Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1385/10 (J. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1385/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1385/10, rješavajući apelaciju Jusufa Dorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3., Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jusufa Dorića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 007- 0-Rev-08-001776 od 26. januara 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apealcija Jusufa Dorića podnijeta protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 007-0-Rev-08-001776 od 26. januara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jusuf Dorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, a kog zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-08-001776 od 26. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002343 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1115/05 od 17. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova kao tuženog (u daljnjem tekstu: Federalni MUP) zatraženo je 26. i 27. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 1. februara 2011. godine, Kantonalni sud 3. februara 2011. godine, a Općinski sud 9. februara 2011. godine. Federalno pravobranilaštvo, a koje je u postupku pred redovnim sudovima zastupalo Federalni MUP, odgovor je dostavilo 28. januara 2011. godine uz napomenu da je, u skladu sa Uredbom o Glavnom uredu Vlade Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 87/07 i 52/08), apelaciju potrebno dostaviti na odgovor Glavnom uredu Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Glavni ured) koji je zadužen za zastupanje Federacije BiH pred Ustavnim sudom. Shodno navedenom, apelacija je dostavljena na odgovor i Glavnom uredu 8. aprila 2011. godine. Glavni ured je odgovor na apelaciju dostavio 13. aprila 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 15. februara 2011. godine, a odgovor Glavnog ureda 3. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Federalnog MUP-a broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine apelantu, službeniku Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, u Centru službi bezbjednosti Sarajevo, prestao je radni odnos po sili zakona sa 10. aprilom 1992. godine, jer se neopravdano nije javio na posao u roku od pet dana počev od 3. aprila 1992. godine. Apelantu je ovo rješenje uručeno 13. januara 1999. godine. Apelant je protiv rješenja uložio prigovor ministru unutrašnjih poslova 20. januara 1999. godine, ali po ovom prigovoru nikad nije odlučeno.

7. Apelant je 5. septembra 1999. godine tužbom kod Općinskog suda pokrenuo spor protiv Federalnog MUP-a tražeći da se poništi Rješenje broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine kao nezakonito, te da se tuženi obaveže da mu uspostavi sva prava i obaveze iz radnog odnosa počev od 10. aprila 1992. godine pa dalje, kao i da mu isplati plaće i nadoknadi troškove postupka. Apelantova tužba je registrovana pod brojem Pr-113/99.

8. Općinski sud je zakazo ročišta za 3. jun i 6. oktobar 1999. godine, odnosno po apelantovom prijedlogu, ročište od 6. oktobra odgodio za 4. novembar 1999. godine.

9. Apelant je tužbom od 6. oktobra 1999. godine pokrenuo spor pred Općinskim sudom protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUPKS), tražeći da se poništi Rješenje broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine, te da se tuženi obaveže da mu uspostavi sva prava i obaveze iz radnog odnosa počev od 10. aprila 1992. godine pa dalje, te da mu isplati plaću i nadoknadi troškove postupka. Apelantova tužba je registrovana pod brojem Pr- 365/99.

10. Na ročištu u predmetu broj Pr-113/99 održanom 4. novembra 1999. godine apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u roku od 10 dana.

11. Apelant je podneskom od 6. novembra 1999. godine precizirao tužbu na način da je kao tuženog označio MUPKS, te zatražio da se poništi Rješenje broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine kać i izvrši uplatu doprinosa za socijalno i penzijsko osiguranje od 10. aprila 1992. godine pa dalje, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

12. Na ročištu u predmetu broj Pr-365/99 održanom 15. decembra 1999. godine konstatovano je da apelant vodi postupak pod brojem Pr-113/99 radi vraćanja na posao protiv Federalnog MUP-a, te da je apelant predložio da se ovaj spis priklopi na spis ovog suda pod brojem Pr-113/99.

13. Općinski sud je naredno ročište u predmetu broj Pr-113/99 održao 22. maja 2000. godine. Konstatovano je da je u ovaj spis uložen spis broj Pr-365/99, te je donijeto rješenje da se postupak vodi iznova, izvršeno spajanje spisa broj Pr-365/99 sa spisom broj Pr-113/99 i odlučeno da se dalji postupak vodi pod brojem Pr-113/99. Ročište je odgođeno za 5. jul 2000. godine, a apelantu je naloženo da uredi tužbu, odnosno da tačno označi tuženu stranu.

14. Iz zapisnika sa ročišta održanog 5. jula 2000. godine proizlazi da je Federalni MUP označen kao prvotuženi, a MUPKS kao drugotuženi. I Federalni MUP i MUPKS su istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a Federalni MUP i prigovor u pogledu blagovremenosti tužbe. Ovo ročište odloženo je za 19. oktobar 2000. godine.

15. U periodu od 19. oktobra 2000. godine do 23. jula 2001. godine zakazana su i odložena ročišta 11. decembra 2000. godine, te 19. februara, 20. aprila i 23. juna 2001. godine. U ovom periodu apelant je saslušan u svojstvu svjedoka, te mu je u više navrata nalagano da precizira tužbeni zahtjev, odnosno da se očituje na podnesak Federalnog MUP-a. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev 24. augusta 2001. godine.

16. Sljedeće ročište zakazano je za 18. februar 2002. godine. U periodu od 18. februara 2002. godine do 5. augusta 2002. godine zakazivana su i odlagana ročišta 15. marta, 1. aprila, 25. aprila, 10. juna 2002. godine, a zbog toga što je apelant promijenio opunomoćenika, njegov opunomoćenik je otkazao punomoć, naloga apelantu da precizira tužbeni zahtjev, saslušanja svjedoka koje je predložio, te bolesti sudije.

17. Na ročištu zakazanom za 5. august 2002. godine apelant je povukao tužbu u odnosu na MUPKS. Federalni MUP je istakao prigovor nenadležnosti suda, smatrajući da je u konkretnom slučaju nadležna Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Ročište zakazano za 29. oktobar 2002. godine odloženo je za 19. decembar 2002. godine, a od Federalnog MUP-a (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo da dostavi traženu dokumentaciju.

18. Na ročištu zakazanom za 19. decembar 2002. godine, a na kom je tuženi ponovo istakao prigovor nenadležnosti suda shodno članu 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), sud je donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme, te da će naknadno donijeti odluku o prigovoru tuženog, odnosno apelantovom prijedlogu o provođenju dokaza vještačenjem njegovog zdravstvenog stanja.

19. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-113/99 od 31. januara 2003. godine prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, te naložio da se po pravosnažnosti rješenja cijeli spis dostavi Kantonalnoj komisiji. Protiv ovog rješenja apelant nije ulagao žalbu.

20. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio apelaciju Ustavnom sudu 1. juna 2004. godine, koja je Odlukom o dopustivosti broj AP 500/04 od 30. novembra 2004. godine odbačena, jer apelant u ostavljenom roku nije dopunio apelaciju.

21. Općinski sud je cjelokupan spis dostavio Kantonalnoj komisiji 21. aprila 2003. godine. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-9074/00 od 10. oktobra 2003. godine odbila apelantovu žalbu kao neosnovanu, te naložila da se sudski spis broj Pr-113/99 vrati Općinskom sudu na meritorno rješavanje i donošenje presude u započetom radnom sporu. Spis je dostavljen sudu 27. oktobra 2004. godine. U rješenju je istaknuto da apelant u periodu dužem od jedne godine nije dopunio svoj zahtjev.

22. Općinski sud je dopisima od 8. novembra i 1. decembra 2004. godine, te 12. januara 2005. godine od apelanta zatražio da uredi tužbu podnesenu 5. septembra 1999. godine tako što će tačno odredi prava iz radnog odnosa koja su mu povrijeđena. Apelant je podnescima od 18. novembra i 22. decembra 2004. godine, te 28. januara 2005. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev. Apelant je u podnesku od 28. januara 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi da je prestanak radnog odnosa nezakonit, pa da se poništi Rješenje tuženog broj 06/120-209 od 3. septembra 1998. godine, te da se tuženi obaveže da mu uspostavi sva prava i obaveze iz radnog odnosa u vremenskom periodu od 10. aprila 1992. godine pa do dana vraćanja na radno mjesto, te da mu isplati na ime mjesečne plaće po 500,00 KM počev od 10. aprila 1992. godine pa do vraćanja na posao. Istog dana apelant je pismenim podneskom tražio da se najzad zakaže rasprava u njegovom predmetu.

23. Općinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 10. maja 2005. godine. Donijeto je rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 19. septembar 2005. godine. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 15. mart 2006. godine. Na ovom ročištu, nakon provođenje predloženih dokaza, glavna rasprava je zaključena.

24. Općinski sud je Presudom broj Pr-1115/05 od 17. aprila 2006. godine poništio Rješenje tuženog broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine kao nezakonito, te tuženom naložio da apelantu uspostavi radnopravni status sa svim pravima koja proistječu iz radnog odnosa radnika na čekanju od 10. aprila 1992. godine do 5. maja 2000. godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na vraćanje na radno mjesto i isplatu mjesečne plaće od 500,00 KM počev od 10. aprila 1992. godine pa do vraćanja na radno mjesto je odbijen.

25. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prigovor neblagovremenosti tužbe neosnovan u smislu člana 103. u vezi sa članom 106. ZOR-u jer je tužba podnesena 5. septembra 1999. godine, a Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine apelantu je uručeno 13. januara 1999. godine, što je utvrđeno na temelju navoda tuženog i njegovog akta od 30. aprila 1999. godine. Dalje, Rješenje tuženog broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine proglašeno je nezakonitim jer je apelant bio na bolovanju od 12. novembra 1992. godine do 21. januara 1993. godine, a potom zbog specifične bolesti, nastavio liječenje u Njemačkoj do 31. decembra 1998. godine, kada se vratio u Sarajevo, gdje je nastavio liječenje, a što je utvrđeno iz dokumentacije u spisu, iskaza svjedoka i apelanta i nalaza vještaka medicinske struke, pa je, u smislu člana 45, a u vezi sa članom 143. ZOR-u, Rješenje broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine poništeno i apelantu uspostavljen radnopravni status sa svim pravima iz radnog odnosa radnika na čekanju posla od 10. aprila 1992. godine do 5. maja 2000. godine. U pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje na rad, a koji je odbijen, ukazano je da je, u skladu sa članom 143. ZOR-a, apelantu po sili zakona radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Najzad, u pogledu zahtjeva za isplatu plaće u mjesečnom iznosu od 500,00 KM za period od 10. aprila 1992. godine do vraćanja na radno mjesto, apelant je odbijen u smislu čl. 123. i 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

26. Protiv presude Općinskog suda žalbu je izjavio apelant 28. aprila i tuženi 20. aprila 2006. godine.

27. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-002343 od 27. marta 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da bude vraćen na radno mjesto i da mu tuženi isplati mjesečne plaće od po 500,00 KM počev od 10. aprila 1992. godine pa sve do vraćanja na radno mjesto. Žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi Rješenje tuženog broj 06/2-120-209 od 3. septembra 1998. godine kao nezakonito, te naloži tuženom da mu uspostavi radnopravni status sa svim pravima iz radnog odnosa radnika na čekanju od 10. aprila 1992. godine do 5. maja 2000. godine.

28. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da tužba koja je dopunjena podneskom od 18. novembra 2004. godine sadrži sve elemente propisane članom 53. ZPP, te da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP, odlučio u granicama zahtjeva koji je postavljen podneskom od 28. januara 2005. godine. Dalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana

103. Zakona o radu odbio prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe koji je tuženi isticao u postupku. S tim u vezi ukazano je na član 136. stav 5, te član 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, pa s obzirom na to da je rukovodilac organa propustio da donese rješenje po apelantovom prigovoru na rješenje o prestanku radnog odnosa, to se, u skladu sa članom

7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, u konkretnom slučaju morala primijeniti opća odredba o zaštiti prava iz radnog odnosa iz člana 103. ZOR-a. Dalje, Kantonalni sud je, ukazujući na relevantne odredbe ZOR-a, i to član 143. stav 2, član 143.a, te član 143.c stav 2. tačka 1, istakao da je pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije od 10. oktobra 2003. godine odbijena apelantova žalba za uspostavljanje radnopravnog statusa, da apelant nije zahtijevao njeno sudsko preispitivanje u smislu člana 143.c stav 2. tačka 1. ZOR-a, pa je ocijenjeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije mogao poništiti rješenje o prestanku radnog odnosa, te naložiti uspostavljanje radnopravnog statusa od 10. aprila 1992. godine do 5. maja 2000. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa odbijen je pravosnažnom odlukom Kantonalne komisije, čije sudsko preispitivanje apelant nije tražio, a na temelju čega je zaključeno da više ne može tražiti zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa jer je o tome već pravosnažno odlučeno.

29. Presuda Kantonalnog suda apelantu je uručena 16. aprila 2008. godine i protiv nje je uložio reviziju 16. maja 2008. godine.

30. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-001776 od 26. januara 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu.

31. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant osporavao drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da je isticao da se u njegovom slučaju nije mogao primijeniti član 143. ZOR-a, već da su trebali biti primijenjeni Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave i Zakon o unutrašnjim poslovima.

32. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je u vrijeme donošenja rješenja tužene o prestanku radnog odnosa bio na snazi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave („Službene novine FBiH“ broj 13/98), a koji se, shodno članu 49. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službene novine FBiH“ br. 1/96 i 19/98), primjenjivao i na službenike i radnike Federalnog MUP-a. Dalje, ukazano je da je članom 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave propisano da službeniku radni odnos prestaje po sili zakona ako se neopravdano ne javi na posao u roku od pet radnih dana uzastopno. Na temelju navedenog apelantov revizioni navod da se na njega nije mogao primijeniti član 143. ZOR-a ocijenjen je osnovanim. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da se, u skladu sa članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, a koja nisu uređena navedenim zakonom, u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa kao opći propis („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), a ne ZOR koji je stupio na snagu 5. decembra 1999. godine. Na temelju navedenog, zaključeno je da stav nižestepenih sudova da apelant nije imao status radnika na čekanju posla, te da njegov zahtjev nije osnovan bitno ne utječe na zakonitost drugostepene presude.

33. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant rješenje o prestanku radnog odnosa primio 13. januara 1999. godine protiv kog je uložio prigovor 20. januara 1999. godine o kom nije odlučeno, pa je apelant 5. septembra 1999. godine podnio tužbu sudu protiv tuženog, a koju je kasnije proširio i na MUPKS. S obzirom na to da rukovodilac tuženog nije odlučio po uloženom prigovoru u propisanom roku, Vrhovni sud je istakao da je po propisima iz oblasti radnih odnosa trebalo primijeniti član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a prema kom, ako nadležni organ ne donese odluku o prigovoru u roku od 30 dana, radnik ima pravo u narednih 15 dana da traži zaštitu prava pred sudom. U konkretnom slučaju, a s obzirom na to da je apelant prigovor na rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa podnio 20. januara 1999. godine, da o ovom prigovoru nije odlučeno, a da je tužbu sudu podnio 5. septembra 1999. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužba podnijeta izvan rokova propisanih zakonom. S tim u vezi je ukazano da je apelant i u reviziji ukazao da u vrijeme nastanka spornog odnosa nije bio na snazi Zakon o radu, a što upućuje na zaključak da se i nije mogao primijeniti član 103. ZOR-a prilikom odlučivanja o blagovremenosti tužbe. S obzirom na to da je zaključeno da je apelant podnio tužbu nakon proteka zakonom utvrđenog roka, ocijenjeni su irelevantnim apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni ZOR-a na razrješenje njegovog statusa.

34. Apelantu je rješenje Vrhovnog suda uručeno 22. februara 2010. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda i rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a na temelju čega je zaključio da njegova tužba nije podnesena blagovremeno. Također, apelant ističe i da Vrhovni sud, odbijajući njegovu reviziju kao neosnovanu, nije mogao donijeti rješenje, već presudu kako je to regulirano članom 248. ZPP. Po apelantovom mišljenju, shodno članu 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, u njegovom slučaju se kao opći propis, prilikom ocjene blagovremenosti podnesene tužbe, imao primijeniti član 103. ZOR-a, kao povoljniji po njega, jer ostavlja duži rok za podnošenje tužbe, a ne član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da je članom 145. ZOR-a regulirano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koji su otpočeli prije stupanja na snagu ovog zakona završiti po propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ovog zakona, ako je to povoljnije za zaposlenike. Dalje, apelant ističe da Vrhovni sud uopće nije raspravio i odlučivao o revizionim navodima koje je istakao protiv drugostepene presude. U vezi s tim ističe da je u reviziji ukazivao da Kantonalni sud uopće nije odlučio o žalbenim razlozima koji su se ticali prekoračenja tužbenog zahtjeva od prvostepenog suda, da je pogrešno primijenio materijalno pravo, a s obzirom na to da je presuda zasnovana isključivo na članu 143. ZOR-a, koji se, po njegovom mišljenju, nije mogao primijeniti, jer on nikad nije imao svojstvo zaposlenika iz člana 4. ZOR-a, a zbog čega smatra da je u njegovom slučaju spor trebalo raspraviti prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave a na koji upućuje i Zakon o unutrašnjim poslovima. Također, apelant smatra da je i postupak odlučivanja po njegovoj tužbi trajao nerazumno dugo, posebno ukazujući na postupak pred prvostepenim sudom, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te je od Ustavnog suda zatražio da mu dosudi na ime naknade nematerijalne štete iznos od 3.500,00 KM, te da mu nadoknadi troškove sačinjavanja revizije i apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

36. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene odluke i da je apelacija neosnovana.

37. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na dio obrazloženja svoje odluke u kom je konstatovano da je o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa odlučeno pravosnažnom odlukom Kantonalne komisije protiv koje apelant nije tražio sudsko preispitivanje, pa nakon njene pravosnažnosti više nije ni mogao zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa, jer je navedenom odlukom o tome već odlučeno.

38. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje.

39. Federalno pravobranilaštvo, koje je zastupalo tuženog u postupku pred sudovima, te Glavni ured, koji je ovlašten za zastupanje Vlade Federacije BiH u postupku pred Ustavnim sudom, u odgovoru na apelaciju su istakli da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva. Pri tome Glavni ured je osporio i navode o dužini postupka tvrdeći da je trajanju postupka doprinio i sam apelant jer je u dva navrata precizirao tužbeni zahtjev, kao i da Federacija BiH ne može biti odgovorna za trajanje postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom, odnosno da je postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom okončan u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

40. Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 1/96 i 19/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49.

Zakoni, drugi propisi i opći akti kojima su uređeni radni odnosi, plaće, zdravstveno i penzijsko osiguranje za službenike i radnike u organima državne uprave Federacije primjenjuju se i za službenike i radnike Mmistarstva, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

41. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

42. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94):

Član 83.

1) Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

(…)

43. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29 /03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Član 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.

44. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

46. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001776 od 26. januara 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

49. Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su tim rješenjem, odnosno presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

50. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

51. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, i to Općinski i Kantonalni sud rješavajući njegov tužbeni zahtjev isključivo na temelju člana 143. ZOR-a, koji se, po njegovom mišljenju, nije mogao primijeniti na njega, te Vrhovni sud, utvrđujući da njegova tužba nije blagovremeno podnesena. Također, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su mu uskraćene garancije na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na dužinu trajanja postupka.

- Donošenje odluke u razumnom roku

52. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

53. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18 ).

54. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 5. septembra 1999. godine, a okončan je donošenjem osporenog rješenja Vrhovnog suda koje je apelantu uručeno 22. februara 2010. godine. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud rješenjem od 31. januara 2003. godine prekinuo postupak i apelantov predmet proslijedio Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a iako apelant nije temeljio svoj zahtjev na navedenoj zakonskoj odredbi, odnosno da je postupak nastavio nakon što je od navedene Komisije zaprimio spis na ponovno rješavanje, 8. novembra 2004. godine, nakon čega su redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu da je predmetni postupak okončan donošenjem osporenog rješenja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka deset godina, pet mjeseci i sedamnaest dana.

55. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa u kojem je ocijenjena zakonitost odluka tuženog o prestanku radnog odnosa. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelantovom tužbom pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja koja bi mogla biti od odlučujućeg značaja za trajanje postupka u konkretnom slučaju.

56. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je tužba Općinskom sudu podnijeta 1999. godine, a Općinski sud je presudu donio nakon gotovo sedam godina, tj. 2006. godine. U navedenom periodu Općinski sud je donio i rješenje o prekidu postupka, te ustupio predmet Komisiji za implementaciju člana

143. ZOR-a iako apelant svoj tužbeni zahtjev nije temeljio na navedenoj odredbi, a koja je predmet, nakon nešto više od jedne godine, vratila na odlučivanje Općinskom sudu. Također, tek na intervenciju Federalnog ministarstva pravde po apelantovoj molbi za efikasnu sudsku zaštitu, spis je, po blagovremeno izjavljenim žalbama, nakon pet mjeseci, proslijeđen na odlučivanje Kantonalnom sudu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je za postupak pred Općinskim sudom karakteristično da je apelant u više navrata pozivan da uredi tužbeni zahtjev, kao i da je on to propuštao da učini. Također, u vremenskom periodu od sedam godina, koliko je Općinskom sudu trebalo da po apelantovoj tužbi donesen presudu, izuzev prekida postupka, ne može se posebno izdvojiti niti jedan period u kom je došlo do zastoja u radu suda, odnosno u kom ročišta nisu zakazivana u razumnim vremenskim periodima, ali je primjetno da su zakazana ročišta u pretežnom dijelu i odgađana bez preduzimanja konkretnih radnji koje bi vodile okončanju postupka.

57. Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da osigura da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnsot je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je zakonom određen kao hitan, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelantovog statusa i imao poseban značaj za njega. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Općinski sud ispunio ovu dužnost i pored činjenice da je trajanju postupka u ovoj fazi evidentno doprinio i apelant propustima da uredi tužbu i pored više puta ponovljenih zahtjeva suda da to učini. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su, odlučujući po izjavljenim žalbama, odnosno apelantovoj reviziji, Kantonalni i Vrhovni sud odluke donijeli u roku više od po jedne godine.

58. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je po zakonu određen kao hitan, a koji nije pokretao činjenična i pravna pitanja koja su po svojoj složenosti mogla biti od utjecaja na trajanje postupka, i pored apelantovog doprinosa trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini postupka od deset godina, pet mjeseci i sedamnaest dana u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud kome je bilo potrebno sedam godina da donese svoju odluku, prrvenstveno zbog zanemarivanja dužnosti da postupak okonča bez odugovlačenja sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava.

59. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

- Pitanje naknade nematerijalne štete

60. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud na ime naknade štete zbog dužine trajanja parničnog postupka odredi naknadu u iznosu od 3.500,00 KM.

61. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

63. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu troškova sastavljanja revizije i apelacije, Ustavni sud podsjeća da nema ovlaštenje utvrđivati i obavezivati bilo koga na naknadu troškova postupka pred redovnim sudovima, kao i da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi zaključak da te troškove snose isključivo apelanti.

- Ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje

64. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda, te presudama Kantonalnog i Općinskog suda pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je pri ocjeni blagovremenosti tužbe trebalo da se rukovodi članom 145. ZOR-a, odnosno da blagovremenost tužbe ocijeni u skladu sa članom 103. ZOR-a koji je za njega povoljniji propis.

65. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

66. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio osnovanim apelantov prigovor na koji je ukazivao i u postupku pred nižestepnim sudovima, na kojem insistira i u apelaciji, da se u konkretnom slučaju radnopravni spor nije mogao raspraviti po odredbama ZOR-a. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, pri raspravljanju apelantovog radnopravnog statusa imale su se primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, Zakona o unutrašnjim poslovima, te Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a kao propisi koji su važili u vrijeme nastanka spora, tj. donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa čije poništenje je apelant tražio u postupku pred redovnim sudovima.

67. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je i blagovremenost apelantove tužbe ocijenio na temelju ovih propisa. Naime, u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda ukazano je da se, u skladu sa članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, a koji je, i po apelantovom mišljenju, trebalo da bude primijenjen pri raspravljanju njegovog radnopravnog statusa, u vrijeme podnošenja tužbe kao opći propis mogao primijeniti samo Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spora. Članom 81. stav 3. navedenog zakona regulirano je da, kada nadležni organ ne donese odluku o prigovoru u roku od 30 dana, radnik ima pravo u narednih 15 dana da traži zaštitu prava pred sudom. U konkretnom slučaju apelant je prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa uložio 20. januara 1999. godine po kom nikad nije odlučeno, a tužbu je podnio 5. septembra 1999. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je apelant tužbu podnio nakon zakonom utvrđenog roka iz člana 81. stav 3. Zakona o osnovnim pravim iz radnog odnosa, zbog čega ju je odbacio kao neblagovremenu.

68. Ustavni sud primjećuje da apelant ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja na temelju kojih je Vrhovni sud zaključio da se njegov radnopravni status imao raspraviti na temelju pobrojanih materijalnih propisa, a na čijoj primjeni je i sam insistirao u toku postupka pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji. Shodno navedenom, blagovremenost tužbe kao jedan od koraka koje je apelant preduzeo u razrješenju svog radnopravnog statusa mogla se, također, ocijeniti samo na temelju istih tih propisa a koji su važili i bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a ne, kakao apelant tvrdi u apelaciji, da je shodno članu 145. ZOR-a, jedino pitanje blagovremenosti tužbe trebalo da bude raspravljeno u skladu sa članom 103. ZOR-a, kao povoljnijim propisom po njega. Stoga, Ustavni sud smatra da zaključci i obrazloženja koje je Vrhovni sud ponudio ocjenjujući da je apelant podnio tužbu nakon proteka zakonskog roka, te da se u njegovom slučaju nije mogao primijeniti član 103. ZOR-a pri ocjeni blagovremenosti tužbe nisu arbitrarni.

69. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

70. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na ovo pravo.

VIII. Zaključak

71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje postupka od deset godina, pet mjeseci i sedamnaest dana po tužbi radi ostvarivanja i zaštite prava proisteklih iz radnog odnosa, koji je po zakonu određen kao hitan, i pored apelantovog doprinosa, u odlučujućem dijelu može pripisati propustu redovnog suda da osigura da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka.

72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, primijenio materijalno pravo na način koji nije arbitraran.

73. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1385/10 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio