Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-564/10 („Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-564/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 564/10, rješavajući apelaciju „Sarajevske pivare“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Sarajevske pivare“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000982 od 24. novembra 2009.

godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž- 07-000 429 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-1717/04 od 26. februara 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000982 od 24. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 429 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1717/04 od 26. februara 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i DOO „Nur“ Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 22. oktobra, te 8. i 9. novembra 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelanticinom punomoćniku 12. januara 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-1717/04 od 26. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 429 od 19. marta 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da tuženi, čiji je raniji naziv glasio „Falcon“, a koji je upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela na zemljištu k.č. 453/15 površine 114 m² upisano u zk. ul. broj 2911 k.o. Travnik, što odgovara k.č. 4014/2 upisano u p.l. 1540 k.o. Travnik, sve u Staničnoj ulici u Travniku, apelantici preda u posjed navedene nekretnine, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.100,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među parničnim strankama nije sporna činjenica da su zaključile ugovor o prodaji proizvoda za apelanticu na prostorima Srednjobosanskog i Unsko-sanskog kantona 10. marta 1997. godine, te ugovor o zastupanju 29. marta 1998. godine. Navedenim ugovorom apelantica je na sebe preuzela obaveze predaje poslovnog prostora tuženom, a tuženi na sebe obavezu prodaje robe iz apelanticinog asortimana na području Srednjobosanskog i Unsko-sanskog kantona. Istaknuto je da nije sporna činjenica da je apelantica sa tuženim 31. decembra 1997. godine raskinula poslovnu saradnju, odnosno obligacioni odnos.

8. Navedeno je da je apelantica u postupku dokazala da joj je rješenjem Službe za graditeljstvo Općine Travnik od 19. maja 1997. godine dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište radi građenja k.č. 453/15 upisano u zk. 2118 k.o. Travnik, kao i činjenicu da joj je Općina Travnik izdala rješenje o urbanističkoj saglasnosti i dozvolu za građenje. Također je navedeno da je apelantica u predmetnom postupku dokazala činjenicu da je zaključkom od 16. maja 2001. godine ishodila obnovu postupka povodom urbanističke saglasnosti i rješenja o građenju koje je dobio tuženi izmjenom stava 2. rješenja kojim je navedena parcela bila dodijeljena apelantici. Istaknuto je da nije sporna činjenica da se u Općinskom sudu pod poslovnim brojem Ps-57/98 vodio spor između apelantice i tuženog za pražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora, te da je prostor ispražnjen u izvršnom postupku Ip-1782/04. Konstatirano je da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je apelantica podnijela krivičnu prijavu protiv z.z. tuženog, te da je optužnica protiv njega stupila na pravnu snagu.

9. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno ko je vlasnik objekta izgrađenog na k.č. 453/15 upisanog u zk. ul. br. 2118 k.o. Travnik, odnosno k.č. 4014/2 upisan u p.l. 1540 k.o. Travnik.

10. Općinski sud je naveo da apelantica u predmetnom postupku nije uspjela dokazati da je vlasnik objekta sagrađenog na k.č. 453/15 upisanog u zk. ul. br. 2118 k.o. Travnik, odnosno k.č. 4014 upisan u p.l. 1540 k.o. Travnik, a čiju je predaju u posjed tražila postavljenim tužbenim zahtjevom.

11. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), te naveo da apelantica, u skladu sa navedenom odredbom, mora dokazati da je vlasnik stvari čiji povrat traži, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i da je u pitanju individualno određena stvar.

12. Općinski sud je naveo da se vlasništvo stiče, između ostalog, npr. građenjem, odnosno derivativnim putem, tj. pravnim poslom. Konstatirano je da u tom smislu apelantica od momenta podnošenja tužbe od 1998. godine pa do zaključenja glavne rasprave nije ponudila nikakve dokaze. Prema mišljenju Općinskog suda, činjenica da je apelantica ishodila obnovu postupka pred Općinom Travnik zaključkom od 16. maja 2001. godine, pravilnim tumačenjem odredaba Zakona o upravnom postupku, nije odlučna činjenica u predmetnoj pravnoj stvari imajući u vidu nespornu činjenicu da je na parceli koja ima karakter gradskog građevinskog zemljišta tuženi sagradio objekt. Istaknuto je da bi sasvim drugačija situacija bila da se radi o zemljištu privatnog vlasništva pa bi Zakon o vlasničko-pravnim odnosima apelantici, koja je dokazala svoju savjesnost, odnosno nesavjesnost tuženog, omogućio mnogo šira odnosno mnogo veća prava.

13. Navedeno je da, prema Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 34/86) koji je važio u vrijeme nastanka pravnog odnosa između apelantice i tuženog, na gradskom građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo vlasništva. Konstatirano je da, prema važećem Zakonu o građevinskom zemljištu, na građevinskom zemljištu može postojati privatno vlasništvo i to samo ispod objekta i u dijelu koji je potreban za redovno korištenje objekta.

14. Dalje je Općinski sud naveo da je nalaz i mišljenje vještaka geometra D. L. prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan i nepristran. Istaknuto je da taj nalaz potvrđuje činjenicu da je objekt sagrađen na spomenutoj čestici. Konstatirano je da apelanticin punomoćnik nije osporavao navedeni nalaz. Navedeno je da je apelantica odustala od izvođenja dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke V. D., kao i saslušanja svjedoka G. Z. i B. H. kao lica koja su radila u Općini prilikom dodjele gradskog građevinskog zemljišta.

15. Na osnovu navedenog, Općinski sud je našao da apelantica od momenta podnošenja tužbe 30. jula 1998. godine pa do momenta donošenja presude nije dokazala činjenicu da je izgradila objekt, a kako se radi o gradskom građevinskom zemljištu, nije se mogao primijeniti princip o pripadnosti objekta zemljištu (superficies solo cedit).

16. Općinski sud je naveo da je apelantica upravo precizirajući tužbeni zahtjev tražila predaju nekretnina u posjed izbjegavajući ranije jasno postavljeni tužbeni zahtjev u kojem je tražila predaju katastarskih čestica sa izgrađenim objektima. Međutim, navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, u svakom slučaju nije moglo niti može utjecati na sadržaj donesene odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Također, i činjenicu da je apelantica kao tuženog označila „Nur“ d.o.o. sud nije smatrao preinačenjem tužbe u subjektivnom smislu nego označavanje pravnog sljednika, što je, prema Zakonu o parničnom postupku, dopušteno, a prema podacima iz sudskog registra, koje je sud pribavio po službenoj dužnosti, proizlazi da je apelanticin punomoćnik pravilno označio tuženog.

17. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Općinski sud pravilno zaključio, na osnovu izvedenih dokaza, da apelantica nije stekla pravo vlasništva na navedenom objektu ni na jedan od načina koji je predviđen članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o tome da tuženi mora dokazivati da je izgradio predmetni objekt na parceli k.č. 453/15 u k.o. Travnik budući da odredba člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predviđa da vlasnik nekretnine mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, a što apelantica u predmetnom postupku nije uspjela dokazati.

18. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-08-000982 od 24. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu.

19. U obrazloženju revizione presude se navodi da je rješenjem iz juna 1998. godine nadležni organ uprave Travnik izmijenio rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenje za građenje tako što je novim rješenjem kao investitor odnosno lice kojem se odobrava gradnja umjesto apelantice označen pravni prednik tuženog, dok su ostali uvjeti izgradnje ostali isti. Nakon navedene izmjene urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje pravni prednik tuženog je na predmetnom zemljištu vlastitim sredstvima izgradio poslovni objekt za koji je u toku 1999. godine ishodio upotrebnu dozvolu. Istaknuto je da je tuženi upisan kao posjednik odnosno nosilac prava korištenja predmetne građevinske parcele.

20. Vrhovni sud je naveo da bi uspjela u sporu za povrat individualno određene stvari apelantica mora dokazati da je vlasnik stvari i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog u smislu člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Istaknuto je da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornoj građevini ni po jednom osnovu propisanom odredbom člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za što su u svojim odlukama dali pravilne i potpune razloge.

21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica neosnovano pokušava pravo vlasništva na spornoj građevini zasnovati na činjenicama da je Općina sporno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu prvobitno njoj dodijelila radi građenja i izdala joj urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, prema kojem osnovu je ona izmirila novčane obaveze prema Općini.

22. Istaknuto je da je apelantica prvobitni titular prava korištenja radi građenja (čl. 47-52. Zakona o građevinskom zemljištu, „Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94, važećeg u vrijeme nastanka spornog materijalnog odnosa), te da je mogla steći pravo trajnog korištenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu samo pod uvjetom da je sama sagradila zgradu, a ne u slučaju kada je zgradu sagradio neko treći (u konkretnom slučaju tuženi). Konstatirano je da je tuženi odnosno njegov pravni prednik sagradio predmetni poslovni objekt na osnovu izdate urbanističke saglasnosti i odobrenja za gradnju, pa je na zakonit način (građenjem) stekao pravo vlasništva na poslovnom objektu s pravom trajnog korištenja građevinske parcele na kojoj je taj objekt sagrađen.

23. Vrhovni sud je naveo da ni u hipotezi da urbanistička saglasnost i odobrenje za gradnju koji su izdati tuženom u obnovljenom upravnom postupku budu poništeni, apelantica ne može samo na osnovu činjenice da je prvobitno bila nosilac prava korištenja radi građenja steći pravo vlasništva na građevinskom objektu koji je podigao tuženi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da joj je povrijeđeno pravo po osnovu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH. Ističe da je lice koje je Općini Travnik platilo navedeno zemljište, a zemljište je namijenjeno za gradnju poslovne zgrade. Navodi da urbanistička i građevinska dozvola glase na apelanticu i da to mora dovesti do zaključka da je sagrađeni objekt njeno vlasništvo. Naglašava da je apelantica dioničarsko društvo, dakle u vlasništvu više fizičkih lica čije je pravo na imovinu povrijeđeno. Smatra da je pravno neprihvatljivo da se presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine S. I. (zakonski zastupnik tuženog) osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, dok se osporenim sudskim odlukama on i njegova firma nagrađuju za kriminalne radnje koje je počinio na štetu apelanticine imovine.

b) Odgovor na apelaciju

25. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stanovištu iz svoje osporene odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelanticinim žalbenim navodima. Stoga, smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.

27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu izvedenih dokaza iz kojih ne proizlazi da je apelantica stekla pravo vlasništva na navedenom objektu ni na jedan od načina predviđenih članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti je dokazala činjenicu da je izgradila objekt. Dalje, kako se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu, nije se mogao primijeniti princip pripadnosti objekta zemljištu (superficies solo cedit).

V.Relevantni propisi

28. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

29. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Skupština opštine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo svojine.

Rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja donosi skupština opštine.

Član 48.

Gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje se na korišćenje radi građenja na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom, pod uslovima, na način i u postupku propisanim ovim zakonom i na osnovu njega donesenim propisima.

Neposrednom pogodbom gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje se na korišćenje za izgradnju: vojnih objekata i drugih objekata za potrebe opštenarodne odbrane i društvene samozaštite; objekata za potrebe opštenarodne odbrane i društvene samozaštite; objekata za potrebe zdravstva, socijalne zaštite, obrazovanja i kulture i društvene brige o djeci te drugih objekata od posebnog društvenog interesa; objekata za potrebe društveno-političkih zajednica, državnih organa i društveno-političkih organizacija potrebnih za ostvarivanje njihovih zadataka; objekata za potrebe organizacija koje obavljaju djelatnost ili poslove od posebnog društvenog interesa koji je utvrđen zakonom odnosno odlukom skupštine opštine; mreže i objekata infrastrukture; objekata za službene potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacije ujedinjenih nacija; stambenih zgrada koje se grade iz sredstava udruženih u samoupravne interesne zajednice u stambenoj oblasti; industrijskih i drugih privrednih objekata koji su odgovarajućim planom predviđeni za preseljenje određenih korisnika ili koji su namijenjeni za određenog društvenog korisnika; stambenih zgrada koje grade stambene zadruge.

Skupština opštine može odlukom propisati da se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korišćenje neposrednom pogodbom i u drugim slučajevima od opšteg interesa ili kad to zahtijevaju zajedničke osnovne potrebe građana, organizacija udruženog rada i drugih društveno-pravnih lica na određenom području, a naročito u slučaju izgradnje stanova za tržište, izgradnje poslovnog prostora za potrebe deficitarnih djelatnosti male privrede, izgradnje porodičnih stambenih zgrada koje grade stambene zadruge, obezbjeđenja davanja druge odgovarajuće nepokretnosti u zamjenu za eksproprisanu i izgradnje zgrade umjesto zgrade srušene usljed elementarnih nepogoda. Član 49.

Uslovi i način dodjele gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja, kao i postupak i kriterije za određivanje prvenstva na konkursa, odnosno bez konkursa (neposrednom pogodbom), uređuju se odlukom skupštine opštine u skladu sa programom stambene i ostale izgradnje u opštini.

Odlukom iz prethodnog stava propisuju se bliža mjerila za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje i za određivanje naknade za stvarne troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta.

Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se pojedini poslovi koje vrši organizacija udruženog rada ili druga organizacija i zajednica ako su joj povjereni poslovi u pogledu gradskog građevinskog zemljišta (provođenje konkursa, zaključivanje ugovora i sl.).

Ako se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korišćenje radi građenja na osnovu konkursa, mjerila za određivanje prvenstva moraju biti u skladu sa utvrđenom politikom stambene i druge izgradnje u opštini i obezbjeđivati racionalno korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i ostvarivanje drugih opštih interesa u izgradnji i uređenju prostora.

Kad se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korišćenje radi građenja građanima na osnovu konkursa za izgradnju porodičnih stambenih zgrada, pored mjerila iz prethodnog stava uzimaju se u obzir stambene potrebe lica koja učestvuju na konkursu, njihovo socijalno stanje, broj članova porodice i sl.

Član 50.

Građevinska parcela može se dodijeliti na korišćenje radi građenja i za potrebe više lica koja po ugovoru o zajedničkoj izgradnji stiču pravo svojine, odnosno pravo raspolaganja na posebnim dijelovima zgrade.

Ugovor iz prethodnog stava ne proizvodi pravno dejstvo ako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod organa nadležnog za ovjeru potpisa.

Član 51.

Organ koji provodi konkurs dostaviće zaključak o rezultatu konkursa svim učesnicima konkursa u roku od osam dana po zaključenju konkursa.

Učesnici konkursa mogu u roku od osam dana od dana dostavljanja zaključka o rezultatu konkursa izjaviti prigovor skupštini opštine protiv tog zaključka.

Nakon proteka roka od osam dana organ koji provodi konkurs dostavlja zaključak o rezultatu konkursa sa prigovorima učesnika konkursa skupštini opštine radi donošenja rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja.

Protiv rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja ne može se izjaviti žalba ali se može pokrenuti upravni spor.

Član 52.

Lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta.

Iznos naknade iz prethodnog stava, osim naknade za preuzeto zemljište, dužan je da plati i raniji vlasnik koji je ostvario prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu.

Iznos naknade za gradsko građevinsko zemljište utvrđuje se rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti.

Licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korišćenja zemljišta radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaz da je platio naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000982 od 24. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. U vezi s apelanticinim navodima da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

36. Dalje, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima [OI] 13, st. 40-46 [1978]), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a dokazivanje apelanata utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije od značaja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53).

37. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj je privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta izvršno pravo sa ekonomskom vrijednošću koje predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 851/04 od 17. novembra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 22/06, Dom za ljudska prava, broj CH/02/8655, Sačak i Salihagić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003. godine, tačka 116).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinim imovinskim pravima budući da je apelantica u predmetnom postupku svoj tužbeni zahtjev zasnovala na činjenici da je ona bila prvobitni titular prava korištenja spornog zemljišta radi građenja. Stoga, Ustavni sud smatra da navedeno imovinsko pravo na kojem je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev, a o kojem se odlučivalo u predmetnom postupku, predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama, kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi preda u posjed sporne nekretnine, došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu.

40. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati da li je miješanje u apelanticinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

41. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku apelantica tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi preda u posjed sporne nekretnine. Odlučujući o takvom tužbenom zahtjevu, redovni sudovi su u predmetnom postupku utvrdili da je apelantici rješenjem Općine Travnik od 19. maja 1997. godine dodijeljena na korištenje sporna građevinska parcela radi izgradnje poslovnog objekta. Naime, apelantici je u junu 1997. godine nadležni općinski organ izdao urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje poslovnog objekta na dodijeljenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Međutim, rješenjem od juna 1998. godine nadležni organ Općine Travnik je rješenja koja su glasila na apelanticu izmijenio tako što je novim rješenjima kao investitor odnosno lice kojem se odobrava gradnja umjesto apelantice označen pravni prednik tuženog, dok su ostali uvjeti izgradnje ostali isti. Nakon toga, tuženi je na spornom zemljištu vlastitim sredstvima izgradio poslovni objekt za koji je u toku 1999. godine dobio upotrebnu dozvolu. U postupku je utvrđeno da je tuženi upisan kao posjednik odnosno nosilac prava korištenja predmetne građevinske parcele.

42. Uzimajući u obzir navedeno, redovni sudovi su našli da apelantica, u smislu člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije dokazala da je vlasnik individualno određene stvari čiji povrat traži i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dalje je utvrđeno da apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornoj građevini ni po jednom osnovu propisanom odredbom člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Prema mišljenju redovnih sudova, apelantica neosnovano svoje pravo vlasništva na spornoj građevini zasniva na činjenice da joj je nadležni organ prvobitno dodijelio sporno građevinsko zemljište, za šta je dobila urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu. S tim u vezi, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, utvrđeno je da je apelantica kao prvobitni titular prava korištenja radi građenja mogla steći pravo trajnog korištenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu samo pod uvjetom da je sama sagradila zgradu, a ne u slučaju da ju je izgradio neko treći, u konkretnom slučaju tuženi. Općinski sud je istakao da se upravo zbog toga što se radi o gradskom građevinskom zemljištu u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti princip o pripadnosti objekta zemljištu superficies solo cedit. Prema mišljenju redovnih sudova, tuženi odnosno njegov pravni prednik je na zakonit način građenjem stekao pravo vlasništva na poslovnom objektu s pravom trajnog korištenja građevinske parcele na kojoj je taj objekt sagrađen.

43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da su osporene odluke donesene na osnovu relevantnih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, za šta su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje a u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, iz navedenog proizlazi jasan pravni osnov za miješanje u apelanticino imovinsko pravo o kojem se raspravljalo u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni zakonski propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju ispunjavaju standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, a njihova svrha je zaštita prava vlasnika, kao i određivanje uvjeta za korištenje građevinskog zemljišta. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

44. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelanticina imovinska prava je proporcionalno budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je izgradila sporni građevinski objekt, a kako se radi o gradskom građevinskom zemljištu, ne može se primijeniti princip o pripadnosti objekta zemljištu. Apelantica je pravo trajnog korištenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu mogla steći samo pod uvjetom da je ona izgradila zgradu, a što nije konkretan slučaj, budući da je objekt nesporno izgradio tuženi na osnovu izdate urbanističke saglasnosti i odobrenja za gradnju. Činjenica da je apelantica ishodila obnovu upravnog postupka u kojem je tuženom izdata urbanistička saglasnost i data dozvola za građenje, prema mišljenju Ustavnog suda, može biti od značaja za eventualno neki drugi postupak, ali ne i za predmetnu parnicu u kojoj je apelantica bila dužna dokazati da je vlasnik stvari čiji povrat traži, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i da je u pitanju individualno određena stvar. Stoga, Ustavni sud nalazi da je miješanje u apelanticina imovinska prava proporcionalno jer apelantica u predmetnom postupku nije uspjela dokazati zakonske uvjete na osnovu kojih bi mogla ostvariti zaštitu po vlasničkoj tužbi za povrat stvari (reivindikacija). Prema mišljenju Ustavnog suda, u predmetnom postupku je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno na apelanticu nije stavljen pretjeran teret jer se radilo o parnici pokrenutoj povodom apelanticine tužbe u kojoj ona nije uspjela dokazati da je vlasnik stvari čiji je povrat zahtijevala od tuženog.

45. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u predmetnom postupku na sve tri instance dali temeljito obrazloženje i odgovore u odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev, presude redovnih sudova zasnovane su na zakonskim propisima koji u pogledu jasnoće i transparentnosti zadovoljavaju kriterije Evropske konvencije, a miješanje u apelanticino imovinsko pravo zadovoljava princip proporcionalnosti.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-564/10 („Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio