Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1058/10 (M. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1058/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1058/10, rješavajući apelaciju Mire Markića na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mire Markića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 000182 09 Rev od 28. siječnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 P 000182 09 Gž od 14.

svibnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000182 06 P od 3. studenog 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miro Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Palamata & Palameta iz Mostara, podnio je 24. ožujka 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 000182 09 Rev od 28. siječnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000182 09 Gž od 14. svibnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000182 06 P od 3. studenog 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Agencije za privatizaciju, Zapadno-hercegovačkog kantona, Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužitelj) 16. i 20. prosinca 2010. godine i 23. siječnja 2013. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su 24, 23. i 31. prosinca 2010. godine i 29. siječnja 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda su dostavljeni apelantu 7. ožujka 2011. godine, a odgovor tužitelja proslijeđen je apelantu 21. veljače 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta radi raskida ugovora o kupoprodaji dijela državnog kapitala u iznosu od 1.914.386,00 KM ili 100% ukupnog kapitala poduzeća „Ljubuška tkaonica“ d.o.o. Ljubuški, od 10. listopada 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) i aneksa ugovora o kupoprodaji od 16. siječnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: aneks ugovora o kupoprodaji). U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da se apelant obvezao da će platiti kupoprodajnu cijenu koju je ponudio na tenderu (1.921.500,00 KM), u gotovini iznos od 192.150,00 KM umanjeno za uplaćeni depozit u iznosu od 95.719,00 KM i u certifikatima iznos od 1.729.350,00 KM, zadržati temeljnu djelatnost poduzeća i preuzeti 296 uposlenih djelatnika i riješiti im radno-pravni status, u prvoj godini angažirati 200 djelatnika u procesu proizvodnje, u drugoj godini angažirati dodatnih 150 djelatnika i u trećoj godini uposliti još 30 djelatnika, te izvršiti investicijsko ulaganje u ukupnom iznosu od 5.600.000,00 KM. Apelant je 15. listopada 2003. godine zatražio produljenje roka za ispunjenje obveza za razdoblje od šest mjeseci. Aneksom ugovora o kupoprodaji produljen je rok za ispunjenje ugovornih obveza za prvu godinu za šest mjeseci. Tužitelj je naveo kako apelant nije izvršio svoje obveze, te je podnio predmetni tužbeni zahtjev.

7. U odgovoru na tužbu apelant je naveo da nije utemeljen tužbeni zahtjev tužitelja zato što je donošenjem rješenja Vrhovnog suda od 29. svibnja 2006. godine ukinuta Presuda Kantonalnog suda broj U-26/02 od 8. kolovoza 2002. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje u predmetu nezakonitog postupanja tužitelja prilikom donošenja odluke o izboru najpovoljnije ponude na temelju koje je zaključen ugovor o kupoprodaji. Osim toga, apelant je naveo da nije imao spoznaje o potraživanjima Zavoda za zdravstveno osiguranje i Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje koja iznose 575.000,00 KM. Budući da je krivnjom tužitelja onemogućen upravljati i raspolagati predmetom kupoprodaje, podnio je protutužbeni zahtjev.

8. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 000182 06 P od 3. studenog 2008. godine utvrđeno je da je raskinut ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji, te je obvezan apelant na vraćanje predmeta kupoprodaje u roku od 30 dana. Istom presudom je usvojen dio apelantovog protutužbenog zahtjeva i obvezan tužitelj da apelantu vrati iznos od 192.150,00 KM uplaćen u gotovini sa zakonskom zateznom kamatom, te iznos od 1.729.350,00 u certifikatima. Također, istom presudom je odbijen ostali dio apelantovog protutužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio „utvrđuje se ništavost ugovora o kupoprodaji zbog donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj Už.387/02 od 29. svibnja 2006. godine, te Presude Kantonalnog suda broj 008-0-U-06-000 064 od 16. listopada 2006. godine“. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je izvršio uvid u predočene dokaze, i to: ugovor o kupoprodaji, dopis apelanta, aneks ugovora o kupoprodaji, zapisnik o nadzoru ispunjenja ugovornih obveza, zahtjev za prolongiranje ugovora o kupoprodaji uz izviješća apelanta, odluku upravnog odbora tužitelja, odluku o proglašenju najpovoljnije ponude, rješenje Vrhovnog suda od 29. svibnja 2006. godine, presudu Kantonalnog suda od 16. listopada 2006. godine, rješenje tužitelja, te potvrdu tužitelja. Općinski sud je naveo da iz navedenih dokaza slijedi da apelant nije ispunio svoje obveze iz članka 3. točka 2. i 3. ugovora o kupoprodaji (upošljavanje i ulaganje), tako da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti utemeljen u smislu članka 125. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da kada ispunjenje obveze predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu, kao što je u konkretnom slučaj, ugovor se raskida po samom zakonu. S tim u svezi, a sukladno članku 132. stavak 2. ZOO koji propisuje ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, to je obvezao apelanta da vrati tužitelju predmet prodaje.

10. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da su ništavi ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji, Općinski sud je istaknuo da iz Rješenja Vrhovnog suda broj Už-387/02 od 29. svibnja 2006. godine slijedi da se ukida Presuda Kantonalnog suda broj 26/02 od 8. kolovoza 2002. godine i predmet vraća prvostupanjskom organu na ponovno rješavanje, da iz Presude Kantonalnog suda broj 008-0-U-06-000 064 od 16. listopada 2006. godine proizlazi da se poništava rješenje Ministarstva gospodarstva – Posušje, Zapadno-hercegovački kanton, broj 05-07-396/01 od 22. svibnja 2002. godine i odluka tužitelja – Komisije za vrednovanje ponuda o izboru najpovoljnije ponude broj 219/02 od 9. travnja 2002. godine i predmet vraća prvostupanjskom organu na ponovni postupak iz čega slijedi da predmetni postupak nije pravomoćno okončan. Općinski sud je istaknuo kako navedeno ne predstavlja razloge da se ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji proglase ništavim, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iza članka 103. stavak 1. ZOO. Naime, ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji sadrže bitne sastojke propisane pozitivno-pravnim propisima (oznaku stranaka, predmet ugovora, cijenu ugovora), a posebice ako se ima u vidu članak 13. ugovora o kupoprodaji u kojemu su se tužitelj i apelant usuglasili da je apelant kao kupac prije potpisivanja ugovora u smislu članka 10. stavak 2. ugovora o kupoprodaji upoznat s činjenicom da je drugi ponuditelj podnio žalbu protiv presude Kantonalnog suda od 8. kolovoza 2002. godine Vrhovnom sudu i da potpisivanjem ugovora prihvaća i mogućnost snošenja posljedica nastalih u ovom postupku. Zbog navedenog, Općinski sud je istaknuo da je odbio ovaj dio apelantovog protutužbenog zahtjeva. Općinski sud je istaknuo da je sukladno članku 132. ZOO usvojio dio apelantovog protutužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio ono što je dao, jer je apelant izvršio obvezu plaćanja kupoprodajne cijene, i to u gotovini je uplatio iznos 192.150,00 KM i u certifikatima 1.729.350,00 KM.

11. Odlučujući o žalbi apelanta i tužitelja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 000182 09 Gž od 14. svibnja 2009. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom Kantonalni sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, kako su tužitelj i apelant zaključili ugovor o kupoprodaji prije nego što je odluka o izboru najpovoljnijeg ponuditelja postala pravomoćna u upravnom postupku, ne znači da je kupoprodajni ugovor ništav, jer kupoprodajni ugovor nije oprečan odredbi članka 103. ZOO. Kantonalni sud je dalje naveo da, sukladno odredbama članka 10. ZOO, sudionici u prometu su slobodni da uređuju obvezne odnose, međutim oni ne mogu uređivati odnose oprečno prisilnim propisima i moralu, jer bi dio u kupoprodajnom ugovoru, da za slučaj raskida ugovora o kupoprodaji prodavatelj zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene, bio protivan odredbi članka 132. ZOO.

12. Odlučujući o reviziji apelanta i tužitelja, Vrhovni sud donio je Presudu broj 64 0 P 000182 09 Rev od 28. siječnja 2010. godine kojom je reviziju tužitelja uvažio, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu preinačio u dosuđujućem dijelu po protutužbi, tako da je odbio kao neutemeljen protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužitelj vrati iznos od 192.150,00 KM uplaćen u gotovini i iznos od 1.729.350,00 uplaćen u certifikatima. Istom presudom, apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili protutužbenom zahtjevu u dijelu u kojem apelant traži povrat uplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene, kako to pravilno ukazuje tužitelj. Naime, drugostupanjski sud smatra da je ugovorna odredba članka 6. ugovora o kupoprodaji protivna članku 132. ZOO. Vrhovni sud je naveo da su odredbama članka 6. ugovora o kupoprodaji apelant i tužitelj regulirali da u slučaju da apelant ne ispuni obveze, tužitelj zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene, dakle predviđene su posljedice neispunjenja u slučaju raskida ugovora, tako da proizlazi da su apelant i tužitelj konkretni obvezni odnos uredili drugačije nego što je to regulirano u odredbi članka 132. stavak 4. ZOO. Oprečno stavu drugostupanjskog suda, odredbe članka 132. st. 2. i 4. ZOO nisu imperativnog karaktera, što podrazumijeva da su sudionici u ovome obveznom odnosu svoja međusobna prava i obveze mogli regulirati i drugačije (čl. 10. i 20. ZOO). Samo ukoliko se stranke u ugovoru drugačije ne sporazume o učincima raskida ugovora, primjenjuju se odredbe članka 132. ZOO. Ovakav stav izražen je u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001628 od 17. ožujka 2009. godine i objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2/2009.

13. U odnosu na revizijske navode apelanta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji u smislu članka 103. ZOO, jer su pravomoćnim sudskim odlukama poništeni akti na temelju kojih je zaključen ugovor o kupoprodaji (poništena je odluka o izboru najboljeg ponuditelja i predmet vraćen u ponovnu proceduru), Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni. Naime, apelant je imao spoznaju da je treća osoba kao ponuditelj na tenderu, na odluku o izboru najboljeg ponuditelja podnijela žalbu, a da je i pored toga, uz rizik, potpisao ugovor o kupoprodaji i prihvatio mogućnost snošenja posljedica nastalih u svezi s kupoprodajom predmeta tendera (članak 13. ugovora o kupoprodaji), tako da nije bilo mjesta primjeni članka 103. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant osporava presude redovitih sudova tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kako je na temelju poništene odluke tužitelja o izboru najpovoljnije ponude od 9. travnja 2002. godine zaključen ugovor o kupoprodaji 10. listopada 2002. godine jasno da je predmetni ugovor ništav, jer se temelji na odluci koja je pravomoćnim sudskim odlukama proglašena ništavom. Naime, smatra se kao da te odluke nije niti bilo, tako da ona ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, odnosno niti jedan ugovor se ne može temeljiti na toj odluci, pa tako niti ugovor o kupoprodaji. Tužitelj je Rješenjem o proglašenju neuspješnim javnog poziva za prikupljanje ponuda – prodaja kapitala u državnom vlasništvu poduzeća „Ljubuška tkaonica“ d.o.o. od 18. rujna 2009. godine odbio apelantovu ponudu za kupnju predmeta prodaje, tako da niti ugovor o kupoprodaji ne može biti sklopljen, pa kao takav ne može biti niti raskinut što su utemeljeno zaključili redoviti sudovi. Pravomoćnim sudskim odlukama je utvrđena ništavost pravnog temelja ugovora o kupoprodaji, a kako ništavost sukladno važećim pravnim principima djeluje po načelu ex tunc predmet se vraća u prvobitno stanje, odnosno smatra se kao da ugovor nije bio niti zaključen, tako da svaka strana ima vratiti ono što je dala u svrhu ispunjenja ugovora, i to apelant predmet prodaje, a tužitelj primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.921.500,00 KM. Apelant ističe da nisu utemeljeni stavovi iz presuda redovitih sudova prema kojima je ugovor o kupoprodaji valjan, iako je ništava odluka tužitelja od 9. travnja 2002. godine zbog činjenice da je on, sukladno članku 10. stavak 2. kupoprodajnog ugovora, bio upoznat „da je drugi ponuditelj po tenderu broj 15 podnio žalbu protiv Presude Kantonalnog suda broj U 26/02 od 8. kolovoza 2002. godine Vrhovnom sudu FBiH. Potpisivanjem ugovora kupac prihvaća i mogućnost snošenja posljedica nastalih po ovom postupku“. Ovi stavovi baziraju se na potpuno krivom tumačenju ove odredbe. Snošenje posljedica navedenih u članku 10. stavak 2. ugovora o kupoprodaji je nesporno. Međutim, navedenim člankom apelant se obvezao da će, ukoliko nadležni sudovi po okončanju postupka koji je naveden u tom članku proglase ništavom odluku tužitelja na kojoj se temelji ugovor o kupoprodaji, prihvatiti sve posljedice ništavosti, tj. da će apelant vratiti predmet prodaje, a tužitelj kupoprodajnu cijenu (što je posljedica svakog ništavog pravnog posla). Apelant je istaknuo da bi potpuno nelogično bilo da neko ostane bez 1.921.500,00 KM kada odluka o izboru najpovoljnije ponude nije donesena na zakonom predviđen način. Apelant ističe da mu je zbog navedenog povrijeđeno pravo na imovinu, te traži da Ustavni sud naloži redovitim sudovima da po žurnom postupku donesu novu odluku sukladnu članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi.

16. Kantonalni sud je istaknuo da u svemu ostaje kod razloga iz svoje presude, te predložio da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je istaknuo da nije bilo povrede prava koja apelant navodi, te da je svoju presudu donio na temelju činjenica utvrđenih tijekom postupka, što su potvrdili i neposredno viši sudovi.

18. Tužitelj je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da niti u jednom dijelu sudskog postupka, a osobito u postupku privatizacije nije dolazilo do kršenja Ustavom zaštićenih prava.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Sloboda uređivanja obveznih odnosa Članak 10.

Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.

Dispozitivni karakter odredaba zakona Članak 20.

Sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Ništavost Članak 103. stavak 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Članak 104. stavak. 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Članak 125. stavak 1.

(1) Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Članak 132. st. 1.,2.,3.i 4.

1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.

2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

20. Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 576/2002 od 10. listopada 2002.

godine u relevantnom dijelu glasi:

Sklopljen između:

Agencije za privatizaciju u Kantonu Zapadno-hercegovačkom sa sjedištem u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: prodavatelj), i kupca Mire Markića, Ljubuški, Članak 1.

Predmet kupoprodaje je dio društvenog kapitala u iznosu od 1.914.386,00 KM ili 100% od ukupnog kapitala poduzeća „Ljubuška tkaonica“ d.o.o. Ljubuški… Članak 6. stavak 2.

U slučaju neispunjavanja ugovornih obveza od strane kupca prodavatelj će zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene.

Članak 10.

Prodavatelj je u javnom pozivu naveo materijalne nedostatke predmeta tendera koji su mu poznati, a nije odgovoran za eventualne skrivene nedostatke predmeta prodaje.

Prodavatelj je odgovoran za predmet prodaje iz ovog ugovora, ukoliko treća osoba postavi zahtjev koji isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da kupi stvar opterećenu tim pravom.

VIII. POSEBNE ODREDBE

Članak 13. stavak 2.

Posebne odredbe o kojima su se ugovorne strane suglasile:

Kupac je prije potpisivanja ugovora u smislu članka 10. stavak 2. ovog ugovora upoznat i sa činjenicom da je drugi ponuditelj po tenderu broj 15 podnio žalbu protiv presude Kantonalnog suda broj U:26/02 od 8. kolovoza 2002. godine, Vrhovnom sudu F BiH. Potpisivanjem ugovora kupac prihvaća i mogućnost snošenja posljedica po ovom postupku.

VI. Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 000182 09 Rev od 28. siječnja 2010. godine protiv koje nema drugih učinkoviti pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je presudu apelant primio 4. ožujka 2010. godine, a apelacija je podnesena 24. ožujka 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VI. Meritum

25. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. (Primjedba Ustavnog suda: iako apelant traži da se naloži redovitim sudovima donošenje odluka sukladno i pravu na pravično suđenje, Ustavni sud će ispitati povredu prava na imovinu zato što povredu ovog prava apelant izričito navodi.)

Pravo na imovinu

26. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

(k) Pravo na imovinu.

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu time što su sudovi neutemeljeno odbili njegov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji ništav u smislu članka 103. ZOO, jer je odluka tužitelja o izboru najpovoljnije ponude na temelju koje je zaključen ugovor o kupoprodaji, pravomoćnim presudama proglašena ništavom, zbog čega svaka strana ima vratiti ono što je dala u svrhu ispunjenja ugovora i to apelant predmet prodaje, a tužitelj primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.921.500,00 KM.

28. U svezi s apelantovim navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant imao imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na to koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava. Ustavni sud nalazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant uplatio novčana sredstva na ime kupoprodajne cijene u postupku prodaje državnog kapitala poduzeća. Dakle, nedvojbeno je da se radi o apelantovoj «imovini» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a konačnom odlukom je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji ništav slijedom čega bi on imao pravo da mu tužitelj vrati uplaćena sredstva na ime kupoprodajne cijene, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu.

29. Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li ovo miješanje bilo opravdano prema stavku 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) sukladno principu proporcionalnosti. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. travnja 1979, serija A broj 30, stavak 49, i Malone od 2. kolovoza 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).

30. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je osporavana odluka o izboru najpovoljnije ponude od 9. travnja 2002. godine. Naime, treća osoba je podnijela žalbu protiv navedene odluke koja je odbijena, nakon čega je treća osoba pokrenula upravni spor u kojemu je presudom Kantonalnog suda od 8. kolovoza 2002. godine tužba odbijena. Protiv te presude, treća osoba je podnijela žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem od 29. svibnja 2006. godine žalbu uvažio, ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Kantonalni sud je donio presudu od 16. listopada 2006. godine kojom je poništio rješenje Ministarstva gospodarstva – Posušje, Zapadno-hercegovački kanton, od 22. svibnja 2002. godine i odluku o izboru najpovoljnije ponude od 9. travnja 2002. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom parničnom postupku Općinski sud donio Rješenje broj 064-0-P-06-000 082 od 17. listopada 2007. godine kojim je prekinut postupak, te odlučeno da će se postupak nastaviti nakon što se pravomoćno okonča postupak osporavanja odluke o izboru najpovoljnije ponude. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu koja je uvažena Rješenjem Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000038 od 8. travnja 2008. godine, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na daljnji postupak. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da konačna odluka u upravnom postupku u svezi s izborom najpovoljnije ponude za sada ne može predstavljati prethodno pitanje zato što se odnosi među strankama, dokle god ugovor o kupoprodaji egzistira, moraju sagledavati i rješavati kroz odredbe ugovora o kupoprodaji.

31. Ustavni sud podsjeća da su redoviti sudovi imali identičan stav glede ocjene da se ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji ne mogu smatrati ništavim u smislu odredaba članka 103. ZOO. Iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke da se zaključi da su ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji u smislu članka 103. stavak 1. ZOO ništavi, jer sadrže bitne sastojke propisane pozitivno-pravnim propisima (oznaku stranaka, predmet ugovora, cijenu ugovora), a to posebice ako se ima u vidu članak 13. ugovora o kupoprodaji u kojemu su se tužitelj i apelant usuglasili da je apelant kao kupac prije potpisivanja ugovora u smislu članka 10. stavak 2. ugovora o kupoprodaji upoznat s činjenicom da je drugi ponuditelj podnio žalbu protiv presude Kantonalnog suda od 8. kolovoza 2002. godine Vrhovnom sudu, i da potpisivanjem ugovora prihvaća i mogućnost snošenja posljedica nastalih u ovome postupku. Međutim, glede vraćanja onoga što je primljeno, Općinski odnosno Kantonalni i Vrhovni sud imaju potpuno različito stajalište. Naime, iz obrazloženja presuda Općinskog, odnosno Kantonalnog suda slijedi da, sukladno odredbama članka 10. ZOO, sudionici u prometu su slobodni uređivati obvezne odnose, međutim oni ne mogu uređivati odnose oprečno prisilnim propisima i moralu, jer bi dio u kupoprodajnom ugovoru, da za slučaj raskida ugovora o kupoprodaji prodavatelj zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene, bio protivan odredbi članka 132. ZOO. Ovakav stav je Vrhovnog suda ocijenio nepravilnim i u obrazloženju svoje presude je naveo da su odredbama članka 6. ugovora o kupoprodaji apelant i tužitelj regulirali da u slučaju neispunjenja apelantovih obveza, tužitelj zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene, dakle predviđene su posljedice neispunjenja u slučaju raskida ugovora, tako da proizlazi da su apelant i tužitelj konkretni obvezni odnos uredili drugačije nego što je to regulirano u odredbi članka 132. stavak 4. ZOO. Odredbe članka 132. st. 2. i 4. ZOO nisu imperativnog karaktera, što podrazumijeva da su sudionici u ovome obveznom odnosu svoja međusobna prava i obveze mogli regulirati i drugačije (čl. 10. i

20. ZOO). Samo ukoliko se stranke u ugovoru drugačije ne sporazume o učincima raskida ugovora, primjenjuju se odredbe članaka 132. ZOO.

32. Ustavni sud prije svega podsjeća na definiciju ništavog ugovora i opće karakteristike ništavih ugovora. Naime, ugovor koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. ZOO). Ništav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost. Svaka zainteresirana osoba ima pravo pozivati se na ništavost, a utvrđivanje ništavosti ugovora ne zastarijeva (čl. 109. i 110. ZOO). U slučaju da se utvrdi ništavost ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila temeljem toga ugovora (članak 104. ZOO).

33. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji sadrže sve bitne sastojke propisane pozitivno-pravnim propisima - oznaku stranaka, predmet ugovora, cijenu ugovora, tako da nema mjesta ocjeni da se radi o ništavom ugovoru u smislu članka 103. ZOO. Osim toga, obrazloženja presuda se pozivaju i na odredbe članka 13. stavak 2. ugovora o kupoprodaji koje propisuju ...kupac je prije potpisivanja ugovora u smislu članka 10. stavak 2. ovog ugovora upoznat i sa činjenicom da je drugi ponuditelj po tenderu broj 15 podnio žalbu protiv presude Kantonalnog suda broj U:26/02 od 8. kolovoza 2002. godine, Vrhovnom sudu FBiH. Potpisivanjem ugovora kupac prihvaća i mogućnost snošenja posljedica po ovom postupku. Proizlazi da je nesporno da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji bio upoznat s postupkom osporavanja odluke o najpovoljnijoj ponudi, odnosno da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji prihvatio mogućnost snošenja posljedica po tome postupku. Ustavni sud ponavlja da je ugovor o kupoprodaji zaključen 10. listopada 2002. godine, a da je već bio u tijeku postupak osporavanja odluke o najpovoljnijoj ponudi, odnosno da je dva mjeseca prije nego što je ugovor o kupoprodaji zaključen bila donesena presuda u upravnom sporu kojom je tužba treće strane odbijena. Osim toga, Ustavni sud uočava da apelant potpuno neutemeljeno navodi da je odluka o izboru najpovoljnije ponude proglašena ništavom, budući da navedeno ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Naime, treća osoba je podnijela žalbu protiv odluke o izboru najpovoljnije ponude, međutim žalba je odbijena kao i tužba u upravnom sporu, protiv koje je treća osoba podnijela žalbu. Žalba je uvažena i presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, a presudom Kantonalnog suda je poništeno rješenje Ministarstva gospodarstva – Posušje, Zapadno-hercegovački kanton, i odluka o izboru najpovoljnije ponude i predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovitih sudova da ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji nisu ništavi.

34. Nadalje, iako apelant problematizira stav redovitih sudova u svezi s ništavosti i s tim u svezi vraćanje onoga što je primljeno, Ustavni sud će se očitovati i o obrazloženju presude Vrhovnog suda koji smatra da apelant nema pravo na povrat kupoprodajne cijene, jer se u konkretnoj situaciji primjenjuju ugovorne odredbe članka 6. stavak 2. ugovora o kupoprodaji kojim su se apelant i tužitelj usuglasili da u slučaju neispunjavanja ugovornih obveza kupca (apelanta) prodavatelj (tužitelj) će zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene, a ne zakonske odredbe koje u slučaju raskida ugovora propisuju pravo svake ugovorne strane na vraćanje onog što je primljeno, zato što se ne radi o odredbama koje su imperativnog karaktera. Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 10. i 20. ZOO propisuju načelo slobode ugovaranja, kao jednog od temeljnih načela obvezno pravnog odnosa, uz određeno ograničenje (ako to nije protivno Ustavu, prinudnim propisima i moralu), odnosno mogućnost da ugovorne strane obvezni odnos urede drugačije nego što je zakonom određeno, ali također uz određena ograničenja (ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo). Iz navedenoga slijedi da je nesporno da stranke mogu slobodno ugovarati međusobne odnose osim ako se ne radi o strogim odnosno imperativnim propisima čija se primjena odnosno sadržaj ne mogu isključiti voljom ugovornih strana (primjerice, članak 104. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora). Nadalje, odredbe članka 132. st. 2, 3. i 4. ZOO propisuju ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi. Ako se ima u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda koji je odbio dio apelantovoga protutužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužitelj vrati kupoprodajnu cijenu, jer su u odredbama članka 6. ugovora o kupoprodaji apelant i tužitelj regulirali da u slučaju apelantovoga neispunjenja obveza, tužitelj zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene, tako da proizlazi da su apelant i tužitelj konkretni obvezni odnos uredili drugačije nego što je to regulirano u odredbama članka 132. ZOO, koje nisu imperativnog karaktera, koju mogućnost su nesporno imali u smislu članka 20. ZOO.

35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno sukladno zakonu.

36. U svezi s pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno je li predmetno miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u primjeni odredaba ZOO koje propisuju uvjete za proglašenje ništavosti ugovora, odnosno odredaba koje štite slobodu ugovaranja. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovoga prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud ponavlja kako činjenica da je treća osoba pokrenula postupak (koji nije okončan) u kojemu je osporavala odluku o izboru najpovoljnije ponude, za koju je apelant znao u vrijeme zaključenja ugovora i pristao na nju, ne može ukazivati da se radi o ništavom ugovoru o kupoprodaji, odnosno aneksu ugovora o kupoprodaji. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da je tužitelj zato što apelant nije ispunio obveze iz ugovora (upošljavanje i ulaganje) podnio tužbu za raskid ugovora o kupoprodaji i aneksa ugovora o kupoprodaji. Apelant je potpisivanjem ugovora o kupoprodaji pristao i na ono što je ugovoreno u članku 6. ugovora o kupoprodaji, tj. pristao je da u slučaju neispunjenja ugovora tužitelj zadržava dio kupoprodajne cijene, zbog čega je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio povrat kupoprodajne cijene. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog imovinskog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju miješanje izvršeno sukladno zakonu, postignuta je pravična ravnoteža između zaštite apelantovoga prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1058/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio