mu novčanu naknadu u vidu mjesečne rente. Apelant, dalje, navodi da mu je, shodno navedenom, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/10 (Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio