Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/10 (F. B.)
Odluka donesena 22. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-4408/10
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu je, u predmetu broj AP 4408/10, rješavajući apelaciju Franje Borasa na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudac Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 22. ožujka 2013. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Franje Borasa, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000736 od 8. lipnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-08-000 388 od 2. veljače 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P.184/05 od 2. rujna 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Franjo Boras (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog podnio je 13. listopada 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- Rev-09-000736 od 8. lipnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 388 od 2. veljače 2009. godine i Presude Općinskog suda Ljubuški (u daljnjem tekstu: u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.184/05 od 2. rujna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Osnovnog suda i zastupnika tužitelja Hypo Steiermark Kraftfahrzeug Und Maschinenleasing GmbH A-8010 Graz Joanneumring 18 (u daljnjem tekstu: tužitelj) 21. i 31. siječnja 2013. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tužitelja su 24. siječnja, te 8. i 14. veljače 2013. godine, dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su proslijeđeni apelantu 18. veljače 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta radi prodaje apelantovih nekretnina, kuća i dvorište, (u izreci presude navedene oznake nekretnina: u daljnjem tekstu: nekretnine). U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da je na temelju ugovora o lizingu pokretnih stvari od 27. veljače 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o lizingu) između njega i ugostiteljske radnje čija je vlasnica Ž.B., Ž.B. uzela na lizing raznu ugostiteljsku opremu. Radi osiguranja plaćanja obveza iz ugovora o lizingu, 7. prosinca 2001. godine u Zagrebu je zaključen Sporazum radi osiguranja novčanog potraživanja na apelantovim nekretninama (u daljnjem tekstu Sporazum). Kako ugostiteljska radnja nije izmirila potraživanje, to hipotekarnom tužbom traži da sud donese presudu kojom će obvezati apelanta da trpi da se potraživanje naplati iz njegovih nekretnina.
7. Apelant je u odgovoru na tužbu naveo da upis založnog prava na nekretninama tužitelj nije stekao izvršnim putem, pa iz tog razloga upisana hipoteka nema status izvršne isprave iz članka 23. Zakona o izvršnom postupku, na temelju koje se može u ovom postupku pokrenuti prodaja nekretnine. Upis hipoteke je izvršen na temelju nevaljanog pravnog posla. Naime, uspostava založnog prava može se izvršiti i temeljem sporazuma ili drugog posla –ugovora, za koji je predviđena pisana forma i ovjera od nadležnog organa. Za ovjeru sporazuma o uspostavi hipoteke i u vrijeme u kojem je sklapan Sporazum nadležan je bio sud na području BiH, a nikako neki drugi organ strane države (u konkretnom slučaju javni bilježnik Republike Hrvatske).
8. Apelant je istaknuo da je iz navedenih razloga podnio protutužbeni zahtjev „brišu se upisi u 'C' listu izvršeni na temelju rješenja od 10. prosinca 2001. godine kojim je upisan teret na temelju Sporazuma na apelantovim nekretninama, radi osiguranja iznosa od 1.006.883,00 ATS, uvećano za kamate, te da mu tužitelj isplati troškove postupka“.
9. Presudom Općinskog suda broj P.184/05 od 2. rujna 2008. godine obvezan je apelant da trpi da se potraživanje tužitelja prema ugostiteljskoj radnji u iznosu od 49.365,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama izvršnim putem naplati iz apelantovih nekretnina. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da sud obveže apelanta da trpi da se potraživanje tužitelja preko dosuđenog iznosa od 49.365,33 eura do zatraženog iznosa od 105.492,34 eura izvršnim putem naplati iz založene nekretnine.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na pripremnom ročištu donio rješenje da se u ovom postupku neće raspravljati o protutužbenom zahtjevu, zato što se protutužbeni zahtjev odnosi na brisanje založnog prava, bez postavljenog zahtjeva utvrđujućeg karaktera, dakle protutužbeni zahtjev nije postavljen u formi prejudicijelne protutužbe. Kako protutužbeni zahtjev nije postavljen na navedeni način, to je u smislu članka 74. stavak 1. Zakona o parničnom postupku odlučio da o protutužbi neće raspravljati u ovom postupku.
11. Nadalje, Sporazumom, tj. založnim ugovorom, zasnivanjem založnog prava na nekretninama nastaje ugovorni odnos između založnog vjerovnika - tužitelja kao osobe ovlaštene da se namiri iz vrijednosti založene stvari i založnog dužnika - apelanta kao vlasnika zaloga koji ne mora istodobno biti i osoba koja je osobni dužnik - Ž.B., vlasnik ugostiteljske radnje. S obzirom na prirodu i svrhu hipotekarne tužbe (ishođenje sudske prodaje zaloga putem javne prodaje), hipotekarni dužnik ne prima nikakvu obvezu na plaćanje hipotekarnog potraživanja, nego prima samo obvezu da mora dopustiti da se založni vjerovnik namiri iz zaloga. Općinski sud je naveo da je apelantov prigovor da se temeljem Sporazuma nije mogla uknjižiti hipoteka, jer takvi sporazumi nisu podobni za uknjižbu, nije utemeljen. Naime, točno je da je Sporazum sačinjen u formi izvršne javnobilježničke isprave u Republici Hrvatskoj i da takvi sporazumi nemaju snagu izvršne isprave, zbog čega tužitelj i ne može pokrenuti izvršni postupak sukladno Zakonu o izvršnom postupku, što je razlog podnošenja ove hipotekarne tužbe da bi se ishodila izvršna isprava. Sporazum ima snagu privatne isprave na temelju koje se može dopustiti uknjižba hipoteke, jer Sporazum ima hipotekarnu klauzulu, sve sukladno paragrafima 36. i 39. tada važećih pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama kao i članku 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da hipoteka nastaje na temelju pravnog posla, u ovom slučaju Sporazuma - ugovora kojeg su stranke zaključile i koji ispunjava sve pretpostavke da bi se na temelju njega upisala hipoteka na nekretninama, a koji je zaključen pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj i nije ga potrebno nadovjeravati. Iz zk. izvatka i Sporazuma slijedi da je uknjižena hipoteka na nekretninama apelanta kao osiguranje potraživanja tužitelja i to glavnog duga u iznosu od 1.006.883,00 ATS, da je dužnik Ž.B. po Sporazumu uplatila iznos od 201.377,00 ATS, da u Sporazumu nije navedena kamatna stopa niti je visina kamatne stope uknjižena. Nadalje, iz odredbe članka 2. Sporazuma slijedi da potraživanje dospijeva u cijelosti na naplatu ako dužnik zakasni s otplatom dvije uzastopne mjesečne rate. Iz konto izvoda proizlazi da uplate nisu bile pravodobne, da je zadnja uplata bila 1. listopada 2003. godine, da je očito da je dužnik zakasnio s otplatom, tako da je potraživanje u smislu članka 2. Sporazuma dospjelo u cijelosti. Međutim, iznos od 105.492,34 eura se ne može prihvatiti zato što, sukladno odredbi paragrafa 14. pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama važećih u vrijeme uknjižbe založnog prava na nekretnini dužnika, koja je identična odredbi članka 20. sada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama, založno se pravo može upisati samo u pogledu novčanog iznosa, brojno određenog, a na potraživanje upisat će se i visina kamata. Iz Sporazuma nije vidljiva visina kamata niti je ona uknjižena u zemljišnoj knjizi na način propisan u paragrafu 14. pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama, tako da kamate čiji se iznos na zna ne mogu biti predmetom ovog spora. Zbog navedenog Općinski sud je istaknuo da je odlučio kao u izreci presude.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-08- 000 388 od 2. veljače 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nije utemeljen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, jer zakon ne propisuje da bi u ovom slučaju tužbom morali biti obuhvaćeni kao jedinstveni suparničari glavni dužnik i založni dužnik. Založni dužnik, tj. apelant, samim upisom hipoteke na nekretnini pristao je da će se potraživanje tužitelja namiriti iz založene nekretnine, ako glavni dužnik ne ispuni dospjelo potraživanje. Kako je prvostupanjski sud na nedvojben način utvrdio iznos tužiteljevog potraživanja, to je donio pravilnu odluku kojom je udovoljio zahtjevu tužitelja. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio raspravljati o apelantovom protutužbenom zahtjevu nalazeći da nema svrhe raspravljati o tome u ovoj pravnoj stvari. Također nije utemeljeno apelantovo ukazivanje da se zasnivanje hipoteke temeljilo na nepodobnoj ispravi, jer je prvostupanjski sud dao potpuno jasne i precizne razloge za navedeno.
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09- 000736 od 8. lipnja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud prihvatio razloge i obrazloženje iz prvostupanjske presude, te da je drugostupanjska presuda pravilno i zakonito donesena. Pravilno smatraju nižestupanjski sudovi da nije utemeljen apelantov prigovor da se nije mogao primijeniti članak 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da se hipoteka mogla izvršiti samo na temelju pravnog posla koji je zaključio i ovjerio domaći sud. Osim toga, nije utemeljen apelantov prigovor da je trebalo raspravljati o protutužbenom razlogu da se briše hipoteka, jer o njemu nije bilo svrhe raspravljati u ovoj pravnoj stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da upis hipoteke u zemljišne knjige nije valjan, jer je hipoteka upisana na temelju nevažećeg ugovora, te se s tim u svezi apelant pozvao na stav Vrhovnog suda izražen u Rješenju broj Gž.53/01 od 19. studenog 2001. godine. Općinski sud je donio presudu a da se glavnom dužniku i njemu, kao založnom dužniku, nije dala mogućnost sudjelovanja u postupku prilikom raspravljanja i sam je odlučivao o obvezama i pravima, te odbacio protutužbu mada je o protutužbi ovisila odluka o tužbenom zahtjevu. Apelant navodi da je na prvostupanjsku presudu uložio žalbu, te izjavio reviziju, međutim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda žalba i revizija su odbijene. Zbog navedenog apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
15. U dopisu od 24. prosinca 2012. godine apelant je naveo da je uz apelaciju priložio svu dokumentaciju kojom raspolaže i kojom dokazuje da pravni posao o uspostavi hipoteke, sklopljen pred javnim bilježnikom druge države, nije stekao snagu izvršne isprave, tako da je odluka prvostupanjskog suda postala pravomoćna i izvršna i nezakonita. U međuvremenu je pokrenut izvršni postupak i javna prodaja je zakazana za 18. siječnja 2013. godine, zbog čega moli da se apelacija što prije uzme u rad, te moli da Ustavni sud obavijesti Općinski sud o apelaciji i njenom tijeku, jer prodajom njegovih nekretnina teško će ponovno ostvariti svoja prava i naknaditi mu se štetu koju trpi. Apelant je uz dopis dostavio Zaključak Općinskog suda kojim se određuje treća prodaja apelantovih nekretnina za 18. siječnja 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno niti jedno pravo koje apelant navodi, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Općinski sud je naveo da navodi iz apelacije nisu utemeljeni, te istaknuo da protutužba nije odbačena nego je odlučeno da se o protutužbi neće raspravljati, za što su dati detaljni razlozi u presudi. Činjenica da se u predmetnom postupku nije raspravljao o protutužbi nije sprečavala apelanta da podnese samostalnu tužbu.
19. Zastupnik tužitelja je istaknuo da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka, primjerice apelant ponovno ističe da nije bio pasivno legitimiran, što je u postupku ocijenjeno kao neutemeljeno, jer se radilo o hipotekarnoj tužbi, gdje je pasivno legitimiran upravo hipotekarni dužnik čija je nekretnina založena. Apelant ističe da hipoteka nema status izvršne isprave, iako je tužitelj upravo i podnio hipotekarnu tužbu kako bi stekao valjanu izvršnu ispravu sukladno Zakonu o izvršnom postupku, pa tek onda bi podnio prijedlog za izvršenje na temelju izvršne presude. Zastupnik tužitelja je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 68.
Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.
[…].
Članak 69.
Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.
[…].
21. Zakon o zemljišnim knjigama . („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“ br.
146/30 od 1. srpnja 1930. godine) u relevantnim dijelu glasi:
Paragraf 36.
1Web str.:http://www.resutucija.gov.rs 1)Ukoliko nije ovim ili kojim drugim zakonom što drugo određeno, uknjiženje (paragraf br. 1) može se vršiti jedino na temelju javnih isprava ili takvih privatnih isprava, na kojima je potpise ovjerio sud ili javni bilježnik.
[…] 3) Ovjeravanje inozemnih isprava uređuje se međunarodnim ugovorima ili uredbom Ministra pravde. Dalje ovjeravanje nije potrebno za isprave koje su ovjerili naše poslanstvo ili naša konzularna vlast, u čijem je području ili isprava napravljena ili ovjerena, ili koje su ovjerili ovdašnje poslanstvo ili ovdašnja konzularna vlast one strane države u kojoj je isprava napravljena ili ovjerena.
Paragraf 39.
1)Privatne isprave, na osnovu kojih se ima vršiti uknjiženje, treba osim onoga, što zahtijevaju paragraf 26. i 27. da sadržavaju još i:
a)točnu oznaku zemljišta ili prava u pogledu kojega se uknjiženje ima vršiti, b)izrečenu izjavu onoga, čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili na drugu osobu prenosi, da pristaje na uknjiženje, […].
22. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnim dijelu glasi:
Članak 87.
Način prelaska na novo pravo (1) Zemljišne knjige vođene prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava ne postaju ovim zakonom nevažeće. Na njih se primjenjuju sve odredbe ovog zakona a posebno propisi o zabilježbi protiv točnosti i propisi o ispravci upisa u zemljišnoj knjizi, o novom uspostavljanju, zamjeni i zatvaranju zemljišne knjige, kao i o postupku uspostavljanja.
(2) Postojeći upisi u zemljišnim knjigama prilikom stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju postojati u svom pravnom sadržaju.
[…].
23. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima (Službeni glasnik BiH -Međunarodni ugovori“, br. 1/96 i 11/05) u relevantnim dijelu glasi:
Članak 17.
1) Isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisane i na njime je otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za uporabu na teritoriju druge države ugovornice.
[…].
24. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list RBIH", br. 2/92, 16/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Mjesna nadležnost Članak 251 a.
Za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostupanjski sud opće nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.
[…] Za provođenje osiguranja nadležan je sud, odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Članak 74.
(1)Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u svezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrdenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. […].
VI. Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000736 od 8. lipnja 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 16. kolovoza 2010. godine, a apelacija je podnesena 13. listopada 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VI. Meritum
30. Apelant pobija odluke redovitih sudova, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Prije svega Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojemu je tužitelj tražio prodaju apelantovih nekretnina radi namirenja svoga potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Sukladno navedenom, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Apelant navodi da su odluke redovitih sudova nezakonite zato što upis hipoteke u zemljišne knjige nije valjan, jer je hipoteka upisana na temelju nevažećega ugovora, te da mu nije dopušteno sudjelovati u postupku, odnosno da je sud odbacio njegovu protutužbu mada je o protutužbi ovisila odluka o tužbenom zahtjevu.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
35. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je između tužitelja i ugostiteljske radnje,čija je vlasnica Ž.B., zaključen ugovor o lizingu razne ugostiteljske opreme u vrijednosti od 1.006.883 ATS, te da je radi osiguranja novčanog potraživanja u Zagrebu zaključen Sporazum između tužitelja, apelanta i ugostiteljske radnje čija je vlasnica Ž.B., kojim su se stranke u članku 4. suglasile da bez daljnjeg pitanja i odobrenja, a radi osiguranja tužiteljevoga potraživanja, tužitelj zasnuje založno pravo na apelantovim nekretninama (u Sporazumu precizirane oznake nekretnina), na temelju kojega je upisana hipoteka radi osiguranja tužiteljevoga potraživanja (zk. izvadak od 11. prosinca 2001. godine).
36. Redoviti sudovi su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, te odlučili da se o protutužbenom zahtjevu neće raspravljati. Za ovakvu odluku redoviti sudovi su dali sljedeća obrazloženja. Naime, nije utemeljen apelantov prigovor da se temeljem Sporazuma nije mogla uknjižiti hipoteka, jer takvi sporazumi nisu podobni za uknjižbu iz sljedećih razloga. Točno je da je Sporazum sačinjen u formi izvršne javnobilježničke isprave u Republici Hrvatskoj i da takvi sporazumi nemaju snagu izvršne isprave, zbog čega tužitelj i ne može pokrenuti izvršni postupak sukladno Zakonu o izvršnom postupku, što je razlog podnošenja ove hipotekarne tužbe da bi se ishodila izvršna isprava. Sporazum ima snagu privatne isprave na temelju koje se može dopustiti uknjižba hipoteke, jer Sporazum ima hipotekarnu klauzulu, sve sukladno paragrafima 36. i 39. tada važećih pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama kao i članku 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da hipoteka nastaje na temelju pravnog posla, u ovom slučaju Sporazuma-ugovora kojeg su stranke zaključile i koji ispunjava sve pretpostavke da bi se na temelju njega upisala hipoteka na nekretninama, a koji je zaključen pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj i nije ga potrebno nadovjeravati. U odnosu na odluku redovitih sudova da se o apelantovom protutužbenom zahtjevu neće raspravljati iz obrazloženja redovitih sudova slijedi da kako se protutužbeni zahtjev odnosi na brisanje založnog prava, bez postavljenog zahtjeva utvrđujućeg karaktera, to je donesena odluka u smislu članka 74. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
37. Ustavni sud podsjeća na opću definiciju hipoteke, tj. založnog prava na nekretnini, koja proizlazi iz članka 68. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, radi osiguranja određenog potraživanja nekretnina može biti opterećena hipotekom u korist povjeritelja koji može naplatiti svoje potraživanje iz vrijednosti te nekretnine, bez obzira na promjenu vlasnika te nekretnine. Relevantne zakonske odredbe ne ograničavaju vlasnika nekretnine u daljnjem korištenju nekretnine opterećene hipotekom, a povjeritelj osigurava svoje potraživanje naplatom iz prodajne cijene nekretnine. Nadalje, hipoteka u smislu članka 69. Zakona o vlasničko pravnim odnosima nastaje na temelju pravnog posla, sudske odluke i zakona. Paragrafi 36. i 39. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama su propisivali da se uknjižba u zemljišnim knjigama mogla vršiti na temelju javnih i privatnih isprava na kojima je potpise ovjerio sud ili javni bilježnik, da se ovjeravanje inozemnih isprava uređuje međunarodnim ugovorima ili uredbom Ministra pravde, te da privatna isprava, osim općih elemenata, mora imati točne oznake zemljišta ili prava glede kojega se vrši uknjižba i izrečenu izjavu onoga, čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili na drugu osobu prenosi, da pristaje na uknjiženje. Nadalje, odredbe članka 17. stavak 1. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima propisuju da isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisane i na njima je otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za uporabu na teritoriju druge države ugovornice. U konkretnom slučaju tužitelj kao povjeritelj i ugostiteljska radnja čija je vlasnica Ž.B. kao glavni dužnik, zaključili su ugovor o lizingu, tužitelj kao povjeritelj, apelant kao založni dužnik i dužnik ugostiteljska radnja čija je vlasnica Ž.B. zaključili su Sporazum radi osiguranja novčanog potraživanja u Zagrebu kojim je apelant kao založni dužnik ovlastio povjeritelja da on radi naplate svog potraživanja može provesti izvršenje na njegovim nekretninama, točno i precizno označenim u Sporazumu. Sporazum je ovjeren potpisom i pečatom javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj. Ako se dovede u vezu predočeno i navedene odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o zemljišnim knjigama koji je primjenjivan u vrijeme upisa hipoteke, te navedenog Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, obrazloženje presuda redovitih sudova ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost nego, upravo oprečno, potpuno argumentirano sadrži sve razloge zbog kojih je udovoljeno tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Nadalje, u odnosu na apelantovo ukazivanje da Sporazum ne može biti izvršna isprava na temelju koje se može provesti prodaja apelantovih nekretnina, Ustavni sud nalazi da je točno da je odredbama 251.a. Zakona o izvršnom postupku, koji je važio u vrijeme zasnivanja založnog prava, propisan postupak po prijedlogu stranaka za zasnivanje založnog prava na nekretninama na temelju sporazuma stranaka i propisana nadležnost suda (isti sud mora odlučivati i o prijedlogu i izvršiti upis u zemljišne knjige na području gdje se nalazi javna knjiga za tu nekretninu), međutim, i na ovaj prigovor obrazloženje redovitih sudova daje jasan i argumentiran odgovor, tj. da kako je Sporazum sačinjen u formi izvršne javnobilježničke isprave u Republici Hrvatskoj, takvi sporazumi nemaju snagu izvršne isprave, zbog čega tužitelj i ne može pokrenuti izvršni postupak sukladno Zakonu o izvršnom postupku, što je razlog podnošenja ove hipotekarne tužbe da bi se ishodila izvršna isprava. S tim u svezi, a sukladno predmetu konkretne parnice, Ustavni sud nalazi da je apelant neutemeljeno vršio usporedbu predmetne situacije i stava izraženog u Rješenju Vrhovnog suda broj Gž.53/01 od 19. studenog 2001. godine, jer iz navedenoga rješenja proizlazi da „ne može se u postupku priznavanja i izvršenja strane sudske odluke dati egzekvatura izvršnoj javnobilježničkoj ispravi iz Republike Hrvatske“.
38. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi niti proizvoljnost u obrazloženju razloga zašto je prvostupanjski sud u smislu članka 74. stavak 1. ZPP-a na pripremnom ročištu donio rješenje kojim je odlučio da se u ovom postupku neće raspravljati o protutužbenom zahtjevu (ovu odluku apelant je osporavao i u prizivnom postupku i u postupku po reviziji, međutim navedeni stav prvostupanjskog suda je potvrđen). Naime, Ustavni sud uočava da odredbe članka 74. stavak 1. ZPP-a propisuju mogućnost podnošenja protutužbe ako je zahtjev protutužbe u svezi s tužbenim zahtjevom ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijemu postojanju ovisi odluka o tužbenom zahtjevu. Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio da se njegovo potraživanje namiri iz apelantovih nekretnina, a apelant je protutužbenim zahtjevom tražio brisanje uknjiženje hipoteke. Ovakav zahtjev, kako to i obrazlažu redoviti sudovi, nema utvrđujući karakter, tj. da je protutužbeni zahtjev postavljen tako da je traženo da se utvrdi da je nezakonito upisana hipoteka, pa da se slijedom takvoga utvrđenja izvrši brisanje hipoteke, u smislu članka 74. stavak 1. ZPP-a postojali bi uvjeti da se raspravlja o protutužbenom zahtjevu, međutim protutužbeni zahtjev nije tako postavljen. Nadalje, Ustavni sud uočava da je apelant, putem zastupnika, odvjetnice, tijekom postupka isticao razne prigovore, između ostalog, i da se na temelju Sporazuma nije mogla uknjižiti hipoteka, dakle da je osporavao upis hipoteke, na koje prigovore su odgovore dali redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Sukladno svemu navedenome, Ustavni sud ocjenjuje potpuno neutemeljenim apelantove navede da mu je onemogućeno sudjelovati u postupku.
39. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Prilikom razmatranja toga je li povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prvo se mora utvrditi ima li apelant «imovinu» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
42. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Budući da je apelant upisan kao vlasnik nekretnina, Ustavni sud smatra da predmetne nekretnine predstavljaju «imovinu» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
43. Nadalje, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo se, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavku ovoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). Pobijane odluke redovitih sudova kojima je udovoljeno tužiteljevom tužbenom zahtjevu radi prodaje apelantovih nekretnina i namirenja tužiteljevoga potraživanja predstavljaju «miješanje» u apelantovu imovinu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je nužno ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti sukladno načelu proporcionalnosti (vidi citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).
44. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovitih sudova tako da konstatira kako je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno sukladno zakonu.
45. U svezi s pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno je li predmetno miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjeritelja. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, stavak 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo sukladno načelu proporcionalnosti, tj. je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi «poseban i pretjeran teret». Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je tužitelj zaključio ugovor o lizingu s ugostiteljskom radnjom čija je vlasnica Ž.B., da je apelant svojom imovinom, konkretno nekretninama, jamčio za tužiteljeva potraživanja, tj. da je apelant zaključivanjem Sporazuma dobrovoljno pristao potraživanje tužitelja osigurati zasnivanjem založnog prava u smislu odredbe članka 68. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojima se osiguravaju mehanizmi namirenja povjeritelja nedvojbeno predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovoga prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da obrazloženja presuda redovitih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić