Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-771/10 (JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 771/10, rješavajući apelaciju JKP «Gradsko groblje» d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000611-23/09 od 18.

novembra 2009. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-08-000214 od 18. februara 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000611-23/09 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-08-000214 od 18. februara 2009. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 16. februara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. marta 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. novembra 2010. godine, a Kantonalni sud 11. novembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-397/03-I od 29. oktobra 2004. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime duga isplati iznos od 649.162,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. maja 2000. godine i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 20.000,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata troškova za smještaj tijela koja su obducirana na apelantovoj patologiji s upotrebom hladnjače i pratećeg materijala za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine. Tijela su ekshumirana i obducirana po nalogu Haškog tribunala, a preuzela ih je Federalna komisija za traženje nestalih osoba (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Općinski sud je dalje istakao da je uvidom u Račun broj 19-252/2000 od 12. maja 2000. godine utvrđeno da je apelant ispostavio tuženom račun koji se odnosi na obducirana tijela koja je smjestio Haški tribunal na apelantovoj patologiji s upotrebom hladnjače i pratećeg potrošnog materijala. Iz pregleda rekapitulacije, kao i podnesaka koji se odnose na predaju tijela, utvrđeno je da je ukupno predato 2.705 obduciranih tijela, i to u tri navrata s tačno naznačenim lokacijama, brojem tijela kao i brojem dana koliko su ona čuvana na apelantovoj patologiji. Također je navedeno da je iz priložene dokumentacije u spisu utvrđeno da je cijena koštanja jednog tijela po danu iznosila 0,59 KM, te da je ukupan račun na ime ovih apelantovih usluga iznosio 849.162,81 KM.

8. Općinski sud je naveo da nije osnovan prigovor tuženog da osnov i visina tužbenog zahtjeva nisu dokazani s obzirom da apelant sudu nije dostavio nikakav Ugovor zaključen među strankama kojim bi se regulirao način plaćanja takvih usluga. Naime, plaćanje takvih usluga nije nikada ni bilo regulirano ugovorom zaključenim među strankama, već Odlukom o rasporedu sredstava za ekshumacije kako za 1999. godinu tako i za kasniji period koju donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) na prijedlog Federalnog ministarstva pravde, a nakon čega se sredstva stavljaju na raspolaganje Federalnoj komisiji. Osim toga, Općinski sud je istakao da tužena nikada nije istakla prigovor da joj račun nije dostavljen niti ga je reklamirala, a tek je po pokretanju sudskog postupka uložila prigovor da je Vlada Federacije donijela Uredbu o naknadi troškova smještaja koja je stupila na snagu 13. jula 2002. godine, a da do tada nisu bili doneseni propisi koji bi regulirali ovu materiju a time i obavezu tužene da isplaćuje apelantu troškove koji se odnose na ove usluge. Na osnovu rekapitulacije tijela te ostale dokumentacije, kao i iskaza saslušanog svjedoka Amora Mašovića, utvrđeno je da se radi o 2.705 obduciranih tijela, da su ona držana kod apelanta po prestanku aktivnosti Haškog tribunala, i to u periodu od 14. novembra 1998. godine pa do 21. aprila 2000. godine, do 26. aprila 2000. godine i do 11. maja 2000. godine jer ih je preuzimala u tri termina Federalna komisija po utvrđenoj cijeni od 0,59 KM po jednom tijelu, a što je potvrdio i saslušani svjedok.

9. Dalje je Općinski sud istakao da nije osnovan ni prigovor tuženog da je predmetni račun sačinjen na osnovu ugovora sa Haškim tribunalom i da su ekshumacije za sporni period vršene po nalogu Haškog tribunala a ne kantonalnih sudova, te da u tim ekshumacijama nije učestvovala Federalna komisija i da nema pravnog osnova da apelant potražuje naplatu spornog iznosa duga. Istina, kako dalje navodi sud, na Računu 19-252/2000 je konstatirano da su usluge izvršene po nalogu ICTY-HAG, s tim da je svjedok pojasnio da su u apelantovim prostorijama čuvane žrtve koje je ekshumirao Haški tribunal, gdje je vršena i obrada i identifikacija žrtava, nakon čega su one predavane Federalnoj komisiji, s tim da su tijela i dalje ostajala u apelantovim prostorijama gdje su ostala do njihovog ukopa, te Općinski sud zaključuje da je u tim ekshumacijama učestvovala i Federalna komisija.

10. Općinski sud je na kraju istakao da nije osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, s obzirom da tuženi niti jednim propisom nije obavezan da apelantu plati troškove smještaja ekshumiranih tijela, niti mu je dostavljen račun, niti je platio dio računa i time prihvatio obavezu plaćanja. Taj sud je istakao da je apelant na pripremnom ročištu naveo da je 2001. godine Vlada Federacije donijela odluku da se iz sredstva tekućih rezervi izdvoji iznos od 200.000,00 KM za troškove smještaja tijela, te je iz tog razloga smanjen ukupan dug na 649.162,81 KM koliko se i potražuje tužbom. Svjedok Amor Mašović je istakao da je tužena uplatila iznos od 200.000,00 KM apelantu na ime troškova smještaja ekshumiranih tijela za sporni period, a da je i nakon tog perioda tužena Federacija preko Ministarstva pravde u tu svrhu izdvojila sredstva i uplatila ih apelantu. Također nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, s obzirom da su usluge pružene u periodu od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, da je račun za izvršene usluge ispostavljen 12. maja 2000. godine a tužba podnesena 10. septembra 2002. godine, pa prema tome nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 374. ZOO.

11. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj Pž-302/04 od 15. marta 2005. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

12. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-713/05 od 28. marta 2006. godine reviziju uvažio, Presudu Kantonalnog suda broj Pž-302/04 od 15. marta 2005. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

13. Kantonalni sud je, imajući u vidu upute Vrhovnog suda, ponovo ispitao prvostepenu presudu, te Presudom broj 009-0-Pž-06-000344 od 1. septembra 2006. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

14. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000661 od 12. februara 2008. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

15. Kantonalni sud je ponovo ispitao osporenu prvostepenu presudu u granicama razloga iz žalbe imajući u vidu i upute Vrhovnog suda, te Rješenjem broj 009-0-PŽ-08-000214 od 18. februara 2009. godine žalbu uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Odbijen je zahtjev tuženog da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka.

16. Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva isplata troškova za smještaj obduciranih tijela na apelantovoj patologiji s upotrebom hladnjače i pratećeg materijala za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000 godine, a tijela su ekshumirana i obducirana po nalogu Haškog tribunala i preuzela ih je Federalna komisija. Kantonalni sud je dalje naveo razloge za odbijanje žalbenog prigovora koji se odnose na pasivnu legitimaciju tuženog, prigovora da apelant nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva i prigovor preuranjenosti tužbe.

17. Međutim, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, tuženi osnovano prigovara da visina tužbenog zahtjeva nije pravilno utvrđena. Naime, prema spornom Računu broj 19-252/2000 od 12. maja 2000. godine dug tuženog iznosi 849.162,81 KM i njime su obuhvaćena dugovanja za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine. Nesporno je da je Odlukom Vlade Federacije broj 411/01 od 23. augusta 2001. godine iz tekuće budžetske rezerve izdvojen i apelantu za pohranjivanje i ukop ekshumiranih lica plaćen 11. septembra 2001. godine iznos od 200.000,00 KM, zbog čega je apelant tužbeni zahtjev umanjio i precizirao na iznos od 649.162,81 KM.

18. Odlukom Vlade Federacije broj 655/01 od 30. novembra 2001. godine («Službene novine Federacije BiH» broj 57/01) iz sredstava budžeta Federacije za 2001. godinu, Federalnoj komisiji a za apelanta su odobrena sredstava u iznosu od 390.000,00 KM za troškove smještaja i održavanja posmrtnih ostataka - ekshumiranih tijela (koja će se isplatiti iz sredstava tekuće rezerve). Apelant nije osporio činjenicu da su mu je ova sredstva u iznosu od 390.000,00 KM Federalna komisija isplatila, ali je tvrdio da se ona odnose na smještaj ekshumiranih tijela za novonastali period od 16. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine a ne na sporni period. Međutim ovu tvrdnju, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelant nije dokazao, pogotovo što je potpuno nelogično da Vlada Federacije donosi odluku o plaćanju budućih potraživanja kada ni prethodna, po apelantovoj tvrdnji, nisu plaćena (Odluka je donesena 30. novembra 2001. godine a apelant tvrdi da se uplaćeni iznos od 390.000,00 KM odnosi na period od 16. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine). Da je ovaj iznos od 390.000,00 KM apelantu isplaćen proizilazi i iz navoda svjedoka Amora Mašovića koji je potvrdio da je nakon uplate iznosa od 200.000,00 KM Federacija i dalje izdvajala sredstva i uplaćivala ih apelantu u tu svrhu a preko Federalne komisije kojoj su i stavljena ova sredstava na raspolaganje, dok je naloge za isplatu tih sredstava apelantu potpisivao upravo svjedok Amor Mašović koji je to i potvrdio u svom iskazu.

19. Kako su predmetnom tužbom obuhvaćena dugovanja tuženog za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, te kako nema jasne dužnikove izjave o uračunavanju ispunjenja, jer u navedenim odlukama Vlade Federacije nije navedeno za koji period se sredstva odobravaju, u smislu člana 312. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) smatra se da se obaveze namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. U ovom slučaju za ispunjenje su dospjele obaveze nastale u periodu od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, a koje su preostale nakon plaćanja iznosa od 200.000,00 KM.

20. Kantonalni sud je dalje istakao da su osnovani žalbeni prigovori tuženog o zastarjelosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove usluga za period od 14. novembra 1998. godine do 10. septembra 1999. godine, jer je tužba podnesena 10. septembra 2002. godine a na konkretni slučaj treba primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 374. ZOO. Apelantovo potraživanje obuhvaćeno periodom zastare iznosi 478.785,00 KM, prema obračunu tuženog koji je izvršen na način koji je primijenio i apelant, pa kako apelant ovu visinu obračunatog duga nije osporio Kantonalni sud smatra da ga je učinio nespornim. Kako je apelant postavio zahtjev za isplatu iznosa od 649.162,81 KM koji mu je i dosuđen prvostepenom presudom, te kako je dio zahtjeva u iznosu od 478.785,00 KM zastario, a Odlukom Vlade Federacije od 30. novembra 2001. godine, apelantu je isplaćen iznos od 390.000,00 KM, proizilazi da tužena nema dugovanja prema apelantu i da zahtjev za isplatu iznosa od 649.162,81 KM nije osnovan.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000611-23/09 od 18. novembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

22. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud trebao održati raspravu radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, Vrhovni sud je u obrazloženju odluke istakao da u skladu s članom 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), drugostepeni sud nije u obavezi da otvori raspravu već mu je data mogućnost kada ocijeni da je to potrebno. Dalje je istaknuto da apelant pravilno primjećuje da je drugostepeni sud svoju odluku trebao donijeti presudom a ne rješenjem, ali taj previd nije uticao na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke.

23. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je isplata troškova za smještaj obduciranih tijela na apelantovoj patologiji s upotrebom hladnjače za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, ekshumacija i obdukcija tijela je izvršena po nalogu Haškog tribunala a tijela je preuzela Federalna komisija. Vrhovni sud je konstatovao da je tužbenim zahtjevom apelant potraživao na ime Računa broj 19-252/2000 od 12. maja 2000 godine iznos od 849.162,81 KM na ime pruženih usluga, čime je obuhvaćeno dugovanje za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine. Apelant je utuženi iznos umanjio za 200.000,00 KM jer mu je po odluci Vlade Federacije od 23. augusta 2001. godine iz tekuće budžetske rezerve 11. septembra 2001. godine ovaj iznos plaćen te je tužbeni zahtjev opredijelio na iznos od 649.162,81 KM. Bilo je sporno, kako je dalje naveo sud, da li je apelantu iz istog osnova vršena dalja isplata, te da li je za izvršene troškove usluga za period od 14. novembra 1998. godine do 10. septembra 1999.. godine nastupila zastara s obzirom na dan podnošenja tužbe (10. septembar 2002. godine).

24. Vrhovni sud smatra da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelantu odlukom Vlade Federacije broj 655/01 od 30. novembra 2001. godine isplaćen daljnji iznos od 390.000,00 KM, i to iz sredstava budžeta Federacije za 2001. godinu. Ova sredstava su dodijeljena Federalnoj komisiji za apelanta, i to za troškove smještaja i održavanja posmrtnih ostataka ekshumiranih tijela, a da su sredstava isplaćena apelantu potvrdio je i svjedok Amor Mašović. I sam apelant je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, potvrdio da mu je sredstva u iznosu od 390.000,00 KM Federalna komisija isplatila, ali je naveo da se ona odnose na pružanje usluga u periodu od 16. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine, a što nije dokazao.

25. Vrhovni sud je podržao mišljenje drugostepenog suda da je nelogično da Vlada Federacije donosi odluku 30. novembra 2001. godine o plaćanju budućih potraživanja apelantu a da, kako tvrdi apelant, ni prethodna nisu plaćena. S obzirom da su tužbom obuhvaćena dugovanja za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, a iznosom od 200.000,00 KM pokrivena su dugovanja tuženog do 14. novembra 1998. godine, i s obzirom da nema jasne dužnikove izjave o uračunavanju ispunjenja (Odlukom Vlade Federacije BiH nije navedeno za koji period se sredstava odobravaju), Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjena odredba člana 312. stav 2. ZOO jer se obaveze namiruju redom kako dospijevaju za ispunjenje (nastale u periodu od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000 godine). Vrhovni sud je naveo da je pravilno cijenjen i prigovor zastare dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 478.785,00 KM, (prema obračunu izvršenom na način kako je to primijenio i apelant) za period od 14. novembra 1998. godine do 10. septembra 1999. godine primjenjujući trogodišnji rok zastare u smislu odredbe člana 374. ZOO obzirom da je tužbe podnesena 10. septembra 2002. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno naveo tok postupka i pobrojao odluke koje su donesene u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom pravu i primjeni prava. Apelant odluku Kantonalnog suda smatra nerazumljivom, proturječnom samoj sebi, te posebno naglašava da je odluka donesena rješenjem a ne presudom bez održavanja rasprave i bez «eventualno novih činjenica i dokaza već je odbijen tužbeni zahtjev a da za takvu odluku sud nije imao niti je tuženi obezbijedio eventualno nove činjenice i dokaze, odnosno nije izveo odgovarajuće dokaze i na istim nije zasnovao ovu svoju odluku». Apelant također u apelaciji analizira presude iz prethodnog postupka s kojima je bio zadovoljan a koje nisu predmet osporavanja ovom apelacijom, navodeći da je nesporno da su mu uplaćena sredstava od 390.000,00 KM ali se ta sredstva odnose na smještaj ekshumiranih lica za period od 16. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine, tako da se ne radi o spornim već o novonastalim potraživanjima. Također smatra da je «upitan način računanja početka roka zastare jer je nakon izvršenih usluga ispostavio fakturu od kada nastaje dužničko povjerilački odnos […] te zastarjelost shodno članu 361 ZOO počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod presude i datog obrazloženja i predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.

28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak pred tim sudom proveden korektno i zakonito i u skladu s uputama Vrhovnog suda koje se moraju poštovati, te predlaže da se apelacija u cijelosti odbije.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase.

Član 312. stav 1. i 2.

(1)Kad između istih osoba postoji više istorodnih obaveza pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve onda se, ako ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika uračunavanje vrši onim redom koje odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2)Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 374.

(1)Međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijeva za tri godine.

(2) Zastarjelost teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

30. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 217.

(1)Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ustanoviti nove činjenice ili ponovo izvesti već izvedene dokaze kao i kada ocjeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom […] Član 229. stav 1 tačka 4 Drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom će preinačiti prvostepenu presudu ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo

VI. Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-000611-23/09 od 18. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

35. Apelant osporava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivalo o zahtjevu apelanta da mu tuženi na ime troškova smještaja obduciranih tijela isplati dug u iznosu od 649.162,81 KM, dakle o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizilazi da je član 6. stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, radi čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Apelant također navodi da je odluka Kantonalnog suda donesena rješenjem a ne presudom bez održavanja rasprave, da je odbijen tužbeni zahtjev a da za takvu odluku sud nije imao niti je tuženi obezbijedio eventualno nove činjenice i dokaze, kao i da odluku smatra nerazumljivom i proturječnom samoj sebi.

40. Što se tiče apelantovih navoda da je Kantonalni sud odluku donio bez održavanja rasprave i bez »eventualno novih činjenica i dokaza», Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).

41. Ustavni sud napominje da prema članu 217. stav 1. ZPP drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju zadovoljeno je apelantovo pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka, odlučujući samo o pravnim pitanjima. Dakle, Kantonalni sud je u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo te je na sjednici vijeća preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Također Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelant nije u odgovoru na žalbu ni ukazivao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta neosnovani.

42. Ostali navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

43. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili zakon u postupku po žalbi i reviziji proizvoljno ili ne. U tom smislu Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoje zaključke izvedene iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu njih izveo zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je od tuženog tražio isplatu duga na ime troškova za pružene usluge smještaja obduciranih tijela za period od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine, neosnovan.

44. Naime, Ustavni sud prije svega zapaža da je prvostepeni sud odbio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja uz obrazloženje da su usluge tuženoj pružene u periodu od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000 godine, da je račun za izvršene usluge ispostavljen 12. maja 2000. godine a tužba podnesena 10. septembra 2002. godine te da nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 374 ZOO. Nasuprot stavu prvostepenog suda, Kantonalni i Vrhovni sud su smatrali da je osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove usluga pruženih za period od 14. novembra 1998. godine do 10. septembra 1999. godine, jer je tužba podnesena 10. septembra 2002. godine i na konkretan slučaj treba primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 374. ZOO. Ovi sudovi su obrazložili da apelantovo potraživanje obuhvaćeno zastarom iznosi 478.785.00 KM prema obračunu koji je izvršio tuženi, a na način koji je primijenio i apelant i koji visinu obračunatog duga nije osporio, te se smatra da ga je učinio nespornim. Obrazloženje Kantonalnog i Vrhovnog suda o pitanju zastare djela tužbenog zahtjeva Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud naglašava da u smislu odredbe člana 374. ZOO međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke u vezi sa tim ugovorima zastarijeva za tri godine, a zastarjelost počinje teći prvog dana posle dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva da se ispune obaveze. Dakle u konkretnom slučaju zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa 14. novembra 1998. godine kada su smještena obducirana tijela na apelantovoj patologiji i kada je apelant počeo da pruža svoje usluge smještaja obduciranih tijela (što je stav Okružnog i Vrhovnog suda), a ne od 12. maja 2000. godine kada je apelant ispostavio račun tuženom (što je stav Osnovnog suda). Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda primjena relevantnih odredaba člana 374 ZOO, u odnosu od kojeg datuma počinju teći rokovi zastarjelosti, u konkretnom slučaju nije proizvoljna i nije dovela u pitanje poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje.

45. Redovni sudovi su dalje obrazložili da je Odlukom Vlade Federacije od 30. novembra 2001. godine apelantu isplaćen iznos od 390.000,00 KM, i to iz sredstava budžeta Federacije za 2001. godinu, a što je potvrdio i svjedok Amor Mašović ali i apelant koji je tvrdio da se ta uplaćena sredstava ne odnosi za sporni period već na pružanje usluga za period od 16. oktobar 2001. godine do 31. decembra 2002. godine, a što nije dokazao. Ustavni sud zapaža da plaćanje ovih usluga nije nikada ni bilo regulisano ugovorom zaključenim među strankama, već su Odlukom Vlade Federacije broj 655/01 od 30. novembra 2001. godine iz sredstava budžeta Federacije za 2001. godinu, Federalnoj komisiji a za apelanta, odobrena sredstava u iznosu od 390.000,00 KM za troškove smještaja i održavanja posmrtnih ostataka-ekshumiranih tijela bez navođenja na koji vremenski period se ta sredstva odnose. Ustavni sud naglašava da je članom 312. ZOO regulisano pravilo o uračunavanju ispunjenja, tzv. imputacija, pa je tako stavom 2. navedenog člana propisano da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Dakle, tzv. imputacija se odnosi na slučaj dužnikovog djelomičnog ispunjenja više postojećih istorodnih obaveza prema istom vjerovniku, koje nije dovoljno za njihovo namirenje u cijelosti pri čemu ne postoji sporazum između vjerovnika i dužnika zbog čega nastaje neizvjesnost na šta se konkretno djelomično ispunjenje odnosi pa da bi se ta neizvjesnost otklonila propisano je pravilo o redoslijedu uračunavanja takvog ispunjenja. Za primjenu redoslijeda uračunavanja ispunjenja potrebno je da između istog vjerovnika i dužnika postoji više istorodnih obaveza, da se radi o djelomičnom ispunjenju koje nije dovoljno za potpuno namirenje i da ne postoji prethodni dogovor između vjerovnika i dužnika o tome na šta će se odnositi eventualno dužnikovo djelomično ispunjenje - na koju od više postojećih istorodnih obaveza. U konkretnom slučaju navedenom odlukom tuženog od 30. novembra 2001. godine nije naglašeno za koji period tuženi (dužnik) odobrava sredstava od 390.000,00 KM za apelanta (vjerovnika) i koja su nesporno isplaćena apelantu a obzirom da apelant nije dokazao da se navedena uplata odnosi na smještaj ekshumiranih tijela za novonastali period (od 16. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine) redovni sudovi su primijenili citiranu odredbu člana 312. stav 2. ZOO smatrajući da se obaveze namiruju redom kako dospijevaju za ispunjenje, a u konkretnom slučaju su dospjele obaveze nastale u spornom periodu od 14. novembra 1998. godine do 11. maja 2000. godine te zaključili da tužena nema dugovanja apelantu i da zahtjev za isplatu iznosa od 649.162,81 KM nije osnovan. Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložili da se u konkretnom slučaju ima primijeniti pravilo o uračunavanju ispunjenja iz člana 312. stav 2. ZOO kao i trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 374. ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, u vezi s navodima apelanta da je Kantonalni sud odluku donio rješenjem a ne presudom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant protiv drugostepene odluke, analizirao ove apelantove navode te jasno obrazložio da je drugostepeni sud prvostepenu presudu preinačio i da je svoju odluku trebao donijeti presudom a ne rješenjem u smislu člana 229. stav 1. točka 4. ZPP-a, ali da ovakav previd ne utiče na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke.

46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.

47. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

48. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno pravne propise se ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje odluke koji su izneseni u osporenim odlukama, a koji se odnose na primjenu prava, su jasno, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-771/10 (JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio