Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-906/13 (S. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-906/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP-906/13, rješavajući zahtjev Slobodana Maksimovića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Slobodana Maksimovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, kojeg zastupa Petar Cvetojević, odvjetnik iz Banjaluke podnio je 1. ožujka 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 001156 12 Rev 2 od 16. siječnja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 001156 10 Gz od 18. svibnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 001156 08 P od 6. studenog 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj 75 0 P 001156 08 P od 6. studenog 2009. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 001156 08 P od 6. studenog 2009. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana (u izreci presude precizirane oznake i površina stana) kojeg su 8. studenog 2002. godine zaključili tuženi Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova, kao prodavatelj i apelant kao kupac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), što su tuženi i apelant dužni priznati i trpjeti brisanje upisa u javnim knjigama. Istom presudom određeno je da apelant preda stan tužitelju F.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posjed i obvezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka. Također, istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je tužitelj na temelju punovažnog akta, Rješenja o dodjeli stana od 28. siječnja 1989. godine, na temelju kojeg je zaključio i Ugovor o korištenju stana od 2. veljače 1989. godine, stekao stanarsko pravo na stanu. Apelant je na temelju presude Osnovnog suda od 14. studenog 2000. godine, duljim korištenjem stana od osam godina, također stekao stanarsko pravo. Kako je tužitelj na temelju navedenih akata stekao stanarsko pravo, proizilazi da je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen, tj. da je sporni ugovor ništav.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, Okružni sud donio je Presudu broj 75 0 P 001156 10 Gz od 18. svibnja 2010. godine kojom je žalbe odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo ako se imaju u vidu odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (čl. 14. i 16.) i činjenica da tužitelju nije prestalo stanarsko pravo, a kako je tužitelj zahtjev za povrat stana podnio u zakonskom roku tj. 14. svibnja 1999. godine, slijedi da je tužitelj nositelj stanarskog prava koje je stekao na zakonit način u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima. Budući da je odredbama članka 19. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedna osoba, a kako apelant nije mogao steći stanarsko pravo na stanu na kojem je to svojstvo ranije stekao tužitelj na zakonit način, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je ništav sporni ugovor.
4. Odlučujući o reviziji tuženog i apelanta, Vrhovni sud donio je Presudu broj 75 0 P 001156 12 Rev 2 od 16. siječnja 2013. godine kojom je revizije odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjske odluke pravilne i zakonite.
5. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na dom iz članka II/3.f) i članka 8. Europske konvencije. Apelant ističe da je tužitelj napustio stan između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine tako da je stan stekao status napuštene imovine, zbog čega se primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Apelant navodi da tužitelj neblagovremenom tužbom odnosno zahtjevom za vraćanje stana u posjed nije mogao zakonito zaštiti svoja prava na stanu.
6. U zahtjevu za određivanje privremene mjere apelant navodi da su pobijanim presudama povrijeđena njegova prava na imovinu i pravo na dom, te da je u apelaciji decidno navedeno koji su razlozi koji upućuju na taj zaključak. Tužitelj je tužbu odnosno zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio 3. travnja 2008. godine, dakle neblagovremeno. Zbog navedenog apelant smatra da bi izvršenjem pravosnažne presude Osnovnog suda, prije donošenja odluke o apelaciji, njemu nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti.
7. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud podsjeća da je članak 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice, tj. da je potrebno u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud zapaža da kao razlog za određivanje privremene mjere apelant navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo prava na imovinu i pravo na dom, te da su u apelaciji decidno navedeni koji su razlozi koji upućuju na taj zaključak. Apelant ističe da bi izvršenjem pravosnažne presude Osnovnog suda, prije donošenja odluke o apelaciji, njemu nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na dom predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
11. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić