Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-895/13 (M. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 895/13, rješavajući zahtjev Mirka Dabića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirka Dabića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Dabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 4. marta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 007566 11 Rev od 22. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 007566 10 Gž od 10. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 007566 09 P od 15. marta 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci zaveden pod brojem 71 0 I 112851 11 I koji je tužiteljica Danica Spasojević pokrenula protiv njega, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 007566 09 P od 15. marta 2010. godine potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 007566 10 Gž od 10. decembra 2010. godine, usvojen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Danice Spasojević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i utvrđuje se da zajedničku imovinu po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici tužiteljice i apelantovog oca, Veljka Dabića (u daljnjem tekstu: apelantov otac), predstavljaju vrijednosni papiri, dionice „Fabrike duhana Sarajevo“ (104 dionice) i da je učešće tužiteljice u sticanju dionica ½, pa se apelant obavezuje da tužiteljici na ime njenog suvlasničkog dijela od ½ isplati iznos od 16.634,80 KM, sa zakonskom kamatom od 16. augusta 2007. godine kao dana podnošenja tužbe. Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.170,00 KM.
3. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica i apelantov otac živjeli u vanbračnoj zajednici preko 30 godina, da je nakon smrti apelantovog oca vođen ostavinski postupak i da je Rješenjem o nasljeđivanju prvostepenog suda broj O-411/00 od 5. juna 2000. godine, apelant kao sin ostavioca proglašen jedinim nasljednikom na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 152 k.o. Pločnik kao i na novčanim sredstvima kod „Jugobanke“ Sarajevo sa dijelom 1/1. Prvostepeni sud je u tom predmetu donio i dopunsko Rješenje o nasljeđivanju broj O-411/00 od 23. maja 2006. godine, kojim je apelant proglašen nasljednikom sa 1/1 dijela iz svog oca, na naknadno pronađenoj imovini ostavioca koju čine 104 dionice „Fabrike duhana Sarajevo“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fabrika duhana). Osim toga Osnovni sud je na temelju dopisa Fabrike duhana od 6. decembra 2007. godine utvrdio da je otac apelanta bio zaposlen u toj fabrici u periodu od juna 1990. godine do maja 1991. godine i da je navedene dionice stekao po osnovu Zakona o isplati ličnih dohodaka, sredstava za neposrednu zajedničku potrošnju i sredstava za ishranu radnika u toku rada, kao i Odlukom Radničkog savjeta o izdvajanju dijela ličnog dohodka za interne dionice, koje je apelant nakon donošenja dopunskog rješenja o nasljeđivanju od 23. maja 2006. godine prodao putem brokerske kuće „Raiffeisen brokers“ DO Sarajevo, na temelju čega je ostvario dobit od 33.269,60 KM. Osnovni sud je takođe utvrdio da su tužiteljica i apelant zaključili sudsko poravnanje u predmetu broj P-358/00 od 11. aprila 2001. godine, kojim je utvrđen udio tužiteljice od 30% u vrijednosti nekretnina koji se vode u zk. ul. broj 152 k.o. Pločnik. Međutim, Osnovni sud je pozivajući se na odredbu čl. 12. stav 1., 272. i 284. Porodičnog zakona utvrdio da je tužiteljica naknadno pronašla imovinu svog vanbračnog druga sa kojim je živjela 30 godina u vanbračnoj zajednici koju imovinu čine 104 dionice Fabrike duhana, shodno čemu smatra da ima pravo na dio od ½ na istim te da je njen tužbeni zahtjev osnovan, međutim kako je apelant iste u međuvremenu prodao, to je zaključio da je apelant dužan apelantici od navedenog iznosa isplatiti ½, što čini iznos od 16.634,80 KM, jer tužiteljica u vrijeme donošenja Rješenja o nasljeđivanju od 5. juna 2000. godine nije znala za zaostavštinu oca apelanata koju čine predmetne dionice Fabrike Duhana, a niti je za iste znala u vrijeme zaključivanja sudskog poravnanja sa apelantom od 11. aprila 2001. godine. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 12. stav 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS-a“, broj 54/02) propisano da je zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom. Članom 284. navedenog zakona propisano je da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici, koja je trajala duže vrijeme smatra njihovom zajedničkom imovinom, te da se kod diobe iste shodno primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Takođe, članom 272. stav 1. je propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/1 zajedničke imovine. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, člana 12. stav 1., 272. i 284. Porodičnog zakona zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i da joj pripada pravo na dio od ½ imovine koju čine 104 dionice Fabrike duhana, odnosno kako je iste apelant u međuvremenu prodao, da je obavezan tužiteljici isplatiti ½ od iznosa dobijenog prodajom, što čini iznos od 16.634,80 KM. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da je zaključivanjem sudskog poravnanja sa tužiteljicom broj P-358/00 od 11. aprila 2001. godine riješio sve imovinsko pravne odnose i da se tužiteljica zaključivanjem tog poravnanja odrekla bilo kakvih potraživanja po osnovu sticanja zajedničke imovine za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa njegovim ocem, jer se u vrijeme donošenja Rješenja o nasljeđivanju u predmetu O-411/00 od 5. juna 2000. godine nije ni znalo za zaostavštinu umrlog koju čine navedene dionice Fabrike duhana. Shodno navedenom Okružni sud je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 007566 11 Rev od 22. januara 2013. godine reviziju apelanta djelimično uvažio, Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 007566 10 Gž preinačio, tako što je žalbu apelanta uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 85 0 P 007566 09 P od 15. marta 2010. godine preinačio u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i obavezao apelanta da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.112,00 KM umjesto 9.190,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana.
6. Vrhovni sud je na temelju uvida u spise predmeta redovnih sudova zaključio da su obje presude ovih sudova pravilne i zakonite, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud smatra da slijedom razloga datih u reviziji apelant neosnovano ističe da nižestepene odluke nisu dale valjane razloge da predmetne dionice čine zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta jer je sudskim poravnanjem od 11. aprila 2001. godine u predmetu Osnovnog suda broj P-358/00 utvrđeno da tužiteljici pripada pravo na 30% vrijednosti nekretnina koje se vode u zk. ul. broj 152 k.o. „Pločnik“, odnosno da je tim poravnanjem došlo do sporazuma odnosno poravnanja između apelanta i tužiteljice i u pogledu predmetnih dionica kao zajedničke imovine tužiteljice i prednika apelanta, nastale u njihovoj vanbračnoj zajednici. Vrhovni sud takođe smatra da se revizijom pravilno ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno dosudili tužiteljici troškove parničnog postupka cijeneći da je njen uspjeh u ovoj parnici 100%, pa je ovaj sud na temelju člana 386. ZPP-a pri tome imajući u vidu uspjeh apelantice u predmetnom sporu od 32% obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.112,00 KM. Prema tome, Vrhovni sud je postupajući prema članu 250. stav 1. ZPP-a, a u vezi sa članom 254. stav 4. istog zakona prinačio odluku drugostepenog suda i u tom dijelu dosudio kao u izreci presude.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava. Smatra da je tokom postupka dokazao da je zaključenim sudskim poravnanjem u skladu sa odredbama Porodičnog zakona otpao zahtjev tužiteljice na pripadnost na dionicama njegovog oca. Takođe navodi da stranke sudskim poravnanjem određuju svoja uzajamna prava i obaveze u postojećem pravnom odnosu i da takvo poravnanje ima jednaku pravnu snagu kao i pravosnažna odluka suda.
8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaža činjenicom da je tužiteljica kod Osnovnog suda protiv njega pokrenula izvršeni postupak zaveden pod brojem 71 0 I 112851 11 I, pa kako bi provođenjem predmetnog postupka po njega nastupile nenadoknadive posljedice to predlaže da Ustavni sud navedeni izvršni postupak obustavi do okončanja postupka po apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju, osim navoda da je tužiteljica pokrenula izvršni postupak kojim okončanjem bi nastupile nenadoknadive posljedice po njega, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru, kojom bi se spriječile štetne posljedice a koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je bio dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njegovo paušalno isticanje. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje tražene privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić