Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-108/10 (S. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 108/10, rješavajući apelaciju Silvane Ristić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Silvane Ristić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 142 od 21. oktobra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Silvana Ristić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 142 od 21. oktobra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Vrhovnog suda, te „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka zatraženo je 23. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Ustavnom sudu Osnovni sud je dostavio 7. oktobra 2010. godine, Okružni sud 30. septembra 2010. godine i Vrhovni sud 14. oktobra 2010. godine, dok učesnik u postupku „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka nije dostavio svoj odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. aprila 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-3981/98 od 19. marta 2007. godine obavezani su „Krajina osiguranje“ A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Vinko Kovačić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno naknade nematerijalnu štetu apelantici, kao trećetužiteljici, u ukupnom iznosu od 6.333,33 KM, a preko tog iznosa do punog iznosa na ime nematerijalne štete obavezan je drugotuženi da joj naknadi na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 2.000,00 KM, na ime fizičkih bolova iznos od 1.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 650,00 KM i na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 350,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do konačne isplate. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa po svim vidovima nematerijalne štete i zakonske zatezne kamate je odbijen. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja Slavka Ristića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Dušanke Ristić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), kao apelanticinih roditelja, za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženja apelantice. Također, presudom su tuženi obavezani da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.087,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je višak apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.

7. Raspravljajući o postavljenom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog dokaznog postupka (čitanjem isprava, saslušanjem apelantice drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka tužitelja i prvotuženog, provođenjem vještačenja vještaka saobraćajne struke i vještaka medicinske struke, čitanjem nalaza i mišljenja ovih vještaka i njihovim saslušanjem na glavnoj raspravi), Osnovni sud je utvrdio da se 7. aprila 1998. godine dogodila saobraćajna nezgoda u naselju Karanovac, opština Banja Luka, i da su u toj saobraćajnoj nezgodi učestvovali drugotuženi s automobilom marke „Lada Niva“ i apelantica kao pješak; da je navedeno putničko vozilo bilo u vlasništvu drugotuženog i osigurano od autoodgovornosti kod prvotuženog; da se saobraćajna nezgoda desila tako što je drugotuženi, krećući se svojim vozilom iz smjera Karanovca prema Banjoj Luci, udario u tada mldb. apelanticu prednjim blatobranom; da je protiv drugotuženog kod Osnovnog suda u Banjoj Luci vođen krivični postupak pod brojem K-896/98, i da je taj postupak obustavljen pravosnažnim Rješenjem broj K-896/98 od 5. septembra 2005. godine; da je limit osiguranja u vrijeme saobraćajne nezgode iznosio 10.000,00 DM; da je u nezgodi apelantica zadobila teške tjelesne povrede opasne po život; da je apelanticina opšta životna aktivnost umanjena za 40% zbog pretrpljenih povreda; da je apelantici ostao veliki ožiljak na trbuhu, zbog čega je došlo do naruženosti; da je kao posljedicu povreda apelantica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od tri dana i srednjeg intenziteta u trajanju od četiri do sedam dana; da su prvotužitelj, kao zakonski zastupnik apelantice, i prvotuženi zaključili vansudsko poravnanje o naknadi štete 11. oktobra 1998. godine prema kojem je apelantici na ime naknade štete isplaćen iznos od 10.000,00 tadašnjih dinara, te da se tim poravnanjem apelanticin zakonski zastupnik odrekao daljnjih potraživanja od tuženima, iako drugotuženi nije učestvovao u zaključivanju poravnanja.

8. Naime, sud je utvrdio da se apelantica kao pješak kretala nepravilno desnom stranom ceste, a da se trebala kretati željenim smjerom uz lijevu ivicu kolovoza - član 106. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“ br. 50/88-11/91; u daljnjem tekstu: ZOBS), pa je utvrđena podijeljena odgovornost u smislu odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO) i to 20% kod apelantice (roditelja djevojčice), koji se nisu pobrinuli da njihovo dijete bude pod potrebnim nadzorom, i 80% kod drugotuženog. S obzirom na utvrđenje suda u pogledu stepena odgovornosti parničnih stranaka za štetni događaj, a imajući u vidu navedene povrede i posljedice povređivanja koje su ostavile traga na mldb. apelanticu, te dugotrajan i kontinuiran proces liječenja (nalaz vještaka medicinske struke od 19. novembra 2004. godine), sud je primjenom odredbe člana 200. stav 1. ZOO-a dosudio naknadu nematerijalne štete po navedenim vidovima u navedenom iznosu iz dispozitiva presude. Dalje, sud je obavezao tužene da apelantici solidarno, na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 6.333,33 KM, a preko tog iznosa obavezao drugotuženog da apelantici isplati po različitim vidovima nematerijalne štete iznose navedene kao u dispozitivu presude. Na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete sud je obavezao tužene da plate zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate, primjenom odredbe člana 277. ZOO-a. Odlučujući o prigovoru prvotuženog koji se protivio djelimičnom povlačenju tužbe jer su tužitelji od prvobitnih 160.000 KM smanjili tužbeni zahtjev na 30.000 KM, sud je prihvatio ovaj prigovor kao osnovan, navodeći da je odredbom člana 56. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da tužba nije preinačena ako tužilac smanji tužbeni zahtjev kao u konkretnom slučaju, ali da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelimično povlačenje tužbe ili odricanje od dijela tužbenog zahtjeva. U tom smislu je sud zaključio da navedeni Zakon ni u ovom obliku promjene tužbe ne daje karakter preinake, što znači da je sud mogao dopustiti da se tužbeni zahtjev konačno opredijeli nakon održanog pripremnog ročišta (na glavnoj raspravi), te kako prvotuženi nije pristao na djelimično povlačenje tužbe to je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (član 59. stav 1. ZPP-a). O troškovima postupka je odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 386. stav 1. i člana 387. ZPP-a, imajući u vidu djelimični uspjeh (6,45%) tužitelja u predmetnoj parnici.

9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 100 od 16. oktobra 2007. godine žalba apelantice je djelimično uvažena, a presuda Osnovnog suda od 19. marta 2007. godine u odbijajućem dijelu preinačena tako se tuženi obavezuju da solidarno apelantici isplate na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 6.583,33 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.000,00 KM), na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 850,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 350,00 KM), na ime pretrpljenih bolova iznos od 2.850 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.000,00 KM), na ime pretrpljenog straha iznos od 1.650 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 650,00 KM) - s tim što se u odnosu na prvotuženog ukupna obaveza, po svim vidovima, dosuđuje do visine limita od 8.333,33 KM, te na ime troškova postupka iznos od 1.512,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.087,26 KM). Apelanticina žalba u preostalom dijelu je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u ostalom odbijajućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete u odnosu na drugotuženog, kao i u odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati u odnosu na oba tužena. Žalbe tužitelja Slavka Ristića i Dušanke Ristić su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevima ovih tuženih (stav II izreke prvostepene presude). Žalba drugotuženog je odbijena kao neosnovana, te potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu u odnosu na ovog tuženog.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da osnovano žalba tužitelja ukazuje da je prvostepeni sud prenisko odmjerio naknadu štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti. Prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, sve subjektivne i objektivne okolnosti koje su uticale na odmjeravanje ovih vidova naknade, drugostepeni sud je ocijenio da je pravilna primjena odredbe člana 200. ZOO-a podrazumijevala da se utvrdi pravična novčana naknada za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti apelantice, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o jako mladoj osobi koja će dugo trpjeti posljedice u vidu gubitka slezene, oštećenju najveće žlijezde u organizmu, jetre i u slabosti prednjeg trbušnog zida zbog velikog ožiljka što predstavlja doživotni rizik od razvoja kile prednjeg trbušnog zida koji se može ispoljiti u toku trudnoće i većeg fizičkog naprezanja, kao i da će zadobijeni ožiljak nositi kroz čitav život, što znači da će jako dug vremenski period biti izložena znatiželji okoline, koja i podrazumijeva da ona, kao djevojka, osoba ženskog spola, kojima je jako bitan izgled, izaziva posebnu osjetljivost i duševne bolove svaka promjena na tijelu, pa i ova koja je povremeno izložena pogledima. Stoga je drugostepeni sud uvažio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način naveden u izreci drugostepene presude primjenom odredbi čl. 30, 103, 104. stav 2. i 106. ZOBS-a. Međutim, drugostepeni sud je zaključio da je žalba tužitelja u ostalom dijelu neosnovana, jer tužitelji neargumentirano tvrde da su ostali dosuđeni iznosi za apelanticu preniski. Naime, odmjeravajući pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene bolove i strah, prvostepeni sud je po ocjeni Okružnog suda utvrdio su sve okolnosti koje utiču na ove vidove štete saglasne ustaljenoj sudskoj praksi i uz pravilnu primjenu odredaba člana 192. ZOO-a. S tim u vezi je Okružni sud istakao da su, suprotno navodima žalbe tužitelja, i djeca u saobraćaju u dobi od osam godina dužna da se pažljivo kreću po cesti, pogotovo u slučaju kada za svoje kretanje nemaju obezbjeđen trotoar. No, kako su vozači ipak u obavezi da s pojačanom pažnjom upravljaju automobilom u mjestima gdje se kreću djeca, pogotovo kod činjenice da je drugotuženi uočio grupu djece, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno pripisao daleko veću odgovornost i doprinos (80%) vozaču, tj. drugotuženom u konkretnom slučaju.

11. Također je navedeno da je neosnovana žalba tužitelja u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, navodeći da se ona u pogledu nematerijalne štete, prema stavu sudske prakse, računa od dana presuđenja. Potom je konstatirano da je prvostepeni sud dao valjane razloge, koje prihvata i drugostepeni sud, o doprinosu učesnika predmetne saobraćajne nezgode. Dalje je konstatirano da zaključak prvostepenog suda da tuženi osnovano ukazuju da smanjenje tužbenog zahtjeva znači i djelimično povlačenje tužbe i da je za to potreban pristanak tuženih u smislu odredbe člana 59 stav 1. ZPP-a, prihvata i Okružni sud jer smanjenje tužbenog zahtjeva nije ništa drugo nego djelimično povlačenje tužbe, kod kojeg razlozi zaštite tuženog zahtijevaju isti obzir kao kod potpunog povlačenja, pa i na ograničenje tužbe treba primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Međutim, prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, u tom slučaju kod vrijednosti spora od 160.000,00 KM nepravilno primijenio advokatsku tarifu, navodeći da su tužitelji troškovnikom od 16. februara 2007. godine potraživali iznos od 18.734,60 KM, pa je slijedom toga drugostepeni sud, odlučujući u granicama zahtjeva stranke (člana 2. stav 1. ZPP-a), uspjeh u sporu od 7,46% (vrijednost spora 160.000 i dosuđena naknada 11.933,30 KM) primijenio na traženi iznos od 20.270,00 KM (18.734,60 plus troškovi žalbenog postupka u iznosu od 1535,50 KM) i dosudio iznos od 1.512,00 KM. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 142 od 21. oktobra 2009. godine odbijene su kao neosnovane revizije tužitelja i drugotuženog, izjavljene protiv drugostepene presude Okružnog suda od 16. oktobra 2007. godine.

13. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu. Naime, o prigovorima iz obje revizije da sudovi nisu pravilno utvrdili procenat doprinosa apelantice nastanku nezgode, Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da se apelantica u trenutku nezgode kretala desnom stranom kolovoza, što je suprotno odredbi člana 106. ZOBS-a, te da su pravilno redovni sudovi utvrdili procenat njenog doprinosa nastanku nezgode, a samim tim i nastanku štete s 20%. Ovakvo utvrđenje, prema mišljenju revizionog suda, zasnovano je na utvrđenim okolnostima štetnog događaja i slobodnoj ocjeni suda temeljenog na ovlaštenju sadržanom u odredbi člana 127. ZPP-a. S tim u vezi je navedeno da ne postoji alternativni način da se izračuna doprinos kojim bi se na egzaktan način mogao utvrditi doprinos oštećenog nastanku štete, kao i da na ovakvu ocjenu suda ne mogu uticati ni prigovori iz obje revizije koji se odnose na uzrast apelantice u vrijeme dešavanja štetnog događaja, s obzirom da su, prema mišljenju Vrhovnog suda, djeca školskog uzrasta kao pješaci ravnopravni učesnici u saobraćaju bez obzira na njihov uzrast i obavezu vozača (kao imaoca opasne stvari) na pojačanu pažnju na djecu - pješake kao učesnike u saobraćaju (član 30).

14. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori iz obje revizije da sudovi nisu pravilno odmjerili naknadu za sve vidove štete (tužitelji tvrdi da je dosuđena naknada prenisko određena, a drugotuženi da je ta naknada previsoka), navodeći da nije moguće uspostaviti objektivna mjerila i kriterije za odmjeravanje pravične naknade nematerijalne štete, te da se odmjeravanje naknade za ovaj vid štete vrši, između ostalog, i primjenom standarda „pravične naknade“ koji je prihvatila sudska praksa u primjeni odredbe člana 200. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da, u slučajevima odmjeravanja naknade za sve zakonom priznate vidove nematerijalne štete, sud vrši individualizaciju svakog pojedinog slučaja, vršeći poređenje s odmjeravanjem naknade u drugim slučajevima, pri čemu ima u vidu lična svojstva oštećenog, okolnosti pod kojima je šteta nastala, prouzrokovane posljedice i druge parametre subjektivne i objektivne prirode koji su od uticaja na visinu naknade štete. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan prigovor revizije da vještak medicinske struke (dječiji hirurg) nije pravilno postupio kada je primijenio tabele osiguravajućih društava za utvrđivanje procenta umanjenja apelanticinih životnih aktivnosti, imajući u vidu da iz nalaza navedenog vještaka, kao i usmenog obrazloženja tog nalaza, ne proizlazi da su navedene tabele bile jedino mjerilo za utvrđivanje procenta umanjenja apelanticinih životnih aktivnosti, nego su korištene kao pomoćno mjerilo zajedno s ostalim parametrima. U suprotnom, Vrhovni sud je naveo da bi korištenje navedenih tabela kao jedinog mjerila za utvrđivanje procenta umanjenja životnih aktivnosti predstavljalo svojevrsno „tarifiranje“, što je u suprotnosti s izraženim načelom u spomenutom standardu „pravične naknade“. Isto tako, pravilno je po ocjeni revizionog suda postupio drugostepeni sud preinačujući prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na naknadu za duševne bolove zbog naruženosti, s obzirom da ožiljak dužine 25 cm na prednjem zidu trbuha apelantice čini dovoljan stepen naruženosti zbog kojeg apelantica trpi duševne bolove pa i prema ocjeni revizionog suda dosuđena naknada u iznosu od 1.500,00 KM predstavlja pravičnu naknadu za taj vid štete. Vrhovni sud je prihvatio u cijelosti razloge date u obrazloženju nižestepenih presuda u pogledu ocjene parametara koje su sudovi imali u vidu, a koji se odnose na naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 4.000,00 KM i pretrpljeni strah u iznosu od 2.500,00 KM uz odgovarajuće odbitke na ime procenta apelanticinog doprinosa nastanku štete od 20% i naknade isplaćene po vansudskom poravnanju od 11. oktobra 1998. godine.

15. Dalje je u presudi Vrhovnog suda navedeno da je neosnovan prigovor iz revizije tužitelja da sudovi nisu pravilno odlučili o zakonskoj zateznoj kamati, određujući je od dana presuđenja na iznose utvrđene naknade na ime nematerijalne štete, imajući u vidu da je odredbom člana 200. ZOO-a naknada nematerijalne štete propisana u vidu pravične novčane naknade, te je tužbu za naknadu nematerijalne štete moguće podići tek kad oštećeni sazna za obim štete i za lice koje je štetu počinilo, što se u pravilu dešava završetkom liječenja - uspostavom konačnog stanja. U konkretnoj situaciji, Vrhovni sud je konstatirao da su iznosi naknade za nematerijalnu štetu dosuđeni prema vrijednostima na dan donošenja odluke (član 189. stav 2. ZOO-a) kada je odgovorna osoba saznala za obim svoje obaveze, pa je slijedom toga Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su zateznu kamatu na dosuđene iznose nematerijalne štete dosudili od dana presuđenja. Iz navedenih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je pozivanje tužitelja u reviziji na Odluku Ustavnog suda broj AP 1433/06, s obzirom da je u toj odluci raspravljano pitanje kamate na dosuđene iznose na ime materijalne, a ne nematerijalne štete. Također, Vrhovni sud je istakao da sudovi u Republici Srpskoj zateznu kamatu na iznose nematerijalne štete, kroz dugogodišnju praksu, dosuđuju onako kako su to učinili nižestepeni sudovi u ovoj parnici.

16. Na kraju je navedeno da se osnovano revizijom tužitelja prigovara da je pogrešan stav nižestepenih sudova da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva za koji je nakon dostavljanja tužbe potreban i pristanak tuženog. Međutim, ovakav stav redovnih sudova ne može imati utjecaja na odluku o troškovima postupka u ovoj parnici, s obzirom na uspjeh u sporu. Punomoćnik tužitelja je opredijeljeni zahtjev za naknadu troškova postupka podnio prema visini prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva (podnesak od 16. februara 2007. godine-žalba i revizija), tako da su redovni sudovi uspjeh u sporu i troškove postupka pravilno cijenili prema visini prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, a ne prema visini smanjenog tužbenog zahtjeva, a primjenom odredbi člana 386. stav 2, čl. 387, 396. i 397. stav 1. ZPP-a i važeće advokatske tarife. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da pobijana drugostepena odluka nema nedostataka na koje se ukazuje revizijama, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana 248. ZPP-a odlučeno kao u dispozitivu revizione presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 142 od 21. oktobra 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu utvrđenog stepena apelanticinog doprinosa (20%) štetnom događaju, zatim utvrđenog procenta (40%) umanjenja njene životne aktivnosti, kao i u pogledu visine dosuđenih iznosa na ime nematerijalne štete, za koje apelantica smatra da su prenisko dosuđeni. Apelantica je, također, istakla da je pogrešan stav sudova, posebino iz osporene odluke, u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, kao i stav Vrhovnog suda u pogledu dosuđenih troškova postupka. Slijedom navedenog, apelantica je predložila Ustavnom sudu da osporenu odluku Vrhovnog suda ukine, te naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije, koji se odnose na presudu tog suda, neosnovani jer je u konkretnom slučaju postupano u skladu s važećim zakonom. U tom smislu je prvostepeni sud istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava i da ostaje u cijelosti kod razloga iz prvostepene odluke, navodeći da je ona donesena u skladu sa zakonom.

19. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da taj sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, ističući da su činjenice i razlozi, koje je apelantica navela u apelaciji, identični razlozima žalbe o kojoj je taj sud odlučio drugostepenom odlukom. Slijedom toga je Okružni sud zaključio da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da osporenom odlukom tog suda, kao i presudom Okružnog suda čija je pravilnost i zakonitost bila predmetom ispitivanja u revizionom postupku, nisu povrijeđena ustavom zagarantirana prava na koje ukazuje apelantica. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da ostaje u cjelini kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene revizione odluke, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“br. 50/88- 11/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

1) Vozač je dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz.

[...] 3) Na dijelu puta po kome se kreću djeca ili su postavljeni znakovi o učešću djece u saobraćaju, vozač je dužan da vozi sa naročitom opreznošću i takvom brzinom da u slučaju potrebe može vozilo zaustaviti.

Član 103.

1) Pješak ne smije, po pravilu, da se kreće i zadržava po kolovozu.

2) Ako se pješak kreće po kolovozu, on mora da se kreće što bliže ivici kolovoza, i to veoma pažljivo i na način na koji ne ometa ili spriječava saobraćaj vozila.

Član 104.

[...] 2) Na putu na kome ne postoji trotoar ili druga površina određena, odnosno pogodna za kretanje pješaka , a koju pješaci ne mogu da koriste iz bilo kog razloga, pješaci mogu da se kreću po kolovozu.

Član 106.

Pješak koji se kreće po kolovozu na javnom putu van naselja dužan je da se kreće uz lijevu ivicu kolovoza u pravcu kretanja.

[...]

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glas: 185.

1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je nastala šteta.

2) Ukoliko uspostavljenje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

[...] Član 189.

[...] 2) Visina naknade štete određuje se prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

[...] Član 192.

1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

[...] Član 200.

1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i o njenom odsustvu. [...] Član 201.

[...] 3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

[...] Član 277.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[...] Član 56.

[...] 2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 59.

1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane.

[...] Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 142 od 21. oktobra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...).

31. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o tužbenom zahtjevu apelantice i njenih roditelja, usmjerenom na naknadu štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u postupku primjene relevantnih pravnih propisa u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Dovodeći u vezu navedene principe Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete. Naime, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u situaciji kada je taj sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja pred redovnim sudovima, zaključio da je pravilan stav redovnih sudova u pogledu apelanticinog doprinosa štetnom događaju (20%) i da su za takav stav redovni sudovi dali valjana obrazloženja, zasnovana na utvrđenim okolnostima štetnog događaja (da se apelantica nesporno kretala po kolovozu protivno propisanim pravilima iz odredbe člana 106. ZOBS-a), nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke i slobodnoj ocjeni suda temeljenog na ovlaštenju sadržanom u odredbi člana 127. ZPP-a. Isto tako, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelanticin navod da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrđen i stepen umanjenja njene životne aktivnosti (40%), s obzirom da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da su redovni sudovi u tom pogledu na adekvatan način utvrdili stepen umanjenja apelanticine životne aktivnosti, zasnivajući takvo utvrđenje na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke (dječiji hirurg), kao objektivnom i stručnom. Dalje, suprotno navodima apelacije da su iznosi na ime naknade nematerijalne štete prenisko dosuđeni, Ustavni sud je mišljenja da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno ukazao na razloge zbog kojih smatra da je odlučenje drugostepenog suda pravilno i zasnovano na zakonu u pogledu potvrđenja prvostepene odluke u odnosu na dosuđene iznose apelantici na ime njenog pretrpljenog straha i bolova, odnosno preinačenja prvostepene odluke u dijelu koji se odnosi na dosuđene naknade zbog umanjenja njene životne sposobnosti i naruženosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost Vrhovnog suda u osporenoj odluci u načinu na koji je taj sud tumačio i primijenio relevantne odredbe ZOO-a (član 200), odnosno standard „pravične naknade“.

34. U odnosu na apelanticine navode da je pogrešan stav sudova u pogledu dosuđene zatezne kamate, odnosno početka njenog računanja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije proizvoljan zaključak Vrhovnog suda kojim je potvrđen stav redovnih sudova da se kamate na ime dosuđenih iznosa na ime nematerijalne štete, u smislu relevantnih odredaba ZOO-a, računaju od dana presuđenja. Na kraju, neosnovan je po ocjeni Ustavnog suda i apelanticin navod da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo u pogledu dosuđenih troškova postupka vodeći se uspjehom apelantice u sporu, te pritom nalazeći da pogrešan stav redovnih sudova, da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva za koji je nakon dostavljanja tužbe potreban i pristanak tuženog, ne može imati utjecaja na odluku o troškovima postupka u predmetnoj parnici. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, ni u dijelu koji se tiče odluke o naknadi troškova, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa.

35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima, jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku i dao razloge na osnovu kojih je relevantnih činjenica, utvrđenih tokom redovnog postupka, primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava i donio zaključak o djelimičnoj osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva u skladu s relevantnim odredbama ZOBS-a, ZOO-a i ZPP-a.

36. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati apelacione navode koji se odnose na povredu prava na imovinu, jer su ti navodi, u suštini, identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer način na koji je Vrhovni sud protumačio i primijenio pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je naveo argumentirane razloge za donošenje odluke, odnosno iz analize obrazloženja navedene presude je vidljivo da postoji kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje o utvrđivanju ključnih činjenica, te primjeni relevantnih pravnih propisa.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić