Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4680/10 (S.B.)
Odluka donesena 22. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Upravni spor
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4680/10
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4680/10, rješavajući apelaciju S.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S.B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001456 10 U od 26.
augusta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-25-1/10 od 22. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rakovice koju zastupa Elma Takač, zaposlenica udruženja „Vaša prava BiH“, ured u Sarajevu, podnijela je 29. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001456 10 U od 26. augusta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-25-1/10 od 22. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva je zatraženo 10. decembra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Ministarstvo su dostavili odgovore 18. decembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 15. januara 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-25-1/10 od 22. jula 2010. godine apelantici je ograničeno kretanje u periodu od 90 dana počevši od 22. jula 2010. godine zabranom kretanja izvan prostora PC „Rakovica“, ulica Plantaže broj 53, Blažuj, te određeno da troškove boravka i smještaja snosi Ministarstvo-Sektor za azil. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica iskazala namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu Službi za poslove sa strancima, Terenski centar Bihać, ali da tom prilikom nije priložila niti jedan identifikacioni dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi njen stvarni identitet. Navedeno je i da Ministarstvo sumnja u apelanticin identitet te joj je, shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka e. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), odredilo mjeru ograničenja kretanja u navedenom periodu. Ministarstvo je istaklo da je navedenom odredbom Zakona propisano da se kretanje podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti ako je ograničavanje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta.
7. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Sudom BiH koji je Presudom broj S1 3 U 001456 10 U od 26. augusta 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je osporenim rješenjem Ministarstvo apelantici ograničilo kretanje na period od 90 dana zabranom kretanja izvan prihvatnog centra Rakovica, a prema odredbama člana 114. stav 1. tačka e) Zakona. Zatim, navedeno je da je iz spisa vidljivo da apelantica već više godina boravi u BiH i da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela 22. jula 2010. godine kada je i doneseno osporeno rješenje zbog toga što apelantica nije imala nikakve identifikacione dokumente. Sud BiH je naveo i da je članom 114. stav 1. tačka d) Zakona propisano da se, ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti u slučaju da je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnositelja. S tim u vezi Sud BiH je naveo da je tačan zaključak Ministarstva da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelantici u trajanju od 90 dana radi utvrđivanja identiteta, budući i da je sama apelantica istakla da već više godina živi u BiH bez ikakvih ličnih isprava kojim bi se mogao utvrditi njen identitet.
8. Sud BiH je obrazložio i da zbog navedenog nije prekršeno niti jedno od apelanticinih prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) niti pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da su ovi apelanticini tužbeni navodi neosnovani. Apelantica je osoba čiji identitet nije utvrđen, pa činjenica da je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu ne čini njen boravak zakonitim niti joj daje pravo na neograničenu slobodu kretanja i izbor mjesta kretanja, nego obavezuje organe države na donošenje odluke o njenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, ali uz provjeru njenog identiteta i u vezi s tim i na ograničenje kretanja ako ocijeni da je potrebno. Osim toga, obrazloženo je da je neosnovano apelanticino pozivanje na diskriminaciju, jer apelantica ovaj navod nije ničim potkrijepila a prosto navođenje da postoje drugi tražioci azila čije kretanje nije ograničeno nije dokaz o diskriminaciji. Pored toga, Sud BiH je naveo da je apelantici kretanje ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uvjeti za njeno određivanje, odnosno čim se otkloni sumnja u apelanticin identitet. Obrazloženo je da nisu osnovani ni navodi koji se odnose na kršenje pravila o dostavljanju odluka u upravnom postupku jer se postupak ograničenja kretanja provodi po službenoj dužnosti, a apelantica je mogla imati punomoćnika za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ali to ne znači da je taj punomoćnik ovlašten za sve buduće postupke koji se pokreću po službenoj dužnosti, niti za postupke koji će biti pokrenuti po apelanticinom zahtjevu nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu.
9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je Sud BiH Rješenjem broj S1 3 U 001456 10 od 23. septembra 2010. godine odbio.
10. Nakon 22. oktobra 2010. godine, odnosno isteka roka od 90 dana određenog Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-25-1/10 od 22. jula 2010. godine, apelantici nije produžena mjera ograničenja kretanja i omogućeno joj je da se kreće i van prihvatnog centra.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i slobodnog izbora boravišta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u neosnovanom lišavanju slobode zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da joj je osporenim odlukama prije oduzeta sloboda nego ograničeno kretanje. Smatra da prema međunarodnim dokumentima vezanim za prava tražitelja azila, nije smjela biti lišena slobode bez obzira što nema identifikacione dokumente jer se takvo lišavanje vrši samo u opravdanim slučajeva, i to nakon pažljivog sagledavanja svih činjenica konkretnog slučaja, a što kod nje nije slučaj budući da je već bila poznata organima nadležnim za poslove sa strancima i jer je dostavila izvode iz matične knjige rođenih za svoju djecu gdje se vidi i njen identitet, i jer su i njeni roditelji koji žive u Kanadi dostavili izjavu u kojoj su potvrdili njen identitet. Zbog navedenog traži i da joj Ustavni sud dodijeli odštetu u iznosu od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava koja apelantica navodi zbog toga što prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite morala ili zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti propisani članom 114. stav 1. Zakona jer apelantica nije imala nikakve identifikacione dokumente, Sud BiH je naveo da nije bilo proizvoljnosti u postupanju upravnog organa kada je apelantici ograničeno kretanje.
13. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih prava jer prema odredbama Zakona kada se pojavi sumnja u identitet podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nadležni organ ima pravo da, s ciljem utvrđivanja identiteta, ograniči kretanje podnositelju zahtjeva što je i učinjeno. Ministarstvo je navelo i da se ne radi o lišavanju slobode i pritvaranju, te da nakon provjere i utvrđivanja identiteta apelantici nije produžena mjera ograničenja kretanja već joj je omogućeno nesmetano kretanje.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 114. stav 1. tačka e. i st. 2. i 3.
(Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno ako:
e) je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva. (2) Kretanje se ograničava:
a) zabranom kretanja izvan određenog područja ili mjesta;
b) zabranom kretanja izvan specijalizovane ustanove za prihvat stranaca;
c) zabranom kretanja izvan određenog prostora organizacione jedinice Službe ako je smještaj omogućen u tom prostoru;
d) zabranom kretanja izvan određenog graničnog prelaza ako je tamo omogućen smještaj.
(3) Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže ukupno 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana. Ograničenje kretanja po osnovu sprečavanja širenja zaraznih bolesti može trajati dok postoje razlozi zbog kojih je određeno,što se u navedenim rokovima preispituje.
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 001456 10 U od 26. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
19. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
22. Član 2. Protokola broj 4 uz evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na području neke države ima pravo na slobodu kretanja i slobodni izbor svoga boravišta na tom području.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu.
3. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim ona koja su u skladu sa zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, za održavanje javnog poretka, radi sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava utvrđena u stavu 1. mogu također biti podvrgnuta, u određenim dijelovima područja, ograničenjima utvrđenima u skladu sa zakonom i koja su opravdana zaštitom javnog interesa u demokratskom društvu.
23. Apelantica je strana državljanka kojoj je nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ograničena sloboda kretanja unutar Prihvatnog centra u Rakovici jer nije posjedovala nikakve lične dokumente kojima bi mogla potvrditi svoj identitet i porijeklo, zbog čega apelantica smatra da su joj prekršena prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI), te da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode kao i da jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f. dozvoljava državi da kontroliše slobodu stranca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, naprimjer kako bi se spriječilo da osoba počini krivično djelo ili pobjegne, ali lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisani postupak“, Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode, pored toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja - a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine). Iz teksta člana 5. Konvencije jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima, a u stavu 1. tač. a. do f. data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva /GC/, broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).
25. S druge strane, Evropski sud je ustanovio fundamentalnu razliku između lišavanja slobode koje uživa zaštitu prema članu 5. Evropske konvencije i čistog ograničavanja kretanja koje takvu zaštitu ne uživa. Razlika između lišavanja slobode i čistog ograničavanja ličnog kretanja je više pitanje stepena ili intenziteta nego prirode ili suštine (vidi presudu Evropskog suda Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980. godine, aplikacija broj 7367/76). Budući da su moguće neke generalizacije, okolnosti vezane za svaki pojedini slučaj potrebno je temeljito preispitati. Tako je Evropski sud u presudi Amuur protiv Francuske (vidi presudu Evropskog suda Amuur protiv Francuske od 25. juna 1996. godine, aplikacija broj 19776/92) istakao da „u proklamaciji prava na slobodu, paragraf 1 člana 5. razmatra fizičku slobodu osobe i cilj mu je da osigura da niko ne bude lišen ove slobode na arbitraran način. S druge strane, u principu se ovo osiguranje ne odnosi na puku restrikciju slobode kretanja koja je regulisana članom 2 Protokola broj 4. U cilju da odredi da li je nekom uskraćena njegova sloboda u smislu značenja člana 5. Evropske konvencije, početna tačka mora biti konkretna situacija i mora se uzeti u obzir cijeli niz kriterija kao tip, trajanje, način provođenja mjere u pitanju.“ Odnosno, za procjenu ovog pitanja relevantni su sljedeći uvjeti: stepen prisile koji je korišten; prostor izolacije (što je manji, veća je vjerovatnoća da se utvrdi da je došlo do lišavanja slobode) i stepen obezbjeđenja koji osigurava izolaciju lica; učestalost i stepen kontrolisanja tokom primjene sredstava nadzora; obim u kome je dozvoljen kontakt sa spoljnim svijetom i vremensko trajanje primjene navedenih mjera.
26. Analogno tome, Evropski sud je u presudi Napijalo protiv Hrvatske (vidi presudu Evropskog suda Napijalo protiv Hrvatske od 13. novembra 2003. godine, aplikacija broj 66485/01) istakao da: „Sud ponavlja da je svrha prava na slobodu kretanja kako je zajamčeno stavovima 1. i 2. člana 2. Protokola br. 4 svakoj osobi osigurati pravo na slobodu kretanja unutar teritorija i napustiti taj teritorij, što podrazumijeva pravo otići u onu zemlju po izboru pojedinca u koju mu može biti dozvoljen ulaz (vidi, mutatis mutandis, odluku Komisije u predmetu Peltonen v. Finland od 20. februara 1995. Decisions and Reports (DR) 80-A, str. 43, stav 1. i presudu u predmetu Baumann v. France od 22. maja 2001. godine, Reports of Judgments and Decisions 2001-v, str. 217, stav 61). Slijedi kako sloboda kretanja zabranjuje svaku mjeru koja bi mogla povrijediti to pravo ili ograničiti njegovo vršenje, a koja ne zadovoljava zahtjev da to bude mjera koja se može smatrati 'potrebnom u demokratskom društvu' u slijeđenju legitimnih ciljeva na koje se upućuje u trećem stavu navedenog člana.“
27. Uzimajući u obzir navedena stanovišta, Ustavni sud prije svega treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
28. U konkretnom slučaju, apelantici je rješenjem nadležnog Ministarstva, nakon što je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu, pri tom ne priloživši nikakav identifikacioni dokument, ograničeno kretanje izvan prostora prihvatnog centra u Rakovici na period od 90 dana, tj. dok se ne utvrdi odnosno ne potvrdi njen identitet a sve shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka e. i st. 2. i
3. Zakona. Navedeno rješenje Ministarstva je bilo i predmetom preispitivanja Suda BiH. Nakon 90 dana apelantici nije produžena mjera ograničenja kretanja i mogla je slobodno da se kreće jer je njen identitet utvrđen, te i zbog toga što apelantica, kako sama navodi u apelaciji, nije u navedenom periodu kršila mjeru ograničenja kretanja i nije se kretala izvan prostora Centra. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantica cijelo vrijeme trajanja navedene mjere imala pravnu pomoć koju joj je pružala organizacija „Vaša prava BiH“.
29. Ustavni sud, dalje, zapaža da Prihvatni centar u Rakovici, prema Izvještaju UNHCR-a o centrima za prihvat tražitelja azila i izbjeglica u BiH 2009. godine, „pokriva površinu od 4.000 m², odnosno 1020 m² prostora s četiri stambene barake za smještaj tražitelja međunarodne zaštite (...), centar je ograđen žičanom ogradom a ulazak i izlazak iz centra kontroliše obezbjeđenje. Korisnici centra dobijaju mjesečni paket hrane i higijenskih potrepština i po 20 KM po osobi radi zadovoljavanja ličnih potreba za svježom hranom. Centar posjećuje ljekar dva puta sedmično, a u slučaju potrebe za intervencijom ili tretmanom korisnici se upućuju u lokalni dom zdravlja na Ilidži“.
30. Uzimajući u obzir razloge ograničavanja kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
31. Naime, slijedeći u prethodnim tačkama navedene uvjete u pogledu određivanja da li se u konkretnom slučaju radi o lišavanju slobode ili ograničenju kretanja, Ustavni sud primjećuje da je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena rješenjem Ministarstva na osnovu člana 114. Zakona, u proceduri propisanoj zakonom kao mjera neophodna u demokratskom društvu, a da bi se izvršila provjera apelanticinog identiteta zbog nedostatka bilo kakvih ličnih dokumenata, posebno uzimajući u obzir da se radilo o osobi koja je zatražila međunarodnu zaštitu u BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je ta mjera trajala ograničeno vrijeme (90 dana) u okviru kojeg je sa sigurnošću utvrđen apelanticin identitet, nakon čega je apelantica mogla slobodno da se kreće i izvan Prihvatnog centra jer joj navedena mjera nije produžena. Također, navedena mjera koju je izrekao upravni organ, bila je predmet preispitivanja Suda BiH u upravnom sporu apelantici, kojoj, kako je vidljivo iz osporenih odluka, za vrijeme trajanja mjere nije bila uskraćena stručna pravnička pomoć.
Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz Pravilnika o načinu rada i funkcionisanju prihvatnih centara u BiH (koje je donijelo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, proizlazi da su navedeni centri (koji se nalaze u Rakovici i Salakovcu) osnovani s ciljem da se u njih smjeste lica koja traže azil i međunarodnu zaštitu u BiH a nemaju drugog mjesta gdje bi mogli boraviti do rješavanja njihovog zahtjeva, da je korisnicima centra obezbijeđena zdravstvena i socijalna zaštita, pravo na obrazovanje, prevoz i pravnu pomoć; da u navedenim centrima nisu prisutni organi prisile (vojska ili policija - policija se kontaktira samo u izuzetnim slučajevima kod postojanja sumnje u vršenje krivičnih djela) već da centar obezbjeđuju uposlenici zaduženi za bezbjednost; da u centrima postoji kućni red (npr. korisnici su dužni boraviti u centru u periodu od 22 sata do 6 ujutro, odnosno u periodu od 6 do 22 sata im je dopušteno boraviti izvan centra) odnosno da se u slučaju centra u Rakovici (u koji je osporenim rješenjem smještena apelantica) radi o prihvatnom centru otvorenog tipa, kao i da u centrima, radi obezbjeđenja što boljeg boravka korisnika, postoje i Vijeća prihvatnog centra (vidi članove 11. do 24. navedenog Pravilnika, dostupan na web stranici UNHCR www.unhcr.ba). Ustavni sud je 1. februara 2013. godine dobio informaciju od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice-Sektor za izbjeglice i raseljena lica da je navedeni pravilnik donesen 26. jula 2006. godine i stupio je na snagu danom donošenja, ali da nije objavljen u službenim glasilima već je dostupan na web-stranici UNHCR kao sastavni dio Priručnika o azilu u BiH koji su zajednički priredili Predstavništvo Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice u BiH, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine 2007. godine uz pomoć Evropske unije.
32. Ustavni sud, stoga, imajući u vidu činjenice apelanticinog slučaja, zapaža da je apelantici bila ograničena sloboda kretanja na određen period - 90 dana - ali kao mjera neophodna u demokratskom društvu, budući da je postojala potreba za utvrđivanje apelanticinog identiteta slijedom zakonske obaveze svakog lica za posjedovanjem identifikacionih dokumenata. Osim toga, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na prostor u okviru kojeg je apelantici kretanje ograničeno, radi o prostoru otvorenog tipa u kojem ne postoji policijski nadzor nad korisnicima te time ni striktna kontrola ulaza i izlaza iz centra, kako je i sama apelantica navela. Neupitno je i da korisnici ovog centra imaju na raspolaganju čitav niz prava kojima se mogu koristiti, kao npr. ljekarsku pomoć, pravo na obrazovanje, kontakt s predstavnicima organa socijalne i pravne zaštite uključujući čak i pravo na prevoz do naseljenog mjesta, a osim toga nije im ograničen ni kontakt s osobama koje ne borave u centru. Sve navedeno jasno upućuje da se u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja kojem je bila podvrgnuta apelantica, ne može podvesti pod lišavanje slobode prema članu 5. Evropske konvencije.
33. Dovodeći u vezu navedene karakteristike prihvatnog centra u kojem je apelantica boravila i na čije prostore joj je kretanje bilo ograničeno do potvrde identiteta, sa standardima Evropskog suda navedenim u prethodnim tačkama ove odluke koji trebaju biti ispunjeni da bi se radilo o nezakonitom ograničenju slobode kretanja, te uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je ograničenje slobode kretanja u apelanticinom slučaju izvršeno u skladu sa zakonom (član 114. stav 1. Zakona jer apelantica nije imala nikakve identifikacione dokumente). Dalje je evidentno i da je, u smislu odredbe člana 2. stav 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, u datim okolnostima ograničenje kretanja bila mjera koja se može smatrati „potrebnom u demokratskom društvu“. Naime, poštivanje propisa koji reguliraju kretanje i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini nesporno predstavlja legitimni cilj i samim tim pretpostavlja moguća ograničenja u ostvarivanju prava na slobodu kretanja ukoliko su za određivanje takve mjere ispunjene zakonske pretpostavke. Pri tom Ustavni sud zapaža da je utvrđivanje apelanticinog identiteta neophodno i u smislu utvrđivanja da li se apelantica, prema stavu 1. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zakonito nalazi na području Bosne i Hercegovine, što je preduvjet uživanja garancija na slobodu kretanja onako kako je ono regulirano odredbama Protokola. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da izvodi iz matične knjige rođenih za apelanticinu djecu u kojima je navedeno apelanticino ime i koje je u predmetnom postupku predočila nadležnim organima nisu mogli, kako to apelantica smatra, predstavljati potvrdu njenog identiteta jer se ne radi o njenim identifikacionim dokumentima. Također, Ustavni sud zapaža i da su dokumenti koje apelantica navodi kao dokaze svog identiteta (uvjerenje Općine Bosanski Petrovac i izjavu njenih roditelja), sačinjeni nakon donošenja rješenja o ograničenju kretanja, u postupku provjere i utvrđivanja apelanticinog identiteta nakon čega joj je isticanjem mjere ograničenja kretanja, od 22. oktobra 2010. godine, omogućeno nesmetano kretanje, te da iz tog razloga nisu mogli biti uzeti u razmatranje u toku donošenja odluke o ograničenju kretanja.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da apelantici ograničenje slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nije izrečeno suprotno standardima sadržanim u navedenom protokolu i Evropskoj konvenciji.
36. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da se u konkretnom slučaju radi o pravu iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra bespredmetnim razmatranje navoda o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelantici mjera ograničenja kretanja koja se izvršava u Prihvatnom centru Rakovica koji je otvorenog tipa, kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca-tražitelja međunarodne zaštite, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta pod uvjetima i u postupku propisanim Zakonom, na određeno vrijeme od 90 dana nakon čega je apelantica mogla slobodno da se kreće i izvan centra i jer apelantici u tom periodu nije bilo uskraćeno niti jedno drugo pravo kao ni mogućnost da odluku kojom joj je izrečena mjera ograničenja kretanja preispita sud.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić