Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-27/10 (G. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 434
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-27/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 27/10, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/10), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gordane Ivanović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001512 od 29.
septembra 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001512 od 29. septembra 2009.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000847 od 20. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-939/01 od 7. maja 2007. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Gordani Ivanović, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 30. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-08-001512 od 29. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000847 od 20. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-939/01 od 7. maja 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tuženog „2. oktobar“ d.d. Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 14. septembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 11. januara 2013. godine zatraženo da dostavi spis u predmetu broj P-939/01 na uvid.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su 27. septembra, 21. septembra, 22. septembra i 30. septembra 2010. godine dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud je traženi spis dostavio 25. januara 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 5. oktobra 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 10. maja 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog kojim je tražila da se poništi postupak po oglasu tuženog od 22. februara 2001. godine i odluka tuženog o izboru kandidata Mirsada Karamehića za radno mjesto rukovodioca sektora za tehničke, ekonomske i pravne poslove i da se obaveže tuženi da izvrši rješenja inspektora rada i Osnovnog suda Tuzla i rasporedi apelanticu na poslove rukovodioca sektora za tehničke, ekonomske i pravne poslove, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka
7. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe u periodu do 3. decembra 2003. godine zakazao više od dvadeset ročišta, na koja je apelantica uredno pristupala. Međutim, veći broj ročišta je odlagan zbog nedolaska tuženog, odnosno njegovog nepostupanja po nalogu suda u pogledu dostavljanja tražene dokumentacije u vezi s obračunom plaća za apelanticu i druge zaposlenike sa visokom stručnom spremom, a tri ročišta su odložena zbog toga što vještak nije dostavio svoj nalaz i mišljenje. U periodu od 3. decembra 2003. godine do 11. novembra 2004. godine Općinski sud nije zakazivao ročišta da bi nakon toga do donošenja presude zakazivao ročišta u kratkim vremenskim intervalima, na koja je apelantica pristupala, a tuženi nije, pa je veći broj ročišta iz tog razloga bio odložen dok su neka održana bez prisustva uredno pozvanog tuženog.
8. Presudom Općinskog suda broj P-939/01 od 7. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje Rješenja tuženog broj 81/01 od 5. marta 2001. godine i Ugovora o radu broj 20-570 od 9. aprila 2001. godine o prijemu u radni odnos Mirsada Karamehića - rukovodioca Sektora tehničkih, ekonomskih i pravnih poslova. Stavom II izreke, alineja prva, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje člana 3. Ugovora o radu broj 20-425/01 od 5. aprila 2001. godine, dok je alinejom drugom odbačena tužba apelantice u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da rasporedi apelanticu na poslove i radne zadatke kako je to naloženo Rješenjem broj RS-345/92 „R“ od 14. decembra 1995. godine. Stavom III izreke odbačena je tužba apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu naknade materijalne štete zbog manje isplaćene plaće za period od decembra 1995. godine do 31. marta 2001. godine u iznosu od 24.850,73 KM. Stavom IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da za apelanticu uplati doprinose za PIO na iznos materijalne štete zbog neostvarene i manje isplaćene plaće u iznosu od 24.850,73 KM, za period od decembra 1995. do 31. marta 2001. godine, u ukupnom iznosu od 8.770,80 KM, dok je stavom V izreke odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
9. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je Odlukom tuženog broj 81/2001. od 5. marta 2001. godine primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme na poslove i radne zadatke - rukovodilac Sektora za tehničke, ekonomske i pravne poslove, Mirsad Karamehić, što je tuženi donio nakon razmatranja prijava na raspisani oglas, objavljen u listu „Dnevni avaz“ 22. februara 2001. godine. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da apelantica nije podnijela prijavu na raspisani konkurs, kako je to navela na pripremnom ročištu održanom 28. decembra 2006. godine, a što slijedi i iz odluke tuženog od 5. marta 2001. godine čije poništenje je apelantica tražila, te s obzirom da zakonitost, odnosno nezakonitost, raspoređivanja drugih radnika tuženog nije od uticaja na raspoređivanje apelantice na poslove referenta plana, analize i statistike, koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, apelantica nema aktivnu legitimaciju za poništenje Rješenja tuženog broj 81/01 od 5. marta 2001. godine i Ugovora oradu broj 20-570 od 9. aprila 2001. godine o prijemu u radni odnos Mirsada Karamehića - rukovodioca tehničkih, ekonomskih i pravnih poslova. Osim toga, apelantica je tokom postupka i sama isticala da je Mirsadu Karamehiću otkazan ugovor o radu kod tuženog 2005. godine, pa je stoga bespredmetno i poništavati odluku o njegovom prijemu u radni odnos kod tuženog. Stoga je Općinski sud apelantičin tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem je tražila poništenje rješenja tuženog i ugovora o radu o prijemu u radni odnos Mirsada Karamehića, odbio kao neosnovan.
10. Općinski sud je također ocijenio kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantice usmjeren na poništenje člana 3. Ugovora o radu broj 20-425/01 koji je zaključila s tuženim 5. aprila 2001. godine, u kojem se apelantica kao zaposlenik obavezuje da obavlja poslove radnog mjesta referenta za plan, analizu i statistiku kod tuženog. Općinski sud je istakao da apelantica nije iznijela činjenice iz kojih bi proizlazila osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjev, jer su irelevantne tvrdnje da je tuženi u svom općem aktu mijenjao uvjete stručne spreme za vršenje poslova i radnih zadataka referenta plana i analize na koje je apelantica raspoređena, s obzirom da izmijenjeni uvjeti odgovaraju apelantičinoj stručnoj spremi. Za navedene je poslove normativnim aktom tuženog predviđena alternativno visoka i viša stručna sprema ekonomske struke, pa kako apelantica ima završen ekonomski fakultet slijedi da je raspoređena u skladu sa svojom stručnom spremom.
11. Općinski sud je dalje istakao da je na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj Rs- 743/91 od 17. decembra 1991. godine apelantica vraćena na posao na osnovu Rješenja tuženog broj 166-1/97 od 23. juna 1997. godine i počevši od 14. aprila 1997. godine je raspoređena na poslove i zadatke referenta plana, analize i statistike, koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu (uvid u spise Općinskog suda broj P-1224/00 i I-1142/00), a navedene poslove apelantica i danas obavlja i za njih je zaključila ugovor o radu s tuženim 5. aprila 2001. godine. Polazeći od navedenog, nalazeći da je o njenom tužbenom zahtjevu, kojim je tražila da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom, već pravosnažno odlučeno, Općinski sud je, primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, njen tužbeni zahtjev u tom dijelu odbacio. Naime, Presudom Općinskog suda broj P-1224/00 od 9. marta 2004. godine, stavom II izreke, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu materijalne štete na ime razlike isplaćene naknade do punog iznosa ličnog dohotka za period od 19. septembra 1991. godine do oktobra 2003. godine i sve do rasporeda na određene poslove i zadatke u iznosima pobliže označenim u zahtjevu i, dalje, da se utvrdi naknada materijalne štete dopunskom presudom po dospijeću svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa ličnog dohotka utvrđenog na bazi prosjeka VSS kod tuženog, pa do isplate. S obzirom na postojanje istovjetnosti sadržine i pravnog osnova tužbenog zahtjeva apelantice usmjerenog na isplatu naknade štete zbog manje isplaćene plaće za period decembar 1995. godine - 31. mart 2001. godine, u konkretnoj parnici i tužbenog zahtjeva apelantice u parnici koja je vođena pred Općinskim sudom u predmetu broj P-1224/00 i kako je o apelantičinom tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno naznačenom presudom koja je postala pravosnažna 18.02.2005. godine, Općinski sud je i u tom dijelu odbacio njen tužbeni zahtjev. Također je istaknuto da je Presudom Općinskog suda broj Rs- 345/92 od 14. oktobra 2004. godine odbačena apelantičina tužba u dijelu u kojem je tražila naknadu štete zbog manje isplaćene plaće za period od maja 1992. godine pa zaključno s oktobrom 2003. godine (radi se o zahtjevu zasnovanom na sasvim istom činjeničnom i pravnom osnovu kao i tužbeni zahtjev apelantice postavljen u konkretnoj parnici) zbog postojanja litispedencije jer je u predmetu P-1224/00 tekla parnica o istom zahtjevu (presuda donesena 9. marta 2004. godine). U konkretnoj parnici apelantica je svoj zahtjev za naknadu štete u ukupno istom iznosu od 24.850,73 KM postavila na osnovu obračuna kojeg je sačinila prema podacima tuženog o isplaćenoj plaći direktoru, tehničkom direktoru i apelantici, s prikazanom razlikom i rekapitulacijom, sadržanim u spisu i na osnovu pregleda-rekapitulacije razlika plaća i primanja isplaćenih na ime plaća između prosjeka dva uporedna radnika VSS i apelantice u periodu od 1. maja 1992. godine do 31. decembra 2003. godine, također sadržanog u spisu, a iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Envera Atlića sačinjenog u predmetu RS-345/92. Iz navedenih razloga sud je odbio apelantičin prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke, predloženog radi utvrđivanja visine apelantičinog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica nikada nije bila raspoređena na poslove direktora ili tehničkog direktora, što slijedi iz podataka spisa i nesporno je među strankama, pa joj ne pripada pravo da potražuje naknadu materijalne štete u iznosima koji predstavljaju razliku njene primljene plaće i prosječne plaće dva radnika s visokom stručnom spremom - direktora i tehničkog direktora. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica ne može zahtijevati ni da se tuženi obaveže da za nju uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od decembra 1995. godine pa do 31. marta 2001. godine na iznos materijalne štete u iznosu od 24.850,73 KM, na način kako je apelantica postavila tužbeni zahtjev.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000847 od 20. augusta 2008. godine potvrđena je Presuda Općinskog suda broj P-939/01 od 7. maja 2007. godine. Kantonalni sud je u potpunosti prihvatio pravne stavove Općinskog suda.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-08-00151 od 29. septembra 2009. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08- 000847 od 20. augusta 2008. godine.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je neosnovan apelantičin revizioni prigovor da Općinski sud nije cijenio dokaze koji idu njoj u prilog, s obzirom da navedeni prigovor uključuje prigovore činjenične prirode, a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je nadalje istakao da je, suprotno apelantičinim revizionim prigovorima, Kantonalni sud pravilno zaključio da se odluka Općinskog suda o odbacivanju tužbe u dijelu kojim je apelantica zahtijevala da je tuženi rasporedi na poslove i radne zadatke kako je to naloženo rješenjima RS-345/92 „R“ od 14. decembra 1995. godine i isplati joj materijalnu štetu zbog manje isplaćene plaće za period decembar 1995. godine do 31. marta 2001. godine, zasnovan na pravilnoj primjeni odredaba člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. Naime, za pravni zaključak da između predmetne parnice, u pogledu navedenih zahtjeva, i zahtjeva o kojim je pravosnažno odlučeno u parnicama koje su pred Općinskim sudom vođene pod poslovnim brojevima P-1224/00 i Rs-345/92, postoji identitet stranaka, identitet činjeničnog osnova i identitet zahtjeva, Kantonalni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, dao pravilne i potpune razloge. Vrhovni sud je istakao da pravilnost zaključaka nižestepnih sudova o postojanju presuđene stvari u pogledu predmetnih zahtjeva apelantica ne može osnovano osporiti tvrdnjama da su pravosnažne odluke u parnicama broj P-1224/00 i Rs-345/92 nezakonite i nepravilne, jer pravilnost i zakonitost tih odluka apelantica je mogla dovesti u pitanje samo podnošenjem redovnih i vanrednih pravnih lijekova u tim parnicama. S obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.850,73 KM (na ime manje isplaćene plaće za period decembar 1995. godine do 31. marta 2001. godine) kojeg je apelantica konačno postavila i obrazložila na pripremnom ročištu od 28. decembra 2006. godine, shodno svom pismenom podnesku od 7. decembra, Općinski sud je, po ocjeni Vrhovnog suda pravilno identifikovao kako u pogledu činjenica na kojima je taj zahtjev utemeljen, tako i u pogledu granica tog zahtjeva, a što je pravilno ocijenio i Kantonalni sud.
15. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je, prema činjeničnim utvrđenjima nižestepnih sudova apelantica, na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj Rs-743/91 od 17. decembra 1991. godine, vraćena na posao rješenjem tuženog od 23. juna 1997. godine i počevši od 14. aprila 1997. godine raspoređena je na poslove i radne zadatke referenta plana, analize i statistike. Navedeni poslovi odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kako je to pravosnažno utvrđeno Presudom Općinskog suda broj 1224/00 od 9. marta 2004. godine. Ove poslove apelantica i sada obavlja, budući da je povodom tih poslova s tuženim zaključila ugovor o radu 5. aprila 2001. godine. Apelantica nije podnijela prijavu na konkurs za prijem u radni odnos na poslove i radne zadatke rukovodioca Sektora za tehničke, ekonomske i pravne poslove, koji je tuženi objavio 22. februara 2001. godine i povodom kojeg je donio odluku o prijemu u radni odnos Mirsada Karamehića, te sa njim zaključio ugovor o radu 9. aprila 2001. godine koji je otkazan tokom 2005. godine. U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, bliže naveden u stavu prvom izreke prvostepene presude, te su za takvu odluku dali pravilne i potpune razloge, budući da zaposlenik koji nije podnio prijavu na objavljeni konkurs nije ovlašten da poništava odluku poslodavca o izboru zaposlenika povodom tog konkursa. Kako je u ranije okončanoj parnici pravosnažno odbijen apelantičin zahtjev za isplatu manje isplaćenih plaća u iznosu od 24.850,73 KM, Vrhovni sud je zaključio da su Općinski i Kantonalni sud pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantičin zahtjev za uplatu doprinosa na navedeni (nepripadajući) iznos plaća.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica navodi da su sudovi u postupku donošenja osporenih presuda pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava i Zakona o parničnom postupku, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također navodi da joj je, zbog toga što je postupak koji je pokrenula tužbom 10. maja 2001. godine radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa trajao više od osam godina, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložila je da joj se, zbog dužine trajanja postupka, dosudi kompenzacija u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su se u odgovoru na apelaciju pozvali na razloge date u obrazloženju svojih presuda, ističući da u konkretnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji, te predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je nad njim otvoren stečajni postupak Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-St-07-000006 od 9. januara 2008. godine, te da je apelantica podnijela 23 prijave potraživanja o kojim se stečajni upravnik očitovao na ispitnom ročištu. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99): Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 67. stav1. tačka 4) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4) da je stvar pravosnažno presuđena Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001512 od 29. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 30. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koje konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula tužbom pred Općinskim sudom 10. maja 2001. godine koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001512 od 29. septembra 2009. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantičine tužbe je trajao osam godina i četiri mjeseca, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
30. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj u vezi sa činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen. Stoga, složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
31. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao ukupno osam godina i četiri mjeseca, od toga pred Općinskim sudom šest godina.
32. U vezi s ponašanjem strana u postupku, Ustavni sud smatra da je apelantica aktivno učestvovala u postupku pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njenog tužbenog zahtjeva i kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku. Dakle, Ustavni sud smatra da apelantica ničim nije doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka.
33. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenice da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu, kao i da apelantica nije doprinijela dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da period od osam godina i četiri mjeseca, od čega šest godina pred Općinskim sudom, ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta odgovornost snosi Općinski sud, čiji je zadatak bio da djelotvorno kontrolira postupak (vidi presudu Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što je on propustio da uradi u ovom predmetu. Ustavni sud naglašava da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na osnovu čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti tako nešto proizlazi iz predmetnog spisa.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
36. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o postupku u parnici iz radnih odnosa koji po zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je trajao preko osam godina, Ustavni sud smatra da bi apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Ustavni sud zaključuje da iz apelantičinih navoda proizlazi da se ona žali da su joj redovni sudovi pri odlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi odbio apelantičinu reviziju, utvrdivši da je Kantonalni sud, rješavajući u žalbenom postupku, na pravilan i zakonit način odbio apelantičinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Općinskim sudom, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelantice, zbog čega se njeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava i Zakona o parničnom postupku (član 67. stav 1. tačka 4).
39. Konačno, Ustavni sud u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zapaža da je apelantica imale mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je učestvovala u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tuženog bila drugačije tretirane. Dakle, nesporno je da je apelantica imale pristup sudu, i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa, ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantičine navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Dalje, apelantica je ukazala na povredu prava na imovinu, prava na nediskriminaciju, prava na djelotvoran pravni lijek, zabranu zloupotrebe prava, ali nije posebnim argumentima potkrijepila ove svoje navode, niti je dostavila dokaze koji ukazuju na to da je u postupcima donošenja osporenih presuda bila diskriminirana. U suštini, u odnosu na ove navode, ukazala je na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o neosnovanosti dijela apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantičine navode u vezi s povredom prava iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa trajao osam godina i četiri mjeseca, od čega šest godina pred Općinskim sudom, a ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporenih odluka sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić