Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-799/13 (M.Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-799/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj 799/13, rješavajući zahtjev M.Č. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.Č. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, a kog zastupa Nihad Sijerčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 SIŽ 012241 13 SIŽ od 5. februara 2013. godine i rješenja Centralne izborne komisije (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-2-07-8-1095/12 od 17. decembra 2012. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporenih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. CIK je rješenjem broj 05-2-07-8-1095/12 od 17. decembra 2012. godine utvrdio da apelant od navedenog datuma obavlja funkciju člana Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta i funkciju člana Upravnog odbora Lutrije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Lutrija BiH), a čime je počinio zabranjene aktivnosti iz člana 5. stav 1. a u vezi sa članom 4. stav 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa), pa mu je na temelju člana 20. stav 1. istog zakona izrečena sankcija: nepodobnost kandidovanja za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršen funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da Lutrija BiH nije javno preduzeće. U vezi s tim je ukazano da Zakon o javnim preduzećima u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim preduzećima) propisuje da javno preduzeće, u smislu ovog zakona, jeste pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo i koje obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa ili pravno lice definisano kao javno preduzeće posebnim propisom. Nadalje, ukazano je da je članom 13. Zakona o igrama na sreću definisano da je Lutrija BiH od posebnog interesa za Federaciju BiH, te da se nalazi 100% u vlasništvu države. Na temelju navedenog, CIK je zaključio da se radi o javnom preduzeću u smislu odredbi Zakona o sukobu interesa.
3. Sud BiH je rješenjem broj S1 3 SIŽ 012241 13 SIŽ od 5. februara 2013. godine apelantovu žalbu na rješenje CIK odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da su neosnovani apelantovi navodi da je pogrešno utvrđeno da Lutrija BiH predstavlja javno preduzeće. U vezi s tim je ukazano da je članom 2. Zakona o javnim preduzećima propisano da je javno preduzeće, u smislu ovog zakona, preduzeće (pravno lice upisano u sudski registar kao privredno društvo, odnosno javno preduzeće definisano kao takvo posebnim propisom) koje obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa, koje zapošljava najmanje 50 radnika, kao i preduzeće u kom opština, grad, kanton ili Federacija BiH ima udio u vlasništvu u iznosu najmanje 50% plus jedna dionica nezavisno od toga kojom djelatnošću se preduzeće bavi. Članom 3. istog zakona regulisano je da se navedena preduzeća mogu organizovati u obliku dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću. Nadalje, ukazano je da je na temelju uvida u izvod iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-RegZ-11 005039 od 5. oktobra 2011. godine zaključeno da je CIK pravilno utvrdio da je Lutrija BiH upisana u sudski registar sa osnivačkim kapitalom u navedenom iznosu, da je osnivač subjekta upisa Vlada Federacije BiH, te da je udio osnivača u kapitalu 100%. Nadalje, ukazano je da je Lutrija BiH osnovana u skladu sa Zakonom o igrama na sreću, koji u članu 13. propisuje da je Lutrija BiH društvo sa ograničenom odgovornošću od posebnog interesa za Federaciju BiH. U prilog stava da se radi o javnom preduzeću ukazano je i da Vlada Federacije BiH kao osnivač preuzima sve obaveze osnivača prema Lutriji BiH, da se na Lutriju BiH primjenjuje Zakon o privrednim društvima ako ovim zakonom nije što drugo određeno, da je organ upravljanja Lutrije BiH Upravni odbor koji broji pet članova koje imenuje Vlada Federacije BiH, te najzad da Upravni odbor daje prijedlog Ministarstvu (finansija) za pripremanje odluke o raspodijeli sredstava ostvarenog prometa između Lutrije BiH i Federacije BiH.
4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 6. stav 1., 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te čl. 1. i 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom tretmanu ili kazni u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da mu je CIK omogućio da se izjasni na navode iz zaključka o pokretanju postupka ali da je potpuno zanemario sve dokaze i argumente koje je on iznio. Također, apelant navodi da je od samog početka postupka, a protivno Pravilima o vođenju postupka, CIK objavljivao u medijima najave postupka i kazne protiv njega, uključujući i detalje o njegovim ličnim primanjima. S tim u vezi iznio je i navode u žalbi ali Sud BiH nije dao bilo kakve odgovore pa mu je uskratio pravni lijek i tako dodatno doprinijeo nečovječnom i ponižavajućem tretmanu. Najzad, u ovom dijelu apelant ističe i da je sam postupak pred Sudom BiH nejasan, odnosno da je nejasno na osnovu čega se primjenjuje Zakon o upravnim sporovima, i ako je iz Zakona o sukobu interesa jasno da se protiv rješenja CIK može izjaviti žalba.
6. Nadalje, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje jer je predmet postupka bila zaštita njegovog prava na članstvo u organima društva, koje ne potpada pod odredbe Zakona o sukobu interesa. Apelant smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv jer se ne radi o sporu zbog zaštite političko-izbornih prava. Po apelantovom mišljenju radilo se o osnovnom građanskom pravu na članstvo u organima privrednih društava koja nisu javna preduzeća niti posluju sa državom. Također, apelant smatra da je primjenjiv i krivični dio člana 6. jer se radilo o postupku u kom je utvrđivana njegova odgovornost za prestup, pa su morale biti poštovane presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo. Apelant smatra da dokazi koje je predočio, a posebno Mišljenje Ministarstva finansija, prema kome Lutrija BiH nije javno preduzeće, dovoljno govore u prilog zaključka da je u najmanju ruku postojala sumnja da je Lutrija BiH javno preduzeće.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku jer u postupku, a suprotno Pravilima o vođenju postupka nije poštovana zaštita integriteta funkcije i njega kao lica koje obavlja dužnost izabranog zvaničnika. Po apelantovom mišljenju, CIK je bio obavezan da isključi javnost tokom cijelog trajanja postupka utvrđivanja postojanja sukoba interesa. Apelant navodi da je u tekstovima koji su objavljivani u medijima, a u kojim su se prenosile rasprave u njegovom predmetu iznosili podaci o njegovom imovinskom stanju, te visini primanja. U vezi s tim apelant ukazuje da je u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti ličnih podataka objavljivanje ovakvih podataka izričito zabranjeno, kao i da je objavljivanje podataka o ličnim primanjima zabranjeno čitavim nizom zakona. Apelant smatra da je objavljivanjem ovih podataka CIK donio odluku i prije da ga je saslušao i razmotrio njegove argumente čime mu je narušio pravo iz člana 8. Evropske konvencije.
8. Apelant smatra, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu AP-3453/09, da mu je povrijeđeno „pravo na slobodne izbore“ jer je sankcija zabrane kandidovanja na izborima protivna Ustavu Bosne i Hercegovine čak i kada se izriče zvaničnicima koji zaista jesu u sukobu interesa. Apelant navodi da je ovakav stav zauzela i Venecijanska komisija u svom mišljenju broj 466/2008. od 16. juna 2008. godine. U njegovom slučaju je neadekvatnost sankcije izražena tim više što sukoba interesa i nije bilo.
9. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno nametanjem plaćana novčane kazne. Po apelantovom mišljenju, ovakvo miješanje u njegovu imovinu nije zasnovano na zakonu, njegova imovina je umanjena, te je njegovom ugledu nanijeta nematerijalna šteta.
10. Najzad, apelant smatra da je čitav postupak protiv njega zasnovan na pogrešnoj pretpostavci. Po njegovom mišljenju, pogrešno je utvrđena odlučna činjenica da je Lutrija BiH javno preduzeće. U prilog ove tvrdnje apelant ističe: da se Lutrija BiH ne bavi niti jednom od djelatnosti od javnog interesa kako su definisane Zakonom o javnim preduzećima, da je osnovana Zakonom o igrama na sreću koji u članu 13. određuje da se shodno primjenjuju odredbe Zakona o privrednim društvima a ne odredbe Zakona o javnim preduzećima, da Lutrija BiH niti jednim propisom nije definsiana kao javno preduzeće, da postoje na stotine društava sa državnim kapitalom koja nisu javna preduzeća a zbog čega je bez značaja izvod iz sudskog registra kojim se utvrđuje vlasnička struktura društva. U prilog navedenog apelant ukazuje i na zaključke Ureda za reviziju institucija FBiH, koji je, nakon konsultacije sa Ministarstvom finansija, zauzelo stav da nema osnova da se ustanovi da je Lutrija BiH javno preduzeće, kao i na Mišljenje Ministarstva finansija koje je sam pribavio i u kom je izražen stav da Lutrija BiH nije javno preduzeće. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je bez značaja za ocjenu da li se radi o javnom preduzeću, stav Suda BiH da Federalno ministarstvo finansija odlučuje o raspodjeli dobiti Lutrije BiH. Apelant navodi i stav CIK u vezi sa Razvojnom bankom FBiH, koja je također osnovana posebnim zakonom i u kojoj je učešće državnog kapitala također 100% a koja ipak nije javno preduzeće. Najzad, apelant smatra da je se radilo o činjeničnom a ne o pravnom pitanju koje je CIK propustio da utvrdi, kao i da CIK nema pravo da tumači Zakon o igrama na sreću.
11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je učinio vjerovatnim svoje apelacione navode, da ne postoji javni interes koji se narušava odlaganjem izvršenja pobijanih odluka, da ne postoji vjerovatnoća da bi on kao redovni profesor i akademik mogao da ugrožava ili sprečava izvršenje osporenih odluka ukoliko bi Ustavni sud utvrdio njihovu zakonitost, da je određivanje privremene mjere u interesu postupka i stranaka, da ona doprinosi ravnopravnosti stranaka tokom cijelog postupka i sve do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, te da se privremenom mjerom ne prejudicira odluka Ustavnog suda po apelaciji. Po apelantovom mišljenju ispunjeni su svi uslovi iz člana 77. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za određivanje privremene mjere.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
14. U konkretnom slučaju apelant je kao razloge za usvajanje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažne i konačne odluke nadležnog suda zasnovao na tvrdnji da je učinio vjerovatnim apelacione navode, da ne postoji javni interes koji bi bio doveden u pitanje odlaganjem izvršenja osporene odluke, te da bi ona doprinijela pravičnosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. Međutim, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da bi se usvajanjem privremene mjere spriječilo nastupanje eventualno neotklonjivih štetnih posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Također, apelant nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranake ili pravilnog vođenja postupka i koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i pravosnažna.
15. Naime, u konkretnom slučaju razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, u suštini se tiču merituma apelacije, pa bi cijeneći da li su učinjeni pri odlučivanju o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud prejudicirao odluku o meritumu apelacije. Imajući u vidu da je predmetna apelacija podnesena protiv odluka kojima je utvrđeno da je apelant počinio zabranjene aktivnosti iz člana 5. stav 1. a u vezi sa članom 4. stav 1. Zakona o sukobu interesa, a zbog čega mu je izrečena sankcija nepodobnost kandidovanja za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršen funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, a koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić