Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1326/09 (A. M. i Ž. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1326/09
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1326/09, rješavajući apelaciju Ane Majkić i Željka Majkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ane Majkić i Željka Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 889 od 11. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-589/04 od 30. aprila 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3196/2001 od 16. januara 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ana Majkić (u daljnjem tekstu: apelantica) i Željko Majkić (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Sofka Osmančević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 889 od 11. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 589/04 od 30. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3196/2001 od 16. januara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Dušana Dulikravića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Uroša Balte (u daljnjem testu: drugotuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 28. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 27. augusta 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 21. augusta 2009. godine, Okružni sud 19. augusta 2009. godine, te prvotuženi i drugotuženi 18. augusta 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 16. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-3196/2001 od 16. januara 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je pravno ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 26. juna 1995. godine između apelanata i prvotuženog u Laktašima, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 26. juna 1995. godine pod brojem 1858/95, i Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 28. oktobra 1998. godine između prvotuženog i drugotuženog u Banjoj Luci, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 29. oktobra 1998. godine pod brojem 3473/98, uz obavezu da prvotuženi i drugotuženi predaju apelantima u posjed nekretninu - zemlju uz naknadu štete za porušenu kuću u iznosu od 26.109,00 KM, te da se izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva, odnosno izvrši ponovni upis sa stanjem prije zaključenja ugovora o zamjeni, uz obavezu apelanata da predaju u posjed prvotuženom nekretnine u Velikom Pogancu uz uspostavu pređašnjeg stanja u javnim knjigama, te da, ukoliko sud smatra da restitucija nije moguća, obaveže tužene da apelantima na ime pretrpljene materijalne i nematerijalne štete isplate iznos od 300.000,00 KM uz naknadu troškova postupka. Istom presudom sud je obavezao apelante da tuženim solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 9.729,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelanti i prvotuženi 18. aprila 1995. godine u Koprivnici (Hrvatska) zaključili ugovor o razmjeni nekretnina koji je ovjeren kod notara. Također je nesporno utvrđeno da su apelanti i prvotuženi 26. juna 1995. godine zaključili ugovor istog sadržaja u Laktašima i ovjerili ga u sudu. Ovim ugovorima apelanti su prvotuženom prenijeli u vlasništvo nekretnine u Trnu kod Laktaša ( kuća s pomoćnom zgradom, dvorištem i okućnicom), kako je bliže određeno u obrazloženju presude, a prvotuženi je apelantima prenio u vlasništvo nekretnine u Velikom Pogancu kod Koprivnice (kuća i dvorište). Pored toga, utvrđeno je da su apelanti stupili u posjed nekretnina u Velikom Pogancu, te da su se u javnim knjigama uknjižili kao suvlasnici, a prvotuženi je stupio u posjed nekretnina u Trnu i uknjižio se kao njihov vlasnik. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su 28. oktobra 1998. godine prvotuženi i drugotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji kojim je prvotuženi prodao drugotuženom nekretnine u Trnu, stečene po osnovu predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina, za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 KM. Na osnovu ovog kupoprodajnog ugovora drugotuženi se uknjižio kao vlasnik nekretnina u Trnu. Osnovni sud je, također, naveo da je krajem 1999. godine i početkom 2000. godine drugotuženi porušio kuću koju je kupio od prvotuženog i sagradio novi stambeno-poslovni objekt sa halama i pomoćnim zgradama, čija je vrijednost 20 puta veća od vrijednosti porušenog objekta. Dalje, Osnovni sud je istakao da su apelanti u predmetnoj pravnoj stvari podnijeli tužbu 25. decembra 2001. godine, i to nakon što je drugotuženi sagradio novi stambeno-poslovni objekt.
8. Osnovni sud je, dalje, ukazao da je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nekretnini, u kojem se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da promet nekretnina nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom radi uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se nekretnine koje su bile predmet zamjene nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, te da je, stoga, na apelantima teret dokazivanja da promet nekretnina nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Pri tome Osnovni sud je ukazao da je OHR, radi pojašnjenja navedene zakonske odredbe, dao tumačenje prema kojem je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nekretnina obavljen dobrovoljno, odnosno da sud ne može donijeti odluku da je svaki promet u toku rata izvršen pod prinudom i da je kao takav per se nevažeći, već da mora u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi valjanost zamjene ili sličnog prometa nekretnina na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza.
9. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je na osnovu iskaza apelantice i apelanta, saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kao i iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da su apelanti u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti kao pripadnici manjinskog naroda-hrvatske nacionalnosti bili prinuđeni da napuste Laktaše i Banju Luku s tim da je apelant to učinio u junu 1993. godine, „jer se nije osjećao sigurno“, a apelantica u augustu 1995. godine. Osnovni sud je, također, utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen na inicijativu apelanata, koji su posredstvom poznanika došli do oglasa prvotuženog koji je mijenjao svoje nekretnine u Hrvatskoj, te sa njime uspostavili kontakt i nastavili pregovore o zamjeni njihovih nekretnina. Također, sud je naveo da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen 18. aprila 1995. godine u Koprivnici, a zatim i 26. juna 1995. godine u Banjoj Luci, i to nakon što je apelant pogledao nekretnine prvotuženog u Hrvatskoj, a prvotuženi apelantove u Republici Srpskoj. Osnovni sud je, dalje, naveo da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u pisanom obliku, da su potpisi ugovornih strana ovjereni u nadležnom sudu, te da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, što znači da je zakonit i da ispunjava formu za takvu vrstu ugovora shodno odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina. Dalje, Osnovni sud je naveo da bi ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, odnosno u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine, bio apsolutno ništav sa aspekta nepostojanja dobrovoljnosti, potrebno je da budu ispunjeni određeni uvjeti. Naime, prema mišljenju Osnovnog suda, prije svega, potrebno je da se nekretnine nalaze na teritoriji koja je zahvaćena ratom, da se vlasnici tih nekretnina nalaze na tom području i da je druga ugovorna strana bila svjesna činjenice da se ugovor zaključuje pod prinudom. Pri tome Osnovni sud je naveo da se prinuda treba tumačiti kao posebni subjektivni strah u određenim općim okolnostima.
10. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u junu 1993. godine napustio Republiku Srpsku i nastanio se u Slavonskoj Požegi, gdje se nakon toga i zaposlio. Također, Osnovni sud je istakao da je predmetni ugovor o razmjeni zaključen 18. aprila 1995. godine u Koprivnici - Republika Hrvatska, te da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelantova volja za zaključenje predmetnog ugovora bila posljedica subjektivnih, niti objektivnih okolnosti koje su ograničavale njegovu slobodu odlučivanja pri zaključenju ugovora. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je apelant u svojstvu parnične stranke izjavio da je nakon okončanja rata i ratnih okolnosti prvi put došao u Banju Luku u novembru 1998. godine, te da je tokom 1999. godine saznao da je prvotuženi prodao nekretnine koje su bile predmet ugovora o zamjeni. Općinski sud je, također, istakao da je drugotuženi na predmetnim nekretninama „započeo gradnju milionski vrijednog objekta u martu 2000. godine, dok je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 25. decembra 2001. godine“. Dalje, Osnovni sud je ukazao na činjenicu da apelanti nisu obavijestili tužene o svojoj namjeri da povrate predmetne nekretnine prije nego što je porušena njihova kuća, pa čak ni u toku gradnje novog objekta na mjestu njihove porušene kuće, već su tužbu podnijeli krajem 2001. godine, kada je novi objekt već bio izgrađen. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata protivan načelima savjesnosti i poštenja u smislu odredaba čl. 12. i 13. ZOO, a budući da apelanti nisu obavijestili tužene o svojoj namjeri da povrate predmetne nekretnine prije nego što je porušena njihova kuća. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da pod ovim okolnostima restitucija nije moguća, niti je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi da, u slučaju nemogućnosti restitucije, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
11. Presudom Okružnog suda broj Gž-589/04 od 30. aprila 2007. godine odbijena je žalba apelanata kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijen je i zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka (sastav odgovora na žalbu) kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u potpunosti prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, navodeći, između ostalog, da iz izjava apelanata saslušanih u svojstvu parničnih stranaka proizlazi da su apelanti kao pripadnici manjinskog naroda u toku ratnih djejstava napustili Laktaše i Banju Luku s tim da je apelant to učinio u junu 1993. godine, a apelantica u augustu 1995. godine. Dalje, Okružni sud je ukazao da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Koprivnici - Republika Hrvatska u aprilu 1995. godine, te je, s tim u vezi, zaključio da je kod ugovornih strana postojala saglasnost volja da se on zaključi, a budući da u Hrvatskoj nisu postojale ratne okolnosti kao opće koje su utjecale na apelantovu volju da zaključi predmetni ugovor o zamjeni nekretnina. Također, prema mišljenju Okružnog suda, činjenica da su apelanti zaključili ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina u ratnom periodu u Bosni i Hercegovini ne predstavlja samu po sebi pretpostavku za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora. Naime, Okružni sud je istakao da se pri ocjeni ispunjenosti uvjeta za ništavost ugovora mora ocijeniti i mogućnost restitucije koja je propisana odredbom člana 104. ZOO i koja podrazumijeva da je obaveza ugovornih strana da, u slučaju ništavosti ugovora, vrate ono što su primile po osnovu takvog ugovora. Okružni sud je, također, obrazložio da do restitucije može doći samo ukoliko je moguća uspostava ranijeg stanja, da su ugovorne strane u momentu utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina još u posjedu nekretnina koje su dobile po osnovu razmjene. Dalje, ukoliko nije moguće da se vrate nekretnine koje su bile predmet zamjene, restituciju je moguće izvršiti tako da se nakon utvrđenja odgovarajuće naknade u novcu ta naknada i isplati, što su, prema mišljenju suda, smisao i cilj odredbe člana 104. ZOO. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost da se vrati primljeno, niti da se isplati razlika u vrijednosti ranije i sadašnje nekretnine, te je, s tim u vezi, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je nakon utvrđenog činjeničnog stanja odbio zahtjev apelanata za utvrđivanje ništavosti ugovora. Naime, obavezivanje samo jedne ugovorne strane da vrati primljeno drugoj, bez odgovarajuće obaveze da to isto učini i druga strana, prema mišljenju Okružnog suda, suprotno je načelima ravnopravnosti učesnika u pravnim odnosima i savjesnosti i poštenju u smislu odredaba čl. 11. i 12. ZOO. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe čl. 103. i 104. ZOO, te da je za svoju odluku dao valjane, jasne i prihvatljive razloge u smislu odredaba člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 889 od 11. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž- 589/04 od 30. aprila 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova prema kojem su apelanti tokom 1995. godine sa prvotuženim zaključili ugovor o razmjeni njihovih nekretnina u Trnu za nekretnine prvotuženog u Hrvatskoj i da su na osnovu tih ugovora obje ugovorne strane ušle u posjed razmijenjenih nekretnina, u zemljišnim knjigama se uknjižili sa pravom vlasništva na razmijenjenim nekretninama, da je nakon toga prvotuženi 1998. godine prodao nekretnine u Trnu drugotuženom koji se uknjižio kao vlasnik tih nekretnina poslije čega je krajem 1999. godine i početkom 2000. godine porušio staru kuću i sagradio novi stambeno-poslovni objekt sa halama i pomoćnim objektima čija je vrijednost 20 puta veća od vrijednosti porušenog objekta, te da su apelanti tužbu podnijeli 2001. godine, tj. nakon izgradnje stambeno-poslovnog objekta drugotuženog. Vrhovni sud je, zatim, ponovio pravne stavove prvostepenog suda prema kojim je ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u skladu sa zakonom na dobrovoljan način, te da restitucija nije moguća i da je zahtjev apelanata protivan načelu savjesnosti i poštenja, jer je stvarni cilj tužbe stjecanje nerazmjerne imovinske koristi, a ne vraćanje nekretnina u Trnu, te da, stoga, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO, pa je zaključio da su pravilna i zakonita pravna shvatanja nižestepenih sudova.
13. Vrhovni sud je naveo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina ništav po samom zakonu, jer je zaključen u ratnom periodu, te da imaju pravo na povrat imovine u skladu sa imovinskim zakonima, a ako je povrat imovine nemoguć, pripada im pravo da im se naknadi materijalna i nematerijalna šteta zbog nemogućnosti restitucije. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant dvije godine prije zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina napustio Republiku Srpsku (12. juni 1993. godine) i da se nastanio u Slavonskoj Požegi u Hrvatskoj, gdje se i zaposlio, dok je njegova majka-apelantica ostala u Republici Srpskoj sve do augusta 1995. godine. Vrhovni sud je, također, istakao da je apelantica, saslušana u svojstvu parnične stranke, izjavila da za vrijeme boravka u Republici Srpskoj nije imala nikakvih problema, te da je u dogovoru sa prvoapelantom u proljeće 1995. godine odlučila da napusti Republiku Srpsku, te da svoje nekretnine mijenjaju za odgovarajuće u Republici Hrvatskoj. Vrhovni sud je naveo da se, nakon toga, na njihov javni oglas javio prvotuženi, a apelanti nisu zaključili ugovor o razmjeni prije nego što je apelant razgledao nekretnine u Hrvatskoj i o tome obavijestio apelanticu. Nakon što su se apelant i prvotuženi saglasili sa zamjenom njihovih nekretnina, 17. aprila 1995. godine u Koprivnici su zaključili ugovor o njihovoj zamjeni. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su apelanti tom prilikom mogli slobodno da izraze volju za zaključenje ugovora, jer na teritoriji Republike Hrvatske nisu postojale okolnosti koje bi ograničile njihovu slobodu odlučivanja. Također, Vrhovni sud je naveo da su apelanti sa prvotuženim u Laktašima ponovo u junu 1995. godine (a ne, kako očiglednom greškom piše, 2005. godine) zaključili zbog toga da bi prvotuženi imao osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje je dobio pri razmjeni. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je razmjena nekretnina između apelanata i prvotuženog izvršena zaključenjem ugovora o razmjeni 17. aprila 1995. godine u Koprivnici i da je taj ugovor. prema mišljenju suda, proizveo pravna djejstva. Vrhovni sud je, također, istakao da nijedna od ugovornih stranaka nije tvrdila da ovaj ugovor nije pravno valjan.
14. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da sporni ugovori o razmjeni i kupoprodaji nekretnina zadovoljavaju sve uvjete pravne valjanosti propisane odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) kojim je propisano da „ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu“. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da ovi ugovori nemaju nedostatke koji bi ih činili ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO. Dalje, Vrhovni sud je istakao da sporni ugovor o razmjeni koji je zaključen 26. juna 2005. godine u Laktašima zadovoljava i uvjete pravne valjanosti propisane odredbom člana 1. Uredbe sa zakonskom snagom o dopuni Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja („Službeni glasnik RS“ broj 10/95), kojom je propisano da je dozvoljena zamjena nekretnina u privatnom vlasništvu građana na teritoriji Republike Srpske za nekretnine na drugoj teritoriji ako su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nekretnina. U konkretnom slučaju je nesporno da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, 26. juna 1995. godine, apelantica bila u posjedu predmetnih nekretnina.
15. Vrhovni sud je, također, istakao da nema utjecaja na ishod konkretnog postupka ni apelantova tvrdnja da su svi ugovori zaključeni u toku rata ništavi prema samom zakonu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je, prema članu 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01,13/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), dozvoljeno u sudskom postupku dokazivati pravnu valjanost ugovora o prenosu prava na nekretninama zaključenih u ratnom periodu. Budući da su u konkretnom slučaju nekretnine u Republici Srpskoj razmijenjene za nekretnine u Hrvatskoj, Vrhovni sud je zaključio da je zakonska pretpostavka da je razmjena izvršena u skladu sa zakonom i na dobrovoljan način, budući da u toku postupka nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno utjecale na volju apelanata da zaključe ugovor, a što je, prema mišljenju suda, na apelantima bio teret dokazivanja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da, prema članu 104. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se uzajamna vraćanja vrše prema pravilima za izvršenje dvostranih ugovora (član 132. stav 3. ZOO).
16. Vrhovni sud je, dalje, istakao da u konkretnom slučaju restitucija nije moguća, jer su nekretnine apelanata u Republici Srpskoj koje su bile predmet razmjene promijenile svoj identitet. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, i u odnosu na nekretnine u Hrvatskoj se ne može izvršiti restitucija, jer apelanti ne osporavaju valjanost ugovora o razmjeni nekretnina zaključenog u Hrvatskoj, a na osnovu kojeg su oni stekli pravo vlasništva na tim nekretninama i pravo upisa u zemljišne knjige.
17. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelanti nisu dokazali da predmetnom ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti, niti su, prema mišljenju suda, dokazali da je moguće izvršiti restituciju, odnosno vraćanje ranijeg faktičkog i pravnog stanja. Također, Vrhovni sud je, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, istakao da apelanti nisu naveli činjenični i pravni osnov takvog zahtjeva, te da nisu razgraničili zahtjev za naknadu materijalne štete od zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, niti su u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva izveli ijedan dokaz. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su svojim odlukama odbili i zahtjev apelanata za naknadu štete zbog nemogućnosti povrata u pređašnje stanje (restitucija). Pošto ne postoje zakonski uvjeti za ništavost spornog ugovora, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelantu uskraćeno pravo na povratak i pravo na dom, jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant svojom slobodnom voljom odlučio da mu dom bude na teritoriji Republike Hrvatske. Prema tome, s obzirom na to da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje apelantova revizija ukazuje, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, apelanti su istakli da je Vrhovni sud u postupku po reviziji odlučivao u vijeću od trojice sudija, što, prema njihovom mišljenju, nije u skladu sa odredbama ZPP, jer „u postupku revizije rješava sud u vijeću od pet sudija“. Dalje, apelanti smatraju da je postojanje „ratnih uvjeta“ i okolnosti koje su dovodile u pitanje „fizičku sigurnost apelanata“ utjecalo na njihovu odluku da zaključe ugovor. S tim u vezi, apelanti su istakli da za zaključenje predmetnog ugovora o zamjeni nije postojala njihova stvarna volja, već da su zaključenje tog ugovora „diktirali ratni uvjeti, stanje nužde i strah za vlastiti život“. Pored navedenog, apelanti su istakli da se ništavost predmetnog ugovora ogleda i u očitoj nesrazmjeri između nekretnina koje su bile predmet ugovora, neriješenom pravnom statusu i uvjetima stanovanja, čime predmetni ugovor poprima karakter zelenaškog ugovora koji je, prema njihovom mišljenju, kao takav apsolutno ništav.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje presude. Također, smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje apelanti ukazuju. Naime, Vrhovni sud je istakao da su apelant i prvotuženi predmetni ugovor zaključili nakon što su pregledali kako nekretnine u Hrvatskoj, tako i nekretnine u Republici Srpskoj. Vrhovni sud je, također, naveo da je predmetni ugovor zaključen na inicijativu apelanata, koji su insistirali na razmjeni. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu ničim dokazali da postoji nesrazmjera uzajamnih davanja (na tu okolnost nisu predlagali, ni izvodili dokaze) a, prema mišljenju Vrhovnog suda, na njima je bio teret dokazivanja da je ugovor ništav. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovana tvrdnja apelanata da je taj sud, odlučujući u vijeću od trojice sudija, sudio u nepropisno sastavljenom vijeću, budući da je sud, odlučujući u navedenom sastavu, postupao u skladu sa odredbom člana 13. stav 2. ZPP. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, te da smatra da prilikom donošenja predmetne presude nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su ukazali apelacijom. Također, Okružni sud je naveo da su apelanti sve apelacione navode već isticali u žalbi o kojim je taj sud dao jasne i argumentirane zaključke. Slijedeći navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronološki tok postupka, te je istakao da su navodi apelanata neosnovani, jer, prema mišljenju tog suda, osporenom presudom, kao i tokom postupka nije bilo kršenja prava apelanata na koja ukazuju svojom apelacijom. Stoga, Osnovni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
22. U odgovoru na apelaciju tuženi smatraju da su navodi apelanata u cijelosti neosnovani, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije. Također su naveli da apelanti nisu istakli bilo koji valjan argument koji bi ukazao da su redovni sudovi eventualno proizvoljno primijenili bilo koju odredbu pozitivnih propisa. Tuženi su istakli da je u toku postupka „nesporno utvrđeno“ da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen slobodnom voljom ugovornih strana i u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, da je on u cijelosti realiziran i da se svaka ugovorna strana upisala u zemljišne knjige kao vlasnik na zamijenjenim nekretninama. Navedeno je da „opće okolnosti rata“ ne mogu biti osnov za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen saglasnom voljom ugovornih strana u Hrvatskoj, gdje je apelant imao stalno mjesto boravka, dakle, van područja Republike Srpske, gdje su se odvijala ratna djejstva. Tuženi su, također, ukazali da su sudovi utvrdili da restitucija nije moguća, jer je prvotuženi nakon zamjene nekretnina srušio kuću apelanata i izgradio novi stambeno-poslovni objekt po odobrenju za građenje, te da smatraju da je prvotuženi stekao valjan osnov stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Ugovor koji je zaključen protivno ovim odredbama ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Član 25. stav 2. mijenja se i glasi:
«U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu.
Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava na nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom.
U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa».
25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28. stav 2.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
(1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
26. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000 889 od 11. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k), te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
33. U odnosu na navode apelanata da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
35. U odnosu na navode apelanata da Vrhovni sud u postupku odlučivanja po reviziji nije odlučivao u vijeću od pet sudija, kako je, prema njihovom mišljenju, propisano odredbama ZPP, već u vijeću od trojice sudija, Ustavni sud zapaža da je, suprotno navodima apelanata, odredbom člana 13. stav 2. ZPP propisano: „U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji sudi vijeće od trojice sudija.“ Stoga, s obzirom na odredbu člana 13. stav 2. ZPP, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, odnosno da je došlo do povrede procesnih prava na koje apelanti ukazuju. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
36. U odnosu na navode apelanata da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na poništenje predmetnog ugovora zbog nedostatka volje na strani apelanata u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio sljedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.
37. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornih ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odnosno obavezivanje tuženih da im, zbog nemogućnosti restitucije, naknade štetu. U obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi su dali detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o prestanku primjene i ZOO, a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u toku postupka pred redovnim sudovima nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno utjecale na izražavanje slobodne volje apelanata zbog čega su redovni sudovi zaključili da predmetni ugovor nije ništav u smislu člana 103. ZOO, te dali razloge zašto smatraju da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu člana 104. ZOO na kojem su apelanti utemeljili svoj zahtjev za naknadu štete. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je prvoapelant napustio Laktaše i Banju Luku u junu 1993. godine, te da je skoro dvije godine nakon toga (18. aprila 1995. godine) predmetni ugovor o zamjeni zaključen u Koprivnici, Republika Hrvatska, i to nakon što je prvoapelant pogledao nekretnine prvotuženog u Hrvatskoj. Ustavni sud primjećuje da je drugoapelantica napustila Banju Luku u augustu 1995. godine, te da apelanti i u toku postupka pred redovnim sudovima ničim nisu doveli u pitanje činjenično utvrđenje sudova da u konkretnom slučaju nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno utjecale na izražavanje slobodne volje apelanata iako im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji, osim paušalnog navoda da su na njihovu volju utjecali „ratni uvjeti, stanje nužde, okolnosti koje su dovodile u pitanje fizičku sigurnost apelanata“, nisu ponudili argumente iz kojih bi nesumnjivo proizašao suprotan zaključak, odnosno da volja apelanata u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bila slobodno izražena i ozbiljna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno u smislu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.
38. U vezi sa navodima apelanata da očiti nesrazmjeri između nekretnina koje su bile predmet ugovora, neriješen pravni status i uvjeti stanovanja predmetni ugovor o zamjeni čine zelenaškim ugovorom, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da su apelanti u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude ukazivali na ove činjenice, niti iz obrazloženja presuda proizlazi da su redovni sudovi razmatrali navode apelanata kojima ukazuju da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zelenaški ugovor. Budući da apelant ove prigovore nije isticao u prethodnim fazama postupka uslijed čega redovni sudovi nisu ni mogli da raspravljaju o njima, apelant ih ne može sa uspjehom iznositi tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da je apelant ove prigovore, ukoliko ih je želio koristiti uspješno pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, što prema predočenoj dokumentaciji očigledno nije učinio.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih presuda, a imajući u vidu činjenicu da apelanti tokom postupka nisu uspjeli dokazati tužbeni zahtjev, nema ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a njihovo nezadovoljstvo osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
41. Apelanti su, također, naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.
f) i k), a koje odgovara pravima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovih prava iz čega proizlazi da se i tvrdnje apelanata o kršenju prava na dom i prava na imovinu, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.e), f) i k), te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi utvrdili da ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen u toku rata u BiH nije ništav, jer nije utvrđeno da su zaključenju ugovora prethodile posebne okolnosti koje su utjecale na izražavanje slobodne volje apelanata.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić