Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-557/10 (M. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-557/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 557/10, rješavajući apelaciju Momira Simičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Momira Simičića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 655 od 22. decembra 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Simičića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 655 od 22. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 583 od 18. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 075-0-P-06-000-326 od 24. septembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momir Simičić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 655 od 22. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-
000 583 od 18. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000-326 od 24. septembra 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženog A.T.A.D. „Plivatrans“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 18. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Osnovni sud su 16. oktobra, 20. oktobra, 22. septembra i 27. oktobra 2010. godine dostavili odgovor na apelaciju. Pismo upućeno tuženom je vraćeno s napomenom poštanske službe da je dostava dva puta bezuspješno pokušana, te da je ostavljena obavijest o prispijeću preporučenog pisma.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 23. novembra 2010. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 13. februara 2002. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje o prestanku radnog odnosa tuženog broj 01-103/01 od 31. decembra 2001. godine, te da se tužena obaveže da apelantu isplati izgubljenu zaradu i druga primanja koja mu pripadaju za period nezakonitog prestanka radnog odnosa po izvještaju o primanjima zaposlenih kod tužene, zaključi sa apelantom ugovor o radu i naknadi mu troškove postupka.
7. Presudom Osnovnog suda broj Rs. 15/02 od 30. avgusta 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
8. Presudom Okružnog suda broj Ž-144/03 od 19. avgusta 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj Rs. 15/02 od 30. avgusta 2002. godine je ukinuta u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu izgubljene zarade i drugih primanja za period nezakonitog prestanka apelantovog radnog odnosa po izvještaju o primanjima zaposlenih, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak, a presuda je preinačena u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 01-103/01 od 31. decembra 2001. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa kod tuženog i tuženi se obavezuje da zaključi s apelantom ugovor o radu tako da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojen.
9. Presudom broj Rs-48/05 od 29. maja 2006. godine je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da na ime izgubljene zarade plati apelantu iznos od 5.020.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe, tj. 13. februara 2002. godine pa do isplate.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant pismenim podneskom od 27. septembra 2005. godine istakao da je prije prestanka radnog odnosa i otkaza ugovora o radu kod tuženog radio na poslovima KV vozača, pa potražuje ukupan iznos od 5.020,00 KM, te je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu koja glasi kao u izreci.
11. Rješenjem Okružnog suda broj 011-Ž-06-000 542 od 14. novembra 2006. godine ukinuta je Presuda Osnovnog suda broj Rs-48/05 od 29. maja 2006. godine i predmet je po drugi put vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
12. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000-326 od 24. septembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 583 od 18. februara 2008. godine, apelantova tužba radi isplate novčanog potraživanja za period od 23. aprila 1996. do 31. decembra 2001. godine je odbačena kao neblagovremena. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine isplati iznos od 4.825,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 13. decembra 2002. godine do isplate odbijen je kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.310,00 KM.
13. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 31. decembra 2001. godine, kada mu je Rješenjem tuženog broj 01-103/01 od 31. decembra 2001. godine prestao radni odnos; da je Presudom Okružnog suda broj Ž-
144/03 od 19. avgusta 2005. godine utvrđeno da je apelantu nezakonito prestao radni odnos na osnovu Rješenja tužene broj 01-103/01 od 31. decembra 2001. godine; da je apelant 9. januara 2002. godine počeo raditi kod EUFOR-a, kod kojeg je radio do 25. maja 2007. godine, a da je od 23. decembra 2004. godine prijavljen kod firme „Mandić“ iz Šipova radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, koje nije imao za vrijeme rada kod EUFOR-a; da shodno nalazu i mišljenju vještaka Živka Vojvodića, od 10. aprila 2006. godine, apelantu nije isplaćena plata za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine u ukupnom iznosu od 8.672,00 KM; da apelant u navedenom periodu nije bio radno angažovan, mada je u tom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog; da je apelant 13. februara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos i da mu se isplati izgubljena zarada od prestanka radnog odnosa, tj. 31. decembra 2001. godine; da je u toku parnice, 13. februara 2006. godine, apelant postavio zahtjev da mu se isplate neisplaćene plate za period od 23. aprila 1996. godine do 23.decembra 2004. godine. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da je apelantova tužba radi isplate neisplaćenih plata za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine neblagovremena, u smislu odredaba člana 105. Zakona o radu, a da je apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine neosnovan, jer da apelant u tom periodu nije radio, pa da mu u smislu odredaba člana 83. Zakona o radu i ne pripada pravo na platu, tj. zaradu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci prvostepene presude.
14. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje Osnovnog suda i zaključak da je apelantova tužba, podnesena Osnovnom sudu 13. februara 2002. godine, neblagovremena u pogledu njegovog potraživanja za period od 23. aprila 1996. godine do 1. februara 2001. godine (jer februarska plata dospijeva u martu iste godine), u smislu odredaba člana 105. Zakona o radu. Nalazeći da apelant nije bio radno angažovan od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra2001. godine, mada je bio u radnom odnosu kod tuženog, Okružni sud je zaključio da je za period od 1. februara 2001. godine do 31. decembra 2001. godine (kada mu je prestao radni odnos) apelantov zahtjev neosnovan u smislu odredaba člana 83. Zakona o radu, ali da se navedeni razlozi ne mogu prihvatiti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da taj dio tužbenog zahtjeva predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade, koja je prouzrokovana radnjom tuženog - donošenjem nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa, a visina štete odgovara visini zarade koju bi apelant ostvario da mu nije nezakonito prestao radni odnos, te se zbog toga ne može osnovanost ovog zahtjeva vezati za obavljeni rad, jer je jasno da apelant nije bio u mogućnosti da radi zbog nezakonitog otkaza. Međutim, cijeneći da apelant nije dokazao visinu ovog dijela zahtjeva, Okružni sud je našao da ni u ovom dijelu apelantov zahtjev nije osnovan, pa je sudio tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000655 od 22. decembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 583 od 18. februara 2008. godine.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 105. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, a tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 13. februara 2002. godine apelant tražio da se poništi Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa broj 01-103/01 od 31. decembra 2001. godine; da se tuženi obaveže da mu isplati izgubljenu zaradu od 31. decembra 2001. godine, kada mu je prestao radni odnos, te da je tek na ročištu, održanom 13. februara 2006. godine, apelant postavio zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati neisplaćene plate za period od 23. aprila 1996. godine do 23. decembra 2004. godine, u visini utvrđenoj po nalazu vještaka finansijske struke. S obzirom da je apelant zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine postavio tek 13. februara 2006. godine, Vrhovni sud je našao da je pravilna odluka Osnovnog suda, koju je potvrdio i Okružni sud, kojom je apelantova tužba radi isplate neisplaćenih plata za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine odbačena kao neblagovremena, jer je apelant za povredu prava saznao odmah kada mu nije bila isplaćena plata (koja dospijeva mjesečno), a tužbu je podnio po proteku nekoliko godina od dana saznanja za povredu prava. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan apelantov revizioni navod da nije trebalo odbaciti tužbu radi isplate njegovog potraživanja za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine, jer da se zastara računa shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, mjerodavno pravo za razrješenje ovog spora je Zakon o radu, kao lex specialis u odnosu na ZOO, pa je blagovremenost tužbe u ovom radnom sporu valjalo cijeniti u smislu odredaba člana 105. Zakona o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da je, kada se ima u vidu da je apelant postavio zahtjev za isplatu izgubljene zarade za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine, a da pri tome nije dokazao visinu ovog potraživanja u smislu odredaba čl. 7 i 123. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP), po njegovoj ocjeni pravilna odluka Okružnog suda kojom je ovaj apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, kod činjenice da je apelant visinu potraživanja za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine odredio u iznosu od 4.825,48 KM, imajući u vidu visinu njegove plate za decembar 2001. godine u iznosu od 170,00 KM, a da pri tom nije sporno da je apelant u periodu od 9. januara 2002. godine do 25. maja 2007. godine radio kod EUFOR-a ostvarujući zaradu, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav Okružnog suda da apelant nije dokazao visinu potraživanja za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine, jer ne samo da nije poznato da li bi apelant u periodu od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine kod tuženog ostvarivao platu od 170,00 KM mjesečno ili pak manju, već se ne zna, a što je bitno s aspekta odredaba člana 190. ZOO, koliku je zaradu apelant ostvarivao dok je radio kod EUFOR-a u periodu od 9. januara 2002. godine do 24. decembra 2004. godine. Na ovakvo stanovište Okružnog suda, po ocjeni Vrhovnog suda, ne utiču revizioni navodi da je tužena u smislu odredaba člana 130. Zakona o radu, kod nezakonitog prestanka radnog odnosa, dužna da isplati radniku, odnosno apelantu, izgubljenu zaradu, jer iz navedenog ne proizlazi koju visinu izgubljene zarade bi tuženi bio dužan da isplati apelantu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je tužbeni zahtjev za period od 23. aprila 1996. do 31. decembra 2001.godine postavljen tek 13. februara 2006. godine, te su u tom dijelu apelantovu tužbu odbacili zbog neblagovremenosti. Naime, apelant smatra da se, iako u tužbi nije naveden period prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, iz spisa predmeta moglo zaključiti da je apelant i za taj period tražio naknadu štete po osnovu izgubljene zarade. Ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 105. Zakona o radu u pogledu utvrđivanja blagovremenosti tužbe, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete za izgubljenu zaradu, pa da su stoga mjerodavne odredbe ZOO, a ne Zakona o radu. Također, po apelantovoj ocjeni, nije pravilan ni zaključak sudova da nije dokazao visinu potraživanja za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine.
18. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te je predložio su da mu se, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati određena novčana naknada.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su se u odgovoru na apelaciju pozvali na razloge date u obrazloženju svojih presuda, ističući da u konkretnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
21. Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 48/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovovano ranijim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-
Rev-08-000 655 od 22. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koje konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom 13. februara 2002. godine koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 655 od 22. decembra 2009. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao sedam godina i deset mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
31. U konkretnom slučaju radi se o postupku iz radnog spora u kojem je trebalo utvrditi da li je osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj u vezi s činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen. Stoga, složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
32. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog parničnog postupka.
33. Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno sedam godina i deset mjeseci. U tom periodu su donesene tri presude pred Osnovnim sudom, tri presude pred Okružnim sudom i presuda Vrhovnog suda.
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja za dužinu trajanja ovog postupka u sporu koji nije složen i u situaciji kada apelant nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama taj postupak vrlo brzo okončan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. Apelant smatra da su mu redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka utvrdili da je apelant Osnovnom sudu 13. februara 2002. godine podnio tužbu kojom je tražio poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa i isplatu izgubljene zarade od 31. decembra 2001. godine, te da je tek na ročištu, održanom 13. februara 2006. godine, postavio zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati neisplaćene plate za period od 23. aprila 1996. godine do 23. decembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, pozivajući se na relevantne odredbe člana 105. Zakona o radu, koji je lex specialis u postupcima odlučivanja u radnim sporovima, sudovi su zaključili da je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata, za period od 23. aprila 1996. godine do 31. decembra 2001. godine, neblagovremen, te su tužbu u tom dijelu odbacili. Ustavni sud također zapaža da su, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade za period od 31. decembra 2001. godine do 23. decembra 2004. godine, sudovi zaključili da apelant nije dokazao visinu ovog potraživanja u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o radu (član 105) i Zakona o parničnom postupku (čl. 7 i 123).
38. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnikom učestvovao u svim fazama postupka a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u odnosu na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak u sporu iz radnog odnosa traje sedam godina i deset mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih redovnih sudova.
42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporenih odluka sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić