Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3242/09 (B. G.)
Odluka donesena 22. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Porez
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost · čl. 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-3242/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Constance Grewe, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 3242/09, rješavajući apelaciju Benjamina Gladana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Benjamina Gladana podnesena protiv presudā Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000393 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine i 04 0 U 000393 08 U od 25. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-871/08 od 29. oktobra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Komisije za rješavanje žalbi broj 10-4-05-15- 154/08-V.Š. od 16. juna 2008. godine i Rješenja Porezne uprave - Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Ispostava Zenica broj 10-4/1- 15-4-503/08 N.I. od 4. juna 2008. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Benjamina Gladana podnesena protiv presudā Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000393 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine i 04 0 U 000393 08 U od 25. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-871/08 od 29. oktobra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Komisije za rješavanje žalbi broj 10-4-05-15- 154/08-V.Š. od 16. juna 2008. godine i Rješenja Porezne uprave - Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Ispostava Zenica broj 10-4/1- 15-4-503/08 N.I. od 4. juna 2008. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Benjamin Gladan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 17. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000393 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000393 08 U od 25. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-15-871/08 od 29. oktobra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Komisije za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za rješavanje žalbi) broj 10-4-05-15-154/08-V.Š. od 16. juna 2008. godine i Rješenja Porezne uprave - Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Ispostava Zenica (u daljnjem tekstu: Ispostava Zenica) broj 10-4/1-15-4-503/08 N.I. od 4. juna 2008. godine. Apelant je 4. oktobra 2012. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Ispostave Zenica broj 10-4/1-15-4-503/08 N.I. od 4. juna 2008. godine apelantu je utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 95.589,00 KM, te je na utvrđenu osnovicu izvršen obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 7.647,00 KM.
3. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, koja je Rješenjem Komisije za rješavanje žalbi broj 10-4-05-15-154/08-V.Š. od 16. juna 2008. godine odbijena kao neosnovana. Komisija za rješavanje žalbi u obrazloženju je navela da je tokom postupka utvrdila da je 15. maja 2008. godine Ispostavi Zenica prijavljen ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen 14. maja 2008. godine između privrednog društva „Džananović“ d.o.o. Zenica kao prodavca i apelanta kao kupca. Navedeno je da je u vezi sa navedenim ugovorom stručna komisija Općine Zenica 23. maja 2008. godine, u skladu sa članom 9. Zakona o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 24/99, 11/01, 8/02, 7/04 i 17/07, u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet nekretnina), izvršila procjenu nekretnine-poslovnog prostora u Šoping-centru na Kamberovića-polju ukupne površine 40,85 m². O procjeni nekretnine je sačinjen zapisnik broj 01-05-10290/05-233/08-I na temelju kojega je utvrđena vrijednost predmetne nekretnine u iznosu od 95.589,00 KM uz prihvaćanje cijene iz kupoprodajnog ugovora koja se sastoji od utvrđene kupoprodajne cijene u iznosu od 81.700,00 KM, uvećane za obračunati PDV u iznosu od 13.889,00 KM, tako da ukupna kupoprodajna cijena sa obračunatim PDV-om iznosi 95.589,00 KM.
4. Komisija za razmatranje žalbi je ukazala na član 10. Zakona o porezu na promet nekretnina u kojemu je propisano da stopa poreza na predmet nekretnina iznosi 8%, tako da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno da porez na promet nekretnine u konkretnom slučaju iznosi 7.647,00 KM. Dalje, Komisija je ukazala da je u članu 8. stav 1. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano da je osnovica poreza na promet nekretnina prometna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obaveze, te da je u članu 9. stav 1. istog zakona propisano da se pod prometnom vrijednosti nekretnina podrazumijeva cijena nekretnine koje se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obaveze, te da prometnu vrijednost nekretnine utvrđuje stručna komisija koju imenuje općinsko vijeće.
5. Komisija je ukazala da je na temelju zapisnika o utvrđivanju prometne vrijednosti nekretnine od 23. maja 2008. godine utvrdila da je stručna komisija Općine Zenica utvrdila vrijednost nekretnine prihvaćajući cijenu iz ugovora koji je apelant zaključio s prodavcem 14. maja 2008. godine. Ukazano je i da iz navedenih odredaba kojima se regulira osnovica poreza na promet nekretnina ne proizlazi da se osnovica umanjuje za eventualni obračunati, odnosno plaćeni porez, kao i da, nakon donošenja Zakona o porezu na dodanu vrijednost, nije uslijedila izmjena kantonalnog zakona o porezu na promet nekretnina, pa se nije mogla umanjiti porezna osnovica za dio cijene koliko je iznosio PDV. Konačno, Komisija je ukazala da je u članu 1. stav 2. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/02 i 28/04, u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi) propisano da se taj zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza u Federaciji, a u članu 2. istog zakona je određeno da odredbe tog zakona kojima se regulira razrez i naplata poreza imaju prioritet nad drugim zakonima kojima se na drugačiji način regulira odnosna materija.
6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Komisije za rješavanje žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 07-15-871/08 od 29. oktobra 2008. godine kojim je apelantova žalba odbijena. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da je na temelju dokumentacije u spisu utvrdilo da je razrez poreza na promet nekretnina izvršen uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina i odredaba Zakona o poreznoj upravi, kao i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je porez na promet nekretnina nezakonito razrezan zbog čega njegovim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.
7. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je, nakon održane usmene rasprave, donio Presudu broj 04 0 U 000393 08 U od 25. marta 2009. godine i apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je tokom postupka utvrđivanja osnovice za obračun poreza na promet nekretnina prvostepeni organ, u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o porezu na promet nekretnina, putem svoje komisije za područje Općine Zenica izvršio procjenu vrijednosti predmetne nekretnine i o tome sačinio zapisnik. Navedeno je da iz zapisnika proizlazi da je Komisija prilikom pregleda nekretnina utvrdila da je ukupna površina poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju novoizgrađenog poslovnog centra 40,85 m², kao i da građevinska vrijednost poslovnog prostora po 1m² iznosi 2.340,00 KM, odnosno da je prometna vrijednost poslovnog prostora 95.589,00 KM. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ, sukladno odredbama člana 10. Zakona o porezu na promet nekretnina, na tako utvrđenu osnovicu, primjenom porezne stope od 8%, izvršio obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 7.647,00 KM i donio rješenje kojim je apelanta kao poreznog obveznika obavezao da u roku od 15 dana od prijema rješenja uplati navedeni iznos na ime poreza na promet nekretnina.
8. Kantonalni sud je ukazao da su organi uprave prilikom donošenja osporenih rješenja postupali u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i odredbama Zakona o poreznoj upravi, te pravilno primijenili odredbe materijalnog prava, pa slijedeći navedeno, proizlazi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u kojima se pozvao na odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost zbog toga što se taj zakon i Zakon o porezu na promet nekretnina ne mogu dovesti u vezu. Ovo zbog toga što je zadatak prvostepenog organa bio da, na temelju zaključenog kupoprodajnog ugovora, putem Općinske komisije izvrši procjenu građevinske vrijednosti predmetne nekretnine. Navedeno je da je Komisija, nakon što je „izvršila uvid u navedeni poslovni prostor“, utvrdila da je prometna vrijednost predmetne nekretnine 2.340,00 KM po 1m², pa proizlazi da prvostepeni organ nije prihvatio kupoprodajnu cijenu od 81.700,00 KM, koja je navedena u ugovoru, nego je utvrdila da je prometna vrijednost iznos od 95.589,00 KM, koja se podudara sa kupoprodajnom cijenom iz kupoprodajnog ugovora i obračunatim iznosom PDV-a. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je, bez obzira na činjenicu što se kupoprodajna cijena koju je utvrdila Komisija podudara s kupoprodajnom cijenom i obračunatim PDV-om navedenim u ugovoru, jasno da se ne radi o istoj cijeni s obzirom na to da je cijena na koju je obračunat porez na promet nekretnina ona cijena koju je utvrdila stručna komisija prilikom pregleda predmetne nekretnine. Ukazano je i da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu dvostrukog oporezivanja zbog toga što se obaveza plaćanja poreza na promet nekretnina i plaćanja ranije obračunatog PDV-a na kupoprodajnu cijenu ne može posmatrati kao dvostruko oporezivanje s obzirom na to da se radi o dva potpuno različita osnova plaćanja poreza. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina ukoliko je za istu nekretninu već plaćen PDV zbog toga što je na teritoriju Zeničko-dobojskog kantona (u vrijeme kada su donesena osporena rješenja) na snazi bio Zakon o porezu na promet nekretnina u kojem, ni u jednoj odredbi, nije bila isključena primjena tog zakona ukoliko je postojala obaveza da se plati PDV prilikom prometa nekretninama.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000393 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000393 08 U od 25. marta 2009. godine. U obrazloženju presude je ukazano da nisu osnovani apelantovi navodi da iznos PDV-a, naznačen u tački II Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, ne treba ući u osnovicu poreza na promet nekretnina koja je propisana odredbom člana 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, i da predstavlja zakonski osnov za oslobađanje obračunatog poreza na promet poslovnog prostora shodno odredbi člana 4. stav 3. tačka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 9/05, 35/05 i 100/08). Navedeno ja da takav način utvrđivanja porezne osnovice nije propisan u odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina, niti je predmetni kupoprodajni ugovor obuhvaćen odredbama o oslobađanju od plaćanja poreza iz člana 5. tač. 1-10. Zakona o porezu na promet nekretnina. Osim toga, ukazano je da takva mogućnost nije dopuštena ni odredbom iz člana 1. Zakona o poreznoj upravi na kojoj je zasnovana nadležnost Ministarstva za postupanje u ovom postupku s obzirom na to da je navedenom odredbom propisano da se ovaj zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza u Federaciji BiH, ali ne i poreza na dodanu vrijednost, koji je propisan Zakonom o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine i u nadležnosti je Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, tako da Kantonalni sud nije nadležan da ocjenjuje da li je apelant, kao kupac predmetne nekretnine, imao svojstvo poreznog obveznika poreza na dodanu vrijednost, te da li su odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina morale biti usklađene sa odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju porez na promet nekretnina obračunat nezakonito, odnosno da za takav obračun nije bilo osnova s obzirom na to da je apelant ranije platio PDV, te da je dodatnim plaćanjem poreza na promet nekretnina, u suštini, dvostruko oporezovan. Ukazao je da je obračun poreza na promet nekretnina u cijelosti nezakonit i da predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu poreznog obveznika. Apelant smatra da, ukoliko su dva zakona vezana za utvrđivanje neke obaveze u odnosu na poreznog obveznika u koliziji, tada se u svakom slučaju mora primijeniti zakon koji je povoljniji za obveznika u vrijeme nastanka obaveze. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju po njega bio povoljniji Zakon o porezu na dodanu vrijednost po kojemu je postupio u cijelosti. Ukazano je i da je Zakon o porezu na dodanu vrijednost stupio na snagu 2005. godine, u vrijeme kada je već egzistirao Zakon o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona koji uopće ne regulira pitanje PDV-a, ali da to ne znači da porezni obveznik treba biti oporezovan dva puta, jer bi oporezivanje od 25% predstavljalo preveliko opterećenje za obveznike. Apelant je ukazao da je Zakon o porezu na promet nekretnina u međuvremenu izmijenjen na način da je u članu 6. stav 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 6/09) utvrđeno oslobađanje od poreza na promet nekretnina prilikom prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora iz čega proizlazi da je takva situacija suštinski postojala i prilikom kupoprodaje predmetne nekretnine i u vrijeme obračuna poreza, jer je tada egzistirao Zakon o porezu na dodanu vrijednost koji isključuje bilo kakva daljnja plaćanja na ime poreza za novoizgrađenu nekretninu prilikom prvog prenosa vlasništva. Konačno, apelant smatra da je bila obaveza primjene vremenske važnosti zakonskih odredaba povoljnijih za apelanta kao učesnika u postupku i činjenici da, ukoliko se od dana nastale obaveze zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je povoljniji za poreznog obveznika.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi navedenih prava, Ustavni sud ukazuje da je identično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj su predmet apelacionog postupka bile odluke istog suda kojim je odlučivao povodom apelantove tužbe za poništenje odluke istog tuženog organa (Ministarstva) povodom utvrđivanja osnovice za obračun poreza na promet nekretnina. Apelant je u tom postupku iznosio gotovo identične navode o utvrđivanju osnovice za obračun poreza u smislu tvrdnji da je u utvrđenoj osnovici za obračun poreza, pored stvarne vrijednosti nekretnine obračunate po 1m2 kupljenog poslovnog prostora, sadržan i iznos PDV-a, te da su sud i porezni organi u osporenim odlukama dali gotovo identične razloge kao u odlukama koje su predmet ovog apelacionog postupka zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
Dopustivost prima facie
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U vezi sa ovim apelacionim navodima Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 3247/09 (tačka 20), u pogledu navoda o povredi prava na imovinu, istakao da su organi uprave i redovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantu-obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina. Naime, ukazano je da je apelant prilikom kupovine poslovnog prostora platio PDV, jer, u smislu člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u, nije oslobođen njegovog plaćanja s obzirom na to da se radi o prvoj kupovini tek sagrađenog poslovnog prostora, odnosno radi se o prvom prijenosu prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom, a takva kupovina ne podliježe oslobađanju od plaćanja PDV-a. Ustavni sud je, dalje, ukazao da je apelant, nakon kupovine poslovnog prostora, ugovor o kupoprodaji prijavio prvostepenom organu čija je komisija izašla na lice mjesta i utvrdila prometnu vrijednost poslovnog prostora, te je prvostepeni organ, u smislu relevantnih odredaba tada važećeg Zakona o prometu nekretnina Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 13/98), izvršio obračun poreza na promet nekretnina primjenom porezne stope od 8% i obavezao apelanta na plaćanje poreza na promet nekretnina. U članu 5. navedenog Zakona o porezu na promet nekretnina koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja nije propisano oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina prilikom «prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora», već je navedenom zakonskom odredbom propisano da se porez na promet ne plaća kada se vrši «prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade». Osim toga, Ustavni sud je zapazio da je Kantonalni sud u osporenim odlukama obrazložio da se u konkretnom slučaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju apelanta, jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina, te da Zakon o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a a, također, Zakon o PDV-u u svojim odredbama na bilo koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, kao i da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu S.A. Dangeville protiv Francuske (vidi, Evropski sud, presude S.A. Dangeville protiv Francuske, predstavka broj 36677/97 od 26. marta 2002. godine) razmatrao predstavku kompanije-podnositeljice predstavke. Kako je to Evropski sud utvrdio, kompanija je platila PDV za svoje poslovanje u spornom periodu (1978. godina) shodno odredbama Okvirnog zakona o porezima iako je brokerima za osiguranje, čime se bavila predmetna kompanija, shodno članu 13-B. Šeste direktive Vijeća Evrope koja se primjenjuje direktno i koja je trebalo da stupi na snagu 1. januara 1978. godine, „odobreno izuzeće od PDV-a“. U navedenom predmetu Evropski sud se bavio pitanjem usklađenosti francuskih nacionalnih zakona sa direktivama Evropske zajednice, te je tokom postupka utvrdio „da francusko zakonodavstvo nametanjem plaćanja PDV-a u pogledu predmeta u vezi sa brokerima za osiguranje […] nije bilo u skladu sa odredbama 6. direktive Vijeća Evropske zajednice […]“. Zaključeno je da je zahtjev kompanije-podnositeljice predstavke protiv države bio valjan kada je uložila dvije žalbe povodom PDV-a plaćenog greškom, budući da miješanje (u imovinu podnositeljice predstavke) nije proizašlo iz legislativne intervencije, nego, suprotno tome, iz propusta legislative da uskladi domaći zakon sa direktivom Evropske zajednice.
17. Međutim, Ustavni sud smatra da se navedena praksa Evropskog suda ne može primijeniti u ovom slučaju, budući da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o porezu uplaćenom „greškom“, već o plaćanju poreza na promet nekretnina u skladu sa relevantnim odredbama važećeg materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da je nadležna komisija utvrdila vrijednost poslovnog prostora, odnosno osnovicu za obračun plaćenog poreza, te sadržaj relevantnih odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina i Zakona o poreznoj upravi na kojim je sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i zaključku Kantonalnog suda da su odluke upravnih organa kojim je utvrđena osnovica za obračun poreza i apelantu naloženo plaćanje poreza na promet nekretnina pravilne.
18. Konačno, imajući u vidu da apelant ovom apelacijom pokreće ista pravna pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 3247/09, to se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3247/09 odnose i na ovu apelaciju, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3247/09, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
19. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud u navedenoj Odluci broj AP 3247/09, u odgovoru na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, ukazuje na to da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Ustavni sud, u skladu s navedenim, ukazao je da postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez ne potpada pod zaštitu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. S obzirom na to da predmetna apelacija pokreće ista pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud, na kraju, smatra da, s obzirom na prethodne zaključke u ovoj odluci, nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić