Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3210/11 («AMG Eurocentar» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3210/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3210/11, rješavajući apelaciju «AMG Eurocentra» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija «AMG Eurocentra» d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 018684 08 Ps.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese oduku u predmetu broj 57 0 Ps 018684 08 Ps, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1. «AMG Eurocentar» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Okružnim privrednim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u predmetu broj 57 0 Ps 018684 08 Ps.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda zatraženo je 7. septembra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 21. septembra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 3. oktobra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 30. oktobra 2001. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv Republike Srpske - Vlade Republike Srpske - Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Banja Luka, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate iznosa od 17.54.789,00 KM po osnovu neosnovanog bogaćenja sa zateznom kamatom počev od 11. aprila 1992. godine pa do isplate. Apelant je u tužbi naveo da je imao sjedište u vlastitom poslovnom prostoru u Lukavici u kojem je obavljao djelatnost sve do izbijanja ratnih sukoba, kada mu je policija Srpske Republike BiH zabranila rad, jer se prostor nalazio na liniji razgraničenja koje pripada Republici Srpskoj. Apelant je istaknuo da je sva roba i oprema koja se nalazila u objektima ostala, te da je vrijednost robe bila 1.398.566.994,17 tadašnjih dinara, odnosno 17.540.789,00 KM. Dalje, apelant je u tužbi naveo da je u junu 1999. godine podnio zahtjev za povrat imovine i da je tada saznao da su oprema i roba iz njegovog poslovnog prostora odnesene i dodijeljene drugim pravnim i fizičkim subjektima bez njegovog znanja. Na ročištu od 11. decembra 2002. godine apelant je proširio tužbu na Općinu Istočno Sarajevo i predložio da sud obaveže tužene da mu na ime sticanja bez osnova solidarno isplate iznos od 17.540.789,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 11.700.080,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 1992. godine pa do konačne isplate.
7. Osnovni sud je donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrđeno da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Stavom 2. izreke međupresude konstatirano je da će se do pravosnažnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja, te je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica i uvećanja imovine drugog lica bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, te je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova. Sud je, dalje, zaključio da se na konkretan slučaj treba primijeniti opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO, pa je, imajući u vidu da je stjecanje bez osnova nastalo 1992. godine a tužba podnesena 30. oktobra 2001. godine, utvrdio da nije protekao rok zastarjelosti. Sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Tuženi su protiv međupresude Osnovnog suda 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03. Apelant je podnescima od 4. decembra 2003. godine, 9. augusta i 8. novembra 2004. godine, 3. februara, 18. aprila i 18. jula 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i donošenje odluke povodom žalbe tuženih. Dopisom suda broj Su-1553/05 od 15. augusta 2005. godine apelant je obaviješten da se predmet nalazi u radu, da je Okružni sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta, da čini maksimalne napore na ažuriranju rada na predmetima a da će odluka u konkretnom predmetu, prema ocjeni suda, biti donesena krajem tekuće godine. Međutim, Okružni sud ni nakon toga nije donio odluku povodom žalbe, već je apelantu dostavio obavijest broj Pž-310/03 od 28. decembra 2005. godine kojom ga obavještava da je, postupajući u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» broj 103/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), prvostepeni spis Osnovnog suda u kojem je donesena međupresuda protiv koje je izjavljena žalba ustupio Pravobranilaštvu RS na daljnje postupanje.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant, zbog povrede prava na pristup sudu i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda broj Pž-310/03, 23. februara 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 430/06 od 13. decembra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio navedenu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i naložio Okružnom sudu da hitno, bez daljnjeg odlaganja, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž- 310/03 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
10. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj Pž-310/03 od 1. jula 2008. godine kojim je usvojio žalbe tuženih, ukinuo međupresudu Osnovnog suda broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Ps 018684 08 Ps od 23. marta 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.500,00 KM.
12. Apelant je 7. aprila 2010. godine izjavio žalbu protiv presude Osnovnog suda od 23. marta 2010. godine.
13. Viši privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši prviredni sud) je Rješenjem broj 57 0 Ps 018684 10 Pž od 25. februara 2011. godine usvojio apelantovu žalbu, Presudu Osnovnog suda broj 71 0 Ps 018684 08 Ps od 23. marta 2010. godine ukinuo i predmet vratio Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci na ponovno suđenje.
14. Apelant je podnescima od 31. maja 2011. godine i 23. juna 2011. godine molio Okružni privredni sud da što hitnije uzme predmet u rad.
15. Prema raspoloživim i dostupnim informacijama, Okružni privredni sud još uvijek nije donio odluku u predmetnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka pred Okružnim privrednim sudom, povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u «razumnom» roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je hronološki opisao tok postupka i istaknuo da postupanje, odnosno nepostupanje Okružnog privrednog suda u konkretnom predmetu ima kao rezultat povredu njegovog prava na pristup sudu, posebno naglašavajući da predmetni postupak traje već 10 godina. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, te Okružnom privrednom sudu naloži da preduzme sve potrebne zakonom propisane parnične radnje kako bi se što hitnije donijela odluka u predmetu broj 57 0 Ps 018684 08 Ps. Zbog svega navedenog, apelant traži i isplatu naknade na ime nematerijalne štete u iznosu od 150,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da, zbog velikog broja predmeta i formiranja novih referata, spisi predmeta nisu u zakonskom roku dostavljeni Višem privrednom sudu na postupanje po žalbi. U odgovoru je, također, navedeno da je, nakon vraćanja spisa sa Višeg privrednog suda, Okružni privredni sud zakazao ročište za 14. oktobar 2011. godine. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što Okružni privredni sud nije donio odluku po apelantovoj tužbi u periodu dužem od 10 godina, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je, zbog neodlučivanja Okružnog privrednog suda duže od 10 godina o tužbenom zahtjevu, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će najprije razmotriti dužinu predmetnog postupka sa aspekta prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud, prije svega, smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je nakon posljednjeg obraćanja Ustavnom sudu, u međuvremenu, Okružni privredni sud donio odluku povodom njegove tužbe, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da li je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
28. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom Osnovnom sudu 30. oktobra 2001. godine pokrenuo predmetni parnični postupak, koji, prema stanju spisa i raspoloživim dokazima, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste 11 godina i četiri mjeseca.
b) Analiza dužine trajanja postupka
29. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na naknadu štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
30. Ustavni sud zapaža da je povodom apelantove tužbe podnesene 30. oktobra 2001. godine Osnovni sud donio međupresudu 13. maja 2003. godine kojom je utvrđeno da su tuženi odgovorni za nastalu štetu, ali je također odlučeno da se zastane sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka, dakle, nakon godinu i šest mjeseci, koja je poništena rješenjem Okružnog suda od 1. jula 2008. godine i to nakon što je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 430/06 od 13. decembra 2007. godine usvojio apelantovu apelaciju i naložio Okružnom sudu da hitno, bez daljnjeg odlaganja, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon toga, predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje koji je donio presudu od 23. marta 2010. godine, koja je poništena rješenjem Višeg privrednog suda od 25. februara 2011. godine i predmet vraćen Okružnom privrednom sudu na ponovno suđenje. Konačno, iz stanja spisa, odnosno iz odgovora na apelaciju, koju je Ustavnom sudu dostavio Okružni privredni sud, proizlazi da je postupajući sudija zakazao glavnu raspravu za 14. oktobar 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je dužina postupka pred Okružnim privrednim sudom a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti ih je Okružni privredni sud predočio. Naime, Okružni privredni sud je ukazao na veliki broj neriješenih predmeta i formiranje novih referata. Međutim, Ustavni sud naglašava da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka. Ustavni sud, također, smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na donošenje odluke u „razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdalo nedonošenje odluke o apelantovoj tužbi u periodu od 11 godina i četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka pred sudom, štaviše, nastojao je da osigura ubrzanje postupka urgencijama koje su uputili Okružnom privrednom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka pred Osnovnim sudom, a kasnije Okružnim privrednim sudom u trajanju od 11 godina i četiri mjeseca u konkretnom slučaju prvenstveno snosi Okružni privredni sud.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
33. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti, Ustavni sud smatra da utvrđivanje kršenja ustavnih prava i nalog sudu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
d) Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred Okružnim privrednim sudom, prema raspoloživim podacima, još uvijek nije okončan ni nakon više od 11 godina i četiri mjeseca, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije utjecao na dužinu postupka, a u odgovoru na apelaciju nije ponuđeno racionalno opravdanje za pasivnost suda u predmetnom postupku.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić