Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1023/12 (A. M. i R. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1023/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1023/12 rješavajući zahtjev Anđelka Merčepa i Radislavke Merčep za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Anđelka Merčepa i Radislavke Merčep za donošenje privremene mjere.
1. Anđelko Merčep i Radislavke Merčep (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Trebinja, koje zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijeli su 15. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine. Apelanti su podneskom od 13. marta 2013. godine zatražili donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07 000 123 od 21. aprila 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Dragice Ivanković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tažila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu u Trebinju bliže opisanom u izreci presude, da se poništi kao nezakonita, odluka prvotuženog Željeznice Republike Srpske AD Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj 704/89 od 15. marta 1989. godine o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu Anđelku Merčepu, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog, kao prodavca i apelanata kao kupaca, te da se obavežu apelanti da predmetni stan predaju u posjed tužiteljici slobodan od lica i stvari. Istom presudom tužiteljica je obavezana da naknadi troškove parničnog postupka apelantima u iznosu od 2.114,77 KM.
3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 242 od 14. aprila 2010. godine žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana i prvostpena presuda potvrđena, a žalba apelanata, u dijelu odluke o troškovima, je uvažena i prvostepena presuda Osnovnog suda je u tom dijelu preinačena tako da je apelantima na ime troškova postupka dosuđen iznos od 5.814,00 KM umjesto iznosa od 2.114,77 KM.
4. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je u toku postupka bilo nesporno da je u predmetnom stanu, prije tužiteljice, stanovao komandir milicije, Jovo Milaković, koji je je u navedeni stan uselio temeljem ugovora o zamjeni stanova (svoj stan u Mostaru na kojem je davalac stana na korištenje bilo Ministarstvo unutrašnjih poslova je mijenjao za sporni stan na kojem je davalac stana na korištenje prvotuženi). Nakon što je Jovi Milakoviću dodijeljen veći stan, predmetni stan je Odlukom Sekretarijata za unutrašnje poslove u Trebinju broj 01-029-256/86 od 17. septembra 1986. godine dodijeljen na korištenje Anđelku Ivankoviću, bratu tužiteljice, koji je zaključio ugovor o korištenju stana 13. januara 1987. godine. Tužiteljica je zajedno sa svojim bratom uselila u predmenti stan i do smrti brata koristila predmenti stan kao član njegovog porodičnog domaćinstva, a nakon njegove smrti (27. januara 1998. godine) nastavila koristiti taj stan po osnovu ugovora zaključenog sa nadležnim organom za stambene poslove od 18. marta 1998. godine. U postupku je dalje utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-233/02 od 13. novembra 2003. godine poništen ugovor o korištenju stana od 18. marta 1998. godine koji je zaključila tužiteljica sa Zajednicom stanovanja Trebinje za korištenje predmetnog stana, te da je tom presudom tužiteljici naloženo da predmetni stan preda u posjed prvotuženom. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-43/04 od 19. oktobra 2004. godine, ali su Presudom Vrhovnog suda broj Rev-480/04 od 6. novembra 2006. godine obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je traženo da se tužiteljica iseli iz spornog stana, te je zahtjev prvotuženog (koji je u tom postupku imao svojstvo tužitelja) u tom dijelu odbijen, uz obrazloženje da je tužiteljica dugogodišnjim bespravnim korištenjem predmetnog stana stekla pravo da ga nastavi dalje nesmetano koristiti. Takođe je nesporno utvđeno da je tužiteljica deložirana iz predmetnog stana u toku 2005. godine upravo na osnovu prvostepene presude Osnovnog suda, kojom je naloženo iseljenje, a koja je kasnije preinačena odlukom Vrhovnog suda. U postupku je nadalje utvrđeno da je prvotužena davno prije, odlukom broj 704/89 od 15. marta 1989. godine, predmetni stan dodijelila na korištenje apelantu Anđelku Merčepu, ali to rješenje nije tada realizovano, apelant Anđelko Merčep nije tada uselio u predmetni stan niti zaključio ugovor o njegovom korištenju. Kada je tužiteljica deložirana iz predmentog stana prvotuženi je uveo u posjed apelanta, koji je zajedno sa apelanticom Radislavkom Merčep, kasnije otkupio predmetni stan i dao ga na korištenje svom sinu, umješaču.
5. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni i Okružni sud su zaključili da je pravo apelanta Anđelka Merčepa da koristi predmenti stan, prema pravilu prvi u vremenu jači u pravu, a slijedom toga i apelantice Radislavke Merčep kao bračnog supružnika, jače od prava tužiteljice. Naime, rješenje kojim je apelantu Anđelku Merčepu predmetni stan dodijeljen na korištenje (i koji ima snagu akta iz člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) doneseno je još 15. marta 1989. godine, te budući da je tužiteljica izgubila posjed na predmetnom stanu ne može „deklaratornom tužbom utvrđivati pravo ili pravni odnos kada je to pravo izgubljeno, već samo onaj koji postoji između tužioca i tuženog“.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine revizija tužiteljice je djelimično usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako da se utvrđuje da je tužiteljica stekla stanarsko pravo na stanu, bliže opisnaom u izreci presude, obavezan je prvotuženi da sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu tog stana, te je utvrđen ništavim ugovor broj 3/06 o otkupu stana, zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog, kao prodavca, te apelanata, kao kupaca, i obavezani su apelanti da predmetni stan predaju u posjed tužiteljici slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužiteljica sa svojim bratom uselila u predmetni stan 1987. godine (prije nego je taj stan od strane prvotuženog dodijeljen na korištenje apelantu Anđelku Merčepu), te da za to useljenje tužiteljicin brat, a ni tužitljica, kao član njegovog porodičnog domaćinstva, nisu imali akt davaoca stana nakorištenje (davalac je bi prvotuženi), pa tada, s obzirom na sadržaj odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, osoba, koja se uselila u stan na osnovu pravnog akta za koji je utvrđeno da je nevaljan (kao u slučaju tužiteljice i njenog brata koji nisu imali akt prvotuženog, kao davaoca stana na korištenje, za useljenje u sporni stan) dužna se na zhtjev davaoca stana iseliti bez ikakvog prethodnog osiguranja drugih stambenih prostorija, čak i onda kada joj se nezakonito useljenje ne može pripisati u krivicu. Vrhovni sud je dalje naveo da se postupak za iseljenje nezakonito useljenjog lica može pokrenuti, kod nadležnog upravnog organa (član 30. st. 1. i 2. ZSO) ako od dana useljenja pa do pokretnaja postupka nije proteklo više od tri godine, te da protekom ovog objektivnog, zakonom utvrđenog roka, ovaj postupak ne može pokretati niti voditi stambeni organ. Nadalje, protekom ovog roka omogućeno je davaocu stana na korištenje (član 30. stav 7. ZSO) da u daljem roku od pet godina kod nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana, a protekom roka od osam godina gubi se pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje je nezakonito (bespravno) uselilo. Po proteku rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO pravo bespravnog korisnika je identično sadržaju stanarskog prava iz člana 2. stav 1. istog zakona. Dakle, pod ovim okolnostima, bespravni korisnik ima pravo da stan, u koji je nezakonito uselio, trajno i nesmetano koristi.
8. Vrhovn isud je istakao da je u konkrentom slučaju brat tužiteljice u predmentom stanu stanovao sve do svoje smrti 1998. godine, a tužiteljica do 2005. godine, te da je prvotuženi tek tužbom podnesenom 24. aprila 1998. godine zatražio od tužiteljice predaju u posjed predmetnog stana. Prema tome, useljenjem u predmenti stan 1987. godine i dugogodišnjim stanovanjem tužiteljica je na njemu stekla stanarsko pravo već 1995. godine, protekom naprijed spomenutih rokova. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je tužiteljica deložirana iz stana 2005. godine na osnovu pravosnažene presude (P-233/02 od 13. novembra 2003. godine) ne mijenja njen pravni, nego samo faktički statusu odnosu na sporni stan. Ona je tada ostala bez faktičkog posjeda stana, ali nije izgubila prava na tom stanu, koja su joj i priznata kasnijom presudom Vrhovnog suda (Rev-480/04 od 6. novembra 2006. godine) kojom je preinačena presuda na osnovu koje je ta deložacija izvršena.
9. Vrhovn isud je nadalje istakao da stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) (28. jula 2001. godine) na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo (član 74. stav 1.), pa apelanti stoga useljenjem u sporni stan 2005. godine na njemu nisu stekli stanarsko pravo, jer uslovi za sticanje tog prava nisu bili ostvareni do stupanja na snagu navedenog zakona. Naime, do tada je apelant Anđelko Merčep imao samo odluku kojom mu se predmetni stan dodjeljuje na korištenje, a koja nije realizovana i na osnovu koje on nije uselio u predmetni stan i zaključio ugovor o njegovom korištenju. S obzirom da ZPDS propisuje da neotkupljene stanove daje u zakup pravno lice iz člana 13. stav 1. tog zakona koji je kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo stan, slijedom čega je prvotuženi obavezan da sa tužiteljicom, kojoj je ovom presudom priznato svojstvo nosioca stanarskog prava, zaključi ugovor o zakupu.
10. Imajući u vidu da apelanti nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu, da je stan bio opterećen pravom tužiteljice koje je ona stekla dugogodišnjim bespravnim stanovanjem, a imajući vidu odredbe ZPDS i odredbu člana 103. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima-ugovor o otkupu stana broj 3/06 zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog, kao vlasnika stana, odnosno prodavca, te apelanata, kao kupaca, je ništav
11. Saglasno navedenom Vrhovni sud je zaključio da je valjalo udovoljiti zahtjevu tužiteljice da se obavežu apelanti, uz čiju saglasnost sporni stan koristi umješač (koji nema nikakvo samostalno pravo na predmetnom stanu, nego ga crpi iz prava svojih roditelja, apelanata) da joj ga predaju u posjed slobodan od lica i stvari.
12. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju tužiteljice i obje nižestepene presude preinačio kao u izreci, dok je odbio tužiteljicin zahtjev za poništenje odluke prvotuženog broj 704/89 od 15. marta 1989. godine kao neosnovan.
13. Zaključkom Osnovnog suda broj 95 0 I 019221 12 I od 18. februara 2013. godine, na osnovu pravosnažnog Rješnja o izvršenju Osnovnog suda broj 95 0 I 019221 12 I od 25. juna 2012. godine, radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnog stana tužiteljici kao tražiocu izvršenja, određeno je je ročište na licu mjesta za dan (srijeda) 20. marta 2013. godine u 09.00 časova.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi prilikom donošenja pobijane presuda pogrešno primijenili materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZSO i ZOO. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti su obrazložili time što je apelant Anđelko Merčep teško obolio od karcinoma, da je doživio i infarkt, te da s njim u porodičnom domaćinstvu živi sin sa tročlanom porodicom koja je u teškoj materijalnoj situaciji.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. U vezi sa zahtjevom apelanata da Ustavni sud ospori izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ispitao navode apelanata u pogledu donošenja privremene mjere te zaključio da se na temelju takvih navoda ne može donijeti privremena mjera, iz člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne sudske odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić