Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2210/11 (M. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2210/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine , u predmetu broj AP 2210/11, rješavajući zahtjev Mile Mudrinića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mile Mudrinića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Mudrinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 001841 09 Rev od 23. februara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 77 0 P 001841 09 Gz od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 77 0 P 001841 05 P od 9. marta 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. januara i 18. februara 2013. godine. U dopuni apelacije od 24. januara 2013. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant u konkretnom predmetu oslobodio plaćanja parničnih troškova.
2. Presudom Osnovnog suda 77 0 P 001841 05 P od 09. marta 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena Opština Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete isplati iznos od 40.000,00 KM, kao i naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM, a oslobođen je obaveze plaćanja sudske takse.
3. Raspravljajući o postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je utvrdio: da je po osnovu ugovora zaključenog dana 22. juna 1973. godine između apelanta i tužene, apelantu uz naknadu dato na korištenje gradsko-građevinsko zemljište pobliže opisano u obrazloženju prvostepene presude, a radi izgradnje stambene zgrade; da je apelant uz dozvolu nadležnog opštinskog organa uprave izgradio građevinski objekat na sprat; da se apelantova parcela graniči sa parcelom koja je upisana kao posjed Vlade Hajneševića sa 2/3 dijela i Dušana Hajneševića sa 1/3 dijela; da je nadležni opštinski organ uprave Dušanu Hajneševiću izdao rješenje o urbanističkoj saglasnosti za rekonstrukciju garaže u sklopu stambenog objekta P+1 nadziđivanjem stambenog sprata iznad garaže i dogradnjom prizemnog aneksa i to rješenjem od 1. aprila 2004. godine; da je ovo rješenje doneseno u postupku u kom je kao zainteresovano lice učestvovao i apelant; da je apelant ulagao žalbu na rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti Dušanu Hajneševiću i da je žalba od strane drugostepenog organa odbijena. Osnovni sud je dalje utvrdio da je na osnovu navedenog rješenje o urbanističkoj saglasnosti Dušanu Hajneševiću izdato rješenje o odobrenju za građenje 8. juna 2005. godine; da su parcele apelanta i parcele Dušana Hajneševića obuhvaćene planskim dokumentima Opštine Prijedor; da su i rješenja o urbanističkoj saglasnosti i rješenja o odobrenju za građenje donesene u skladu sa Zakonom o uređenju prostora, a samim tim i sa planskim dokumentima o uređenju prostora Opštine Prijedor. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da u radnjama organa tužene u izdavanju akata o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje nema protivpravnosti, te je istaknuto da apelant nije izveo ni jedan dokaz na okolnost da je izdavanjem rješenja o građenju Dušanu Hajneševiću pretrpio bilo kakvu štetu.
4. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije predložio izvođenje niti jednog dokaza da su mu izdavanjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenja za građenje Dušanu Hajneševiću organi tužene pričinili bilo kakvu štetu. Također, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao vrstu i visinu učinjene štete niti protivpravnost u radu organa tužene, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 - u daljem tekstu: ZPP RS), tužbeni zahtjev odbio. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka, donio u skladu sa odredbom čl. 386. i 396 ZPP RS zaključivši da je apelant u cjelosti izgubio predmet spora, zbog čega je obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je, odlučujući o zahtjeva za oslobađanje plaćanja sudske takse, naveo da iz priloženih uvjerenja u spisu proizilazi da je apelant penzioner sa minimalnom mjesečnom penzijom. S obzirom na navedeno Osnovni sud je ocijenio, da bi plaćanjem sudske takse bila ugrožena socijalna sigurnost i egzistencija apelanta i njegove porodice te je apelanta u skladu sa odredbom člana 400. ZPP RS i člana 12. stav 1 Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“, br. 73/08), oslobodio od plaćanja sudske takse.
5. Presudom Okružnog suda 77 0 P 001841 09 Gz od 30. aprila 2009. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je se pozvao na obligaciono pravne propise koje se odnose na naknadu štete. Navedeno je da je odredbom člana
154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan mu je istu nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Također je navedeno da je odredbom člana 155. istog zakona propisano je da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Primjenjujući navedene odredbe na konkretan slučaj, Okružni sud je utvrdio da je za odgovornost tužene u smislu člana 172. ZOO pretpostavka da su navedena rješenja donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i da je pogrešna primjena materijalnog prava posljedica namjere odgovornog lica u pravnom licu tuženog da se nanese šteta apelantu. Kako u ovoj parnici nije dokazano da su akti tužene nezakoniti i da su kao takvi doneseni u namjeri odgovornog lica tužene da nanese štetu apelantu, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u radnjama organa tuženog nema nezakonitog postupanja, pa prema tome nema ni naknade štete koja apelant traži u predmetnom sporu. Međutim, i pored navedenog, i pod pretpostavkom da su uslovi za odgovornost tužene u smislu člana 172. ZOO, naknada štete koja se zahtjevom traži ne bi se, po mišljenju Okružnog suda, mogla dosuditi jer apelant nije dokazao obim prouzrokovane štete, niti njenu visinu shodno odredbi čl 7. stav 1 i čl. 123. stav 1 ZPP RS. Osim toga, Okružni sud je zaključio da su bez osnova žalbeni navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na isto pogrešno primljenjeno matrijalno pravo u ovoj parnici jer prvostepeni sud nije proveo dokaze vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. To stoga jer sud nije ovlašten po službenoj dužnosti određivati izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, pa je Okružni sud zaključio da je bez osnova žalbeni navod da je te činjenice i dokaze koje apelant predložio trebalo da raspravi sud. U pogledu žalbenih navoda apelanta u odnosu na troškove postupka, Okružni sud je zaključio da su isti neosnovani. Pri tome, Okružni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da apelant u cijelosti izgubio parnicu, pa je dužan da tuženom nadoknadi troškove postupka koje je prvostepeni sud dosudio tuženom u skladu sa njegovim opredjeljenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05; u daljem tekstu: Tarifa). Konačno, Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor da se troškovi tuženoj nisu mogli dosuditi prema Tarifi iz razloga što je tuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema Tarifi u skladu sa odredbom člana 395. ZPP RS.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 001841 09 Rev od 23. februara 2011. godine revizija apelanta je odbijena. Iz činjenica spora kako su navedeni u nižestepenim presudama, Vrhovni sud je utvrdio da iz navedenog proizlazi da je nadležni upravni organ tužene susjedu apelanta u zakonom propisanom postupku izdao akte o građenju, a da na okolnost eventualnog nezakonitog postupanja nadležnog organa uprave prilikom donošenja ovih akata apelant nije predložio izvođenje niti jednog dokaza, niti je u upravnom postupku utvrđeno da navedeni akti nisu u skladu sa zakonom. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Ustava Republike Srpske i ZOO. Naime, odredbom člana 17. stav l . Ustava Republike Srpske propisano je da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Odredbom člana 172. stav 1. ZOO, propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, za odgovornost tužene u smislu navedenih odredbi Ustava i ZOO, pored štete bilo je potrebno dokazati da je šteta prouzrokovana protivpravnim postupanjem u vršenju ili u vezi vršenja funkcija organa tužene i uzročnu vezu između protivpravnog postupanja organa tužene i nastale štete. U konkretnoj situaciji, po mišljenju Vrhovnog suda, tokom postupka apelant nije dokazao postojanje štete prouzrokovane radnjama organa tužene, a ni protivpravnost u vršenju tih radnji, pa su sudovi pravilnom primjenom odredbi čl. 7, 123. 126. ZPP RS odbili njegov zahtjev. U pogledu prigovora apelanta u vezi parničnih troškova, Vrhovni sud je zaključio da su ti troškovi pravilno utvrđeni te da je primjena propisa čl. 386. i 396. ZPP RS takođe bila pravilna. Vrhovni sud nije prihvatio prigovor apelanta da sudovi nisu pravilno utvrdili troškove postupka. Kako je zaključio Vrhovni sud, po tarifnom broju 2. stav 2. važeće advokatske Tarife zakonskom zastupniku tužene pripada 50% od previđene naknade za neodržano ročište što prema utvrđenoj vrijednosti spora iznosi 300,00 KM, tako da ukupni iznos troškova koje je imala tužena iznosi 1.500,00 KM, za koliko su sudovi obavezali apelanta da joj naknadi, a pravilnom primjenom odredbi čl. 386. i 396. ZPP RS.
7. Apelant smatra da mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 13. Evropske konvencije. Apelant najprije iznosi hronološki tok svojih zahtjeva i akata državnih organa za koje smatra da mu je njihovim donošenjem pričinjena šteta. Posebno, apelant je naveo da je Vrhovni sud u revizionom postupku „svjesno i namjerno prećutao grubu povredu člana 400. st. 1 i 2 ZPP RS u vezi njegovog zahtjeva o oslobađanju od plaćenja svih sudskih troškova. Apelant smatra da mu je, posebno, trebalo izdati rješenje o oslobađanju od troškova postupka i zato predlaže da se apelacija uvaži, presuda Vrhovnog suda poništi i predmet vrati na ponovno suđenje. Dopunom apelacije od od 24. januara 2013. godine apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant oslobodio plaćanja parničnih troškova u iznosu od 1.500 KM. Apelant navodi da je sud utvrdio obavezu plaćanja troškova smatrajući da je apelant u mogućnosti da iste snosi, pa apelant zaključuje da je sud time povrijedio član 400. ZPP RS i odredbe člana 6. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Također, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske ili druge odgovarajuće odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelant je naveo da je sud utvrdio obavezu plaćanja parničnih troškova smatrajući da je apelant u mogućnosti da iste snosi čime su, po ocjeni apelanta, povrijeđene odredbe parničnog postupka i pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da ti navodi, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić