Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-695/13 (A. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-695/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 695/13, rješavajući zahtjev Ante Vasilja za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ante Vasilja za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Vasilj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Međugorja, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine i broj S1 3 K 0010653 12 Kps od 28. novembra 2012. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedenih rješenja Suda BiH do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 Kps od 28. novembra 2012. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0004332 12 od 24. oktobra 2012. godine za oduzimanje predmeta pa je od apelanta oduzeto putničko motorno vozilo marke «Audi 6» preciznije označenog u izreci rješenja, koje je oduzeto po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-11-5-P-81/12 od 9. maja 2012. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 24. oktobra 2012. godine podnijelo prijedlog za oduzimanje predmeta od apelanta uz obrazloženje da je presudom Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i izrečena mu je uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Budući da predmetnom presudom nije odlučeno o oduzimanju predmeta Tužilaštvo BiH je predložilo Sudu BiH da u skladu sa članom 391. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) donese rješenje o oduzimanju predmetnog vozila koje je upotrijebljeno za učinjenje krivičnog djela, a koje je potvrdom od 9. maja 2012. godine oduzeto od apelanta. Sud BiH je 28. novembra 2012. godine održao ročište povodom prijedloga Tužilaštva BiH na kojem je strankama omogućeno da se izjasne o svim okolnostima u vezi podnesenog prijedloga. Apelant je u svom izjašnjenju naveo da se protivi oduzimanju predmetnog vozila jer apelant nije vlasnik tog vozila. Istakao je da je članom 74. stav 2. ZKP BiH propisano da se predmeti mogu isključivo oduzeti ako su vlasništvo učinitelja krivičnog djela, a u okolnostima kada to nisu isti mogu biti oduzeti samo kao je to neophodno radi opšte sigurnosti i interesa morala. Također, je naveo da Tužilaštvo prilikom potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje niti u jednom momentu nije zahtijevalo oduzimanje predmeta. Pored toga apelant je naveo da je predmetno vozilo prodao legalnim pravnim poslom kupcu F.D. koji od apelanta potražuje svoje vozilo.
4. Sud BiH je u obrazloženju dalje naveo da je, nakon uvida u spise predmeta, prijedlog Tužilaštva BiH, i dokaze apelantove odbrane, te cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je prijedlog Tužilaštva osnovan. Imajući u vidu s jedne strane imperativnu odredbu člana 189. stav
6. KZ BiH koja propisuje da će se predmeti ili prevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela oduzeti, a s druge strane da je pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine kao i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 9. maja 2012. godine utvrđeno da je predmetno vozilo upotrijebljeno pri izvršenju predmetnog krivičnog djela (u istom se ispod kožne jakne ispred suvozačevog sjedišta nalazila sakrivena državljanka SR Njemačke U.C.H.N.) Sud BiH je zaključio da je jasno da se navedeno prevozno sredstvo mora oduzeti. Pri tome je navedeno da za Sud BiH nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik predmetnog vozila jer to u skladu s navedenom zakonskom odredbom nije ni bitno s obzirom da je propisano da se imaju oduzeti prevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela a da predmetno vozilo to svakako jeste. Navodi branioca apelanta koji se tiču odredbe člana 74. KZ BiH u konkretnom slučaju, kako je zaključio Sud BiH, nisu relevantni s obzirom da se navedena zakonska odredba primjenjuje samo u slučajevima kada za pojedina krivična djela nije propisano u samom članu koji ih reguliše imperativno oduzimanje predmeta, pa se isto vrši primjenom navedene zakonske odredbe što u konkretnom predmetu nije slučaj (član 189. KZ BiH –krijumčarenje osoba jasno propisuje imperativno oduzimanje predmeta).
5. Apelant se žalio protiv navedenog prvostepenog rješenja. Odlučujući o žalbi apelanta Sud BiH u Apelacionom vijeću je rješenjem broj S1 2 K 010653 12 Kž od 16. januara 2013. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da suprotno žalbenim navodima apelanta, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku. Dalje je utvrđeno da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da za donošenje navedene odluke nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik predmetnog vozila jer to nije niti relevantno kada se ima u vidu odredba imperativnog karaktera propisana uz predmetno krivično djelo krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 6. KZ BiH. Naime odredba člana 74. stav 2. KZ BiH na koju se pozvao apelant propisuje u kojoj situaciji se oduzimaju predmeti kada nisu vlasništvo učinitelja, međutim u konkretnom slučaju pored odredbe člana 189. stav 6. KZ BiH, koja predstavlja zakonsku obavezu oduzimanja predmeta (koja je kao takva propisana i odredbom člana 74. stav 3. KZ BiH), odredba člana 74. stav 2. KZ BiH, suprotno navodima žalbe, nema primat u primjeni niti iz iste proizilazi obaveza da se dovodi u korelaciju sa imperativnom odredbom stava 6. člana 189. KZ BiH normiranom uz predmetno krivično djelo. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni prigovori apelanta. Također, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim žalbene prigovore apelanta da pobijanim rješenjem prvostepeni sud zadire u pravo novog vlasnika predmetnog vozila na mirno uživanje imovine obzirom da se odlukom o oduzimanju predmeta ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja te samim tim nema osnova za tvrdnju da pobijano rješenje predstavlja miješanje u imovinu trećih lica.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbu člana 74. stav 2. KZ BiH. Naveo je da imajući u vidu da je oduzeto predmetno vozilo vlasništvo treće osobe a ne apelanta, te s obzirom da se ne radi o predmetu čije su oduzimanje zahtijevali interesi opće sigurnosti i morala sukladno članu 74. stav 2. KZ BiH, predmetno vozilo nije moglo biti oduzeto od apelanta, niti je mogao biti usvojen prijedlog Tužilaštva BiH od 24. oktobra 2012. godine. S toga je po mišljenju apelanta Sud BiH u osporenim rješenjima prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu i učinio povredu krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka e) ZKP BiH. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP-1783/06, AP-2348/05, AP-884/06, AP- 2482/06 i dr. u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz razloga proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što redovni sudovi u obrazloženjima odluka nisu naveli razloge na kojima su te odluke zasnovane. Dalje je naveo da se osporenim rješenjima de facto i de jure krši apelantovo prav na mirno uživanje imovine jer su osporenim odlukama stvorene pretpostavke za ostvarivanje zahtjeva za naknadu štete F.D. prema apelantu. Apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-2078/05 prema kojoj miješanje u imovinu mora biti u skladu s zakonom i proporcionalno javnom interesu, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je predložio da Ustavni sud zabrani izvršenje osporenih rješenja do donošenja odluke o apelaciji, te da se Bosni i Hercegovini zabrani otuđenje i svako drugo raspolaganje predmetnim vozilom. Istakao je da bi izvršenjem predmetne mjere sigurnosti i prodajom oduzetog predmetnog vozila apelantu bila nanesena nepopravljiva šteta i apelant bi bio definitivno onemogućen da vrati predmetno vozilo vlasniku F.D. S tim u vezi apelant je istakao da je on jedini zaposlen u obitelji, da ima suprugu i četvero djece na školovanju, te da bi oduzimanjem predmetnog vozila bila nanesena nepopravljiva šteta cijeloj njegovoj obitelji.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi sa zahtjevom apelanta da Ustavni sud obustavi izvršenje osporenih rješenja kojim je apelantu oduzeto predmetno vozilo na temelju pravosnažne presude Suda BiH broj S1 3 K 0010653 12 K od 13. augusta 2012. godine sukladno članu 391. stav 3. ZKP BiH, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da bi izvršenjem osporenih rješenja, kojim su po navodima apelanta, prekršena njegova ustavna prava . njemu i njegovoj obitelji bila nanesena nepopravljiva šteta budući da je jedino on zaposlen a da ima suprugu i četvero djece. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji., U konkretnom slučaju apelant, dakle, osim paušalnih navoda o nastanku nepopravljive štete, koji sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, nije ponudio argumente i konkretne dokaze koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda,. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić