Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2101/11 (R.S. iz Trebinja; Kemal Deumić iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Saima Bešić, A. B. i A. N. i drugi)

Odluka donesena 10. 03. 2013.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Privatni život
  • Porodični život
  • Nehumano postupanje
  • Nestale osobe
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2101/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2101/11, rješavajući apelacije R.S. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine:

AP 2101/11 R.S.; AP 4627/12 Kemala Deumića; AP 4631/12 Saime Bešić, Armina Bešića i Amire Nukić ; AP 4637/12 Dževide Trnjanin; AP 4638/12 Emke Kadić i Esada Kadića; AP 4641/12 Tenzile Alić; AP 4642/12 Sebihe Kahrimanović, Amera Kahrimanovića i Amre Kahrimanović ; AP 4643/12 Fatime Selimović i Ajdina Selimovića ; AP 4644/12 Fatime Avdić; AP 4677/12 Merime Arifagić, Murisa Čirkića i Damira Čirkića; AP 34/13 Senade Menković, Hasana Jakupovića i Besime Jakupović; AP 35/13 Ermine Kadirić i Anela Kadirića ; AP 36/13 Denisa Burnića, Šahize Kazić, Elvire Burnić, Vehida Burnića i Edite Geburtig; AP 105/13 Tenzile Mujkanović i Osmana Mujkanovića; AP 106/13 Sifete Batić, Enise Batić, Edine Batić i Almedine Šabić; AP 107/13 Senade Medić, Danijela Medića i Denisa Medića; AP 108/13 Ajke Ferizović i Nurfada Ferizovića; AP 109/13 Hatidže Hopovac i Azize Ferizović; AP 119/13 Subhe Bešić, Jusufa Bešića i Emine Nukić; AP 149/13 Fatime Demirović, Amira Demirovića i Midhete Rekik rođ. Demirović; AP 150/13 Subhe Čaušević, Elvedine Čaušević i Elvedina Čauševića ; AP 207/13 Selime Mujkanović, Izeta Mujkanovića i Midhete Mujkanović; AP 208/13 Sevlije Pađan, Ibrahima Pađana i Hate Kulauzović; AP 273/13 Bajrame Hodžić, Mirhada Hodžića, Nihada Hodžića i Nisvete Kurbegović; AP 275/13 Namke Kaltak, Admira Kaltaka, Almire Kaltak, Ešefe Huremović rođ. Kaltak i Amre Porčić rođ. Kaltak ; AP 368/13 Hate Čaušević, Elme Čaušević-Halkić i Amira Čauševića; AP 369/13 Esada Redžića i Senke Talić; AP 666/13 Mehmeda Sivca i Emine Sivac i AP 667/13 Jasne Siječić.

Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koji su dužni da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema ove odluke, putem Instituta za nestala lica apelantima dostave sve dostupne i raspoložive podatke o okolnostima nestanka članova njihovih porodica koji su nestali u toku rata na području Bosne i Hercegovine i da hitno i bez daljnjeg odlaganja putem nadležnih organa preduzmu sve aktivnosti u okviru svojih nadležnosti da se u predmetnim slučajevima sprovedu sveobuhvatne i temeljite istrage o nestanku članova porodica apelanata, te da ih o rezultatima istrage obavijeste.

Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. U periodu od maja 2011. godine do februara 2013. godine, zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: R.S. iz Trebinja; Kemal Deumić iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Saima Bešić, Armin Bešić i Amira Nukić, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Dževida Trnjanin iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Emka Kadić i Esad Kadić, oboje iz mjesta Bišćani kod Prijedora; Tenzila Alić iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Sebiha Kahrimanović, Amer Kahrimanović i Amra Kahrimanović, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Fatima Selimović i Ajdin Selimović, oboje iz mjesta Rakovčani kod Prijedora; Fatima Avdić iz mjesta Rakovčani kod Prijedora; Merima Arifagić, Muris Čirkić i Damir Čirkić, svi iz Sanskog Mosta; Senada Menković, Hasan Jakupović i Besima Jakupović, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Ermina Kadirić i Anel Kadirić, oboje iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Denis Burnić, Šahiza Kazić, Elvira Burnić, Vehid Burnić i Edita Geburtig, svi iz mjesta Zecovi kod Prijedora; Tenzila Mujkanović i Osman Mujkanović, oboje iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Sifeta Batić, Enisa Batić, Edina Batić i Almedina Šabić, sve iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Senada Medić, Danijel Medić i Denis Medić, svi iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Ajka Ferizović i Nurfad Ferizović, oboje iz mjesta Zecovi kod Prijedora; Hatidža Hopovac i Aziza Ferizović, obje iz mjesta Zecovi kod Prijedora; Subha Bešić, Jusuf Bešić i Emina Nukić, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Fatima Demirović, Amir Demirović, Midheta Rekik rođ. Demirović, svi iz mjesta Ćela kod Prijedora; Subha Čaušević, Elvedina Čaušević i Elvedin Čaušević, svi iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Selima Mujkanović, Izet Mujkanović i Midheta Mujkanović, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora; Sevlija Pađan, Ibrahim Pađan i Hata Kulauzović, svi iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Bajrama Hodžić, Mirhad Hodžić, Nihad Hodžić i Nisveta Kurbegović, svi iz mjesta Čarakovo kod Prijedora; Namka Kaltak, Admir Kaltak, Almira Kaltak, Ešefa Huremović rođ. Kaltak i Amra Porčić rođ. Kaltak, svi iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Hata Čaušević, Elma Čaušević-Halkić i Amir Čaušević, svi iz mjesta Hambarine kod Prijedora; Esad Redžić i Senka Talić, oboje iz Zagreba; Mehmed Sivac i Emina Sivac, oboje iz Bihaća; te Jasna Siječić iz mjesta Rakovčani kod Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti). II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2101/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 4627/12; AP 4631/12; AP 4637/12; AP 4638/12; AP 4641/12; AP 4642/12; AP 4643/12; AP 4644/12; AP 4677/12; AP 34/13; AP 35/13; AP 36/13; AP 105/13; AP 106/13; AP 107/13; AP 108/13; AP 109/13; AP 119/13; AP 149/13; AP 150/13; AP 207/13; AP 208/13; AP 273/13; AP 275/13; AP 368/13; AP 369/13; AP 666/13 i AP 667/13, dakle, ukupno 29 apelacija.

3. Ustavni sud je uzeo u obzir odgovore na apelacije od Instituta za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) dobijene povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 3783/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na slijedeći način:

Apelacija broj AP 2101/11 koja se odnosi na lice nestalo, te kasnije ekshumirano na području Sarajeva

5. Apelantkinja R.S. navodi da je njen suprug (Milan Stojaković) u julu 1992. godine izveden iz svog stana u Ulici Ćamila Marića broj 16 u Hrasnici nakon čega je ubijen. Dana 29. juna 2007. godine je izvršena ekshumacija tijela iz grobnice koja se nalazila na lokalitetu groblja „Vlakovo“, dok je 26. novembra 2007. godine izvršena identifikacija posmrtnih ostataka apelantkinjinog supruga putem metode DNK.

Apelacija broj AP 4642/12 koja se odnosi na lice nestalo na području Korićanskih stijena

6. Apelanti Sebiha Kahrimanović, Amer Kahrimanović i Amra Kahrimanović traže nestalog člana porodice – supruga/oca (Almir Kahrimanović) koji je u avgustu 1992. godine prilikom deportacije iz logora Trnopolje izveden iz konvoja zajedno sa grupom od oko 200 muškaraca na Vlašiću, na Korićanskim stijenama, od kada o njemu više nemaju nikakvih saznanja, iako su nestanak prijavili svim relevantnim institucijama u BiH, a kao dokaz priložili su potvrdu Instituta. Prema navodima apelanata, tijelo njihovog nestalog srodnika još uvijek nije pronađeno.

Apelacije koje se odnose na lica nestala na području Prijedora tokom 1992. godine

7. Apelacije br. AP 4627/12; AP 4631/12; AP 4637/12; AP 4638/12; AP 4641/12; AP 4643/12; AP 4644/12; AP 4677/12; AP 34/13; AP 35/13; AP 36/13; AP 105/13; AP 106/13; AP 107/13; AP 108/13; AP 109/13; AP 119/13; AP 149/13; AP 150/13; AP 207/13; AP 208/13; AP 273/13; AP 275/13; AP 368/13; AP 369/13; AP 666/13, te AP 667/13 su podnesene povodom nestanka članova porodica apelanata na širem području Prijedora - mjesta Kozarac, Kozaruša, Ćela, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Bišćani, Hegići, Trnopolje, Čarakovo, Raškovac, Tukovi, te naselje Žeger. Apelacijama se ukazuje da apelanti ništa ne znaju o članovima svojih porodica koji su nestali 1992. godine. Apelacije su podnijeli Kemal Deumić; Saima Bešić, Armin Bešić i Amira Nukić; Dževida Trnjanin; Emka Kadić i Esad Kadić; Tenzila Alić; Fatima Selimović i Ajdin Selimović; Fatima Avdić; Merima Arifagić, Muris Čirkić i Damir Čirkić; Senada Menković, Hasan Jakupović i Besima Jakupović; Ermina Kadirić i Anel Kadirić; Denis Burnić, Šahiza Kazić, Elvira Burnić, Vehid Burnić i Edita Geburtig; Tenzila Mujkanović i Osman Mujkanović; Sifeta Batić, Enisa Batić, Edina Batić i Almedina Šabić; Senada Medić, Danijel Medić i Denis Medić; Ajka Ferizović i Nurfad Ferizović; Hatidža Hopovac i Aziza Ferizović; Subha Bešić, Jusuf Bešić i Emina Nukić; Fatima Demirović, Amir Demirović, Midheta Rekik rođ. Demirović; Subha Čaušević, Elvedina Čaušević i Elvedin Čaušević; Selima Mujkanović, Izet Mujkanović i Midheta Mujkanović; Sevlija Pađan, Ibrahim Pađan i Hata Kulauzović; Bajrama Hodžić, Mirhad Hodžić, Nihad Hodžić i Nisveta Kurbegović; Namka Kaltak, Admir Kaltak, Almira Kaltak, Ešefa Huremović rođ. Kaltak i Amra Porčić rođ. Kaltak; Hata Čaušević, Elma Čaušević-Halkić i Amir Čaušević; Esad Redžić i Senka Talić; Mehmed Sivac i Emina Sivac; te Jasna Siječić. Zajedničko za većinu apelanata je tvrdnja da su njihovi članovi porodica (Hamid Deumić, Edin Bešić, Hajrija Alić, Dževad Alić, Emir Kadić, Ilijaz Alić, Bajazid Selimović, Damir Avdić, Fahrudin Čirkić, Senudin Čirkić, Armin Jakupović, Emđad Kadirić, Fuad Burnić, Enver Mujkanović, Redžep Batić, Refik Medić, Vehib Ferizović, Sabahudin Ferizović, Nail Hopovac, Alija Bešić, Mesud Demirović, Mirsad Čaušević, Samir Mujkanović, Rejhan Pađan, Asim Pađan, Braco Hodžić, Bego Kaltak, Mufid Čaušević, Nedžad Redžić, Suad Sivac i Ramiz Siječić) tokom 1992. godine odvedeni iz svojih kuća, odnosno svojih naselja, od nepoznatih naoružanih lica od kada im se gubi svaki trag. Uglavnom većina apelanata je navela da o njihovoj sudbini nema nikakvih saznanja, dok su pojedini apelanti naveli da imaju saznanja da su njihovi nestali srodnici ubrzo nakon odvođenja ili prilikom odvođenja ubijeni, odnosno da su, prema njihovim saznanjima, odvedeni u logore Keraterm i Trnopolje i da su tu ubijeni. Niti jedan apelant nije pronašao tijelo svog nestalog srodnika iako su nestanak prijavili svim relevantnim institucijama u BiH, a kao dokaz priložili su potvrde Instituta.

IV.Apelacije

a) Navodi iz apelacija

8. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata da saznaju istinu o sudbini nestalih srodnika, da se utvrde okolnosti njihovog nestanka, da se utvrdi ko je odgovoran za njihov nestanak, odnosno ubistvo supruga apelantkinje R.S., da se odgovorni primjereno kazne, te da se naloži nadležnim tijelima da apelantima dostave sve raspoložive i dostupne informacije u pogledu okolnosti pod kojima je došlo do njihovog nestanka, odnosno ubistva supruga apelantkinje R.S., te da se u vezi s tim pokrenu nepristrasne i temeljite istrage. Većina apelanata je tražila da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, zbog toga što ne znaju šta se desilo sa članovima njihove porodice, pozivajući se na povrede sljedećih prava: prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne budu podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na slobodu i bezb jednost lica iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Samo pojedini apelanti su se pozvali na povredu i ostalih ustavnih prava iz člana II/3c), e), g), h), i), j), k), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Dalje, apelanti su, između ostalog, naveli da se Zakon o nestalim licima koji je donesen 2004. godine ne sprovodi adekvatno. S tim u vezi istakli su da nadležne institucije u BiH kasne sa ispunjenjem svojih zakonom preuzetih obaveza, odnosno kasne da, u skladu sa preuzetim obavezama, obezbijede operativno funkcionisanje Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH, čime se direktno krše njihova ustavom zaštićena prava, uključujući i princip vladavine prava predviđen članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Naveli su da je obaveza države da po službenoj dužnosti sprovede odgovarajuću istragu o kršenjima ljudskih prava, a da bi se ta istraga smatrala efektivnom prema međunarodnim standardima, istraga mora biti brza, temeljita, nezavisna i nepristrasna. Osim toga, istakli su da istraga mora biti inicirana po službenoj dužnosti, bez obzira na to da li je žrtva ili porodica podnijela krivičnu prijavu, jer u slučajevima prisilnog nestanka, obaveza sprovođenja istrage traje sve dok se žrtva ili njeni posmrtni ostaci ne pronađu, pa čak i nakon toga. Apelanti su naveli da su preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da nestanak svojih srodnika prijave svim relevantnim institucijama u BiH koje se bave pitanjem nestalih, uključujući i Tužilaštvo BiH, ali prema njihovoj ocjeni, nadležne institucije su propustile da sprovedu odgovarajuće istrage, te su na taj način uskraćeni za informacije o okolnostima nestanka srodnika. Istakli su da su svoje nestale članove porodice morali proglašavati umrlim, kako bi obezbijedili socijalnu i pravnu zaštitu, što samo po sebi predstavlja nečovječno postupanje protivno članu 3 Evropske konvencije, tako da se njihovi nestali srodnici vode umrlim, iako se o njihovoj sudbini i lokaciji posmrtnih ostataka još uvijek ništa ne zna. Osim toga, naveli su da nadležne institucije ništa nisu preduzele da sprovedu Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04, niti je zbog toga Tužilaštvo BiH krivično procesuiralo odgovorna lica za krivično djelo nesprovođenja odluka Ustavnog suda iz člana 239 Krivičnog zakona BiH. Tražili su i isplatu naknade na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, odnosno zbog kršenja prava na suđenje u «razumnom» roku, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a sve u skladu sa praksom Ustavnog suda.

10. Takođe, pojedini apelanti su informisali Ustavni sud da su se tokom 2011. i 2012. godine obraćali Tužilaštvu BiH zahtjevom za dobijanje informacija u vezi sa nestankom i ubistvom njihovih srodnika. U vezi s tim apelanti su istakli da su nezadovoljni odgovorima Tužilaštva BiH, jer iz njih proizilazi da se opisana istraga ne sprovodi u skladu sa međunarodnim standardima. Naime, apelanti su naveli da su istrage koje je Tužilaštvo BiH pokrenulo više generalnog karaktera, odnosno da se Tužilaštvo BiH ne bavi konkretnim okolnostima ubistva i nestanka njihovih srodnika, a kao dokaz tome navode da niko od apelanata do sada nije kontaktiran od Tužilaštva BiH, niti je pozvan da svjedoči, iako su apelanti u zahtjevima navodili i imena svjedoka koji su prisustvovali ubistvima njihovih srodnika, kao i imena lica koja su to učinila. Prema mišljenju apelanata, neosvrtanje na jako bitne činjenice koje su u zahtjevima navodili, kao i potencijalne identifikovane svjedoke ukazuje na kontinuirano grubo kršenje njihovih prava, kao i prava njihovih nestalih srodnika, te otkriva problem neizvršavanja proceduralnih obaveza nadležnih organa vlasti Bosne i Hercegovine i ukazuje na bezobziran stav nadležnih organa koji otežava patnje najbližih članova porodice. Prema ocjeni apelanata, time se ugrožava i dokazni materijal – svjedočenje lica koja bi mogla razotkriti činjenice vezane za konkretne zločine, s obzirom na starost svjedoka, što može u slučaju daljnjeg neblagovremenog saslušanja i sprovođenja istrage dovesti do nekažnjavanja počinilaca.

11. Tužilaštvo BiH je na traženje apelanata u većini odgovora uopšteno informisalo apelante o istražnim aktivnostima koje se sprovode protiv većeg broja lica koja su učestvovala u napadu na nesrpsko stanovništvo na području Prijedora, naznačivši da se radi o predmetima koje je Tužilaštvo BiH obavezno procesuirati u roku od sedam godina od usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.

b) Odgovori na apelaciju

12. Institut je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakao da je ta institucija počela da radi 1. januara 2008. godine, ali da je punim kapacitetom počela da radi 1. aprila 2009. godine, nastavljajući ranije započete aktivnosti, istovremeno stvarajući uslove koji su bili neophodni za ubrzanje procesa traženja nestalih lica. Navedeno je da je na području BiH uspostavljeno pet područnih i 10 terenskih kancelarija, kako bi se na taj način stvorili uslovi za brži i efikasniji proces traženja nestalih lica, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Pojašnjeno je da su istražitelji Instituta svakodnevno na terenu radi prikupljanja informacija o potencijalnim grobnicama i radi uspostavljanja kontakata sa svjedocima, pa se time potvrđuju napori Instituta u procesu traženja nestalih lica, pronalazaka grobnica i rasvjetljavanja istine o sudbini nestalih.

13. Takođe, u odgovoru je dat pregled svih do sada realizovanih aktivnosti, te aktivnosti koje se planiraju na pronalasku nestalih. Istaknuto je da su u periodu od 16. jula 1998. godine do 30. oktobra 2012. godine izvršene ekshumacije iz 416 pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica na području Prijedora, 32 na području drugih opština, na četiri lokacije ekshumiranje je izveo ICTY i na jednoj na području Republike Hrvatske, što ukupno čini 453 lokacije, a da se među prikazanim lokacijama nalaze i lokacije koje se pominju u apelacijama kao mjesto nestanka srodnika apelanata. Istaknuto je da je na navedenim lokacijama ekshumirano ukupno 2.150 žrtava, od čega su identifikovana 1.903 tijela. Institut je naglasio da se navedeni broj lokacija odnosi isključivo na lokacije na kojima su pronađeni posmrtni ostaci nestalih lica, a da je broj pregledanih, sondiranih i posjećenih lokacija znatno veći i prelazi broj od 2.000.

14. Na kraju je istaknuto da je od 1. januara 2011. godine nadležnost pri izdavanju naloga za ekshumaciju preuzelo Tužilaštvo BiH, što će ubrzati iskop posmrtnih ostataka iz grobnica koje su locirane i za koje se čeka nalog, te da će se i dalje preduzimati sve potrebne aktivnosti koje će omogućiti što brži pronalazak nestalih lica, te da očekuju da će uz pomoć nadležnih institucija i lica koja su bili svjedoci ratnih zločina, riješiti i slučaj nestanka lica iz apelacija.

15. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da su kod tog tužilaštva otvoreni predmeti koji se odnose na određeni broj predmetnih apelacija, dok u odnosu na pojedine apelacije nisu mogli dostaviti izjašnjenje s obzirom na to da je utvrđeno da oštećeni – porodice apelanata nisu evidentirani u postojećim predmetima ratnih zločina, kao što je slučaj sa AP broj 2101/11.

V.Relevantni propisi

16. Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini:

Član V Strane će obezbijediti informacije preko mehanizama traganja MKCK o svim nestalim licima. Strane će takođe u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih.

17. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine:

Član 33. st. 1. i 3.

Čim to okolnosti dopuste, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Pomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje. Podaci o licima čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta ili nacionalnih društava Crvenog krsta/križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu urediće da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje.

18. Zakon o nestalim licima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 50/04): Član 3.

(Pravo da se zna) Pravo članova porodice nestalih lica jeste da saznaju za sudbinu nestalih članova porodice i rodbine, njihovo boravište/prebivalište, ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa, ukoliko je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke.

Član 4.

(Obaveza osiguranja informacija) U skladu sa članom 3. ovog zakona, organi i institucije Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni za odbranu, pravosuđe, unutrašnje poslove, i drugi organi nadležni za traženje nestalih lica u Bosni i Hercegovini i drugi entitetski, kantonalni i opštinski organi koji, u skladu sa svojim nadležnostima, rješavaju slučajeve u vezi s nestankom lica iz i u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nadležne vlasti u BiH), obavezni su pružiti raspoložive informacije porodicama nestalih, nadležnim institucijama za traženje nestalih lica kao i svu potrebnu pomoć koja se odnosi na proces unapređenja traženja i rješavanja slučajeva nestanka lica iz/u Bosni i Hercegovini. Član 6.

(Obaveznost razmjene i saradnje) Nadležne vlasti u BiH obavezne su međusobno da razmjenjuju informacije koje se odnose na proces traženja i utvrđivanja sudbine i identiteta nestalih lica. S ciljem unapređenja procesa traženja, nadležne vlasti u BiH posebno sarađuju s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta (MKCK), Međunarodnom komisijom za nestala lica (ICMP), Institutom za nestala lica i društvom Crvenog krsta/križa BiH, u skladu sa njihovim mandatima.

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08):

Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 35.

(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnost Suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]

d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini, […] (3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08):

Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 43.

(1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.

(2) Tužlac ima pravo i dužnost da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]

d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj, […] 3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10):

Član 18.

Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 45.

(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnost suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom […]

d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Federaciji. […] (3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije pokreću pitanja povrede prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 129/04 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritimu broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05 i "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 72/05, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj Odluci broj AP 129/04 Ustavni sud je, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, zaključio da su članovi porodice nestalih lica bili izloženi nehumanom postupanju, koje je zabranjeno članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije, budući da su se nestanci desili na području Bosne i Hercegovine, te da nakon nestanka nije sprovedena efikasna istraga o tome, iako je od prestanka ratnih dejstava proteklo više od 10 godina, niti su nadležne vlasti obavijestile članove porodice nestalih lica o sudbini njihovih najbližih. U istoj odluci Ustavni sud je utvrdio i povredu prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i zbog toga što su se nestanci desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Republika Srpska), koji i pored obaveze da ispitaju prijave o nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili o tom pitanju, odnosno nijednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo sa njihovim članovima porodica, jer nadležni organi vlasti entiteta bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da raspoložive i dostupne informacije o nestalim licima prezentuju apelantima.

24. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u predmetu broj AP 143/05 (vidi, Odluka o meritumu broj AP 143/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 80/05, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 193/05 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 3/06; dostupna i na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), razmatrajući apelacije članova porodica nestalih lica, zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti njihovih srodnika, zaključio da činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II /3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

25. Isto tako, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku u predmetu broj AP 3783/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), te se u pogledu navoda apelanata da ni nakon 17 godina od završetka ratnih sukoba ne znaju ništa o sudbini nestalih najbližih srodnika, niti o okolnostima njihovog nestanka, iako u smislu člana 3 Zakona o nestalim licima na to imaju pravo, a nadležni organi vlasti im do sada nisu pružili informacije o tome šta se desilo sa njihovim nestalim srodnicima, odnosno nisu ih informisali da li su u vezi s tim preduzeli i sproveli bilo kakvu aktivnost, iako su to bili dužni da učine, u smislu člana 4 navedenog zakona, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeće stavove: Ustavni sud zapaža da je citiranom Odlukom broj AP 129/04 naloženo nadležnim organima vlasti da, u skladu sa Zakonom o nestalim licima, obezbijede, između ostalog, i operativno funkcionisanje Instituta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz odgovora Instituta proizilazi da je Institut počeo operativno funkcionisati u aprilu 2009. godine, te da je do sada preduzeo i još uvijek preduzima veliki broj aktivnosti na veoma složenom i odgovornom zadatku u vezi sa pronalaženjem i identifikacijom tijela nestalih lica tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud primjećuje određene pomake u sprovođenju Zakona o nestalim licima u prvom redu stavljanjem Instituta u operativnu funkciju, međutim, za rješavanje tako složenog i delikatnog zadatka, prije svega na pronalaženju tijela, te rasvjetljavanju okolnosti njihovog nestanka, potrebna je sveukupna i kontinuirana saradnja na svim nivoima vlasti, paralelno djelovanje svih koju su uključeni u proces traženja nestalih i utvrđivanja okolnosti njihovog nestanka, kao i stalna razmjena informacija, koja mora biti dostupna i raspoloživa apelantima. Navedeno upravo proizilazi iz odgovora Instituta koji je naglasio da očekuje da će uz pomoć nadležnih institucija i lica koja su bili svjedoci ratnih zločina, riješiti i predmetne slučajeve i Prema mišljenju Ustavnog suda, sama okolnost da postoje evidencije nestalih lica, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o nestalim licima koje regulišu obavezu osiguranja informacija i obaveznost razmjene i saradnje (čl. 4 i 6 Zakona o nestalim licama) u vezi sa odredbama zakona o krivičnom postupku koje regulišu obavezu nadležnih tužilaštava, pred ta tužilaštva stavlja obavezu preduzimanja poslova vezanih za otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela u smislu obaveze istraživanja spornih događaja što se u konkretnim slučajevima, dakle, svodi na istraživanja i pronalazak lica koja se mogu dovesti u vezu sa nestankom srodnika apelanata. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su samo pojedini apelanti od Tužilaštava BiH tražili informacije u vezi sa nestankom i ubistvom njihovih srodnika, a da većina apelanata zapravo ne raspolaže podacima da je u konkretnom slučaju pokrenuta bilo kakva aktivnost, odnosno istraga, pa u vezi s tim Ustavni sud podsjeća nadležne organe vlasti da su u skladu sa zakonskom obavezom dužni i obavezni da po službenoj dužnosti pokrenu krivično gonjenje u slučaju postojanja krivičnog djela. Ustavni sud posebno naglašava da je od nestanka srodnika apelanata protekao dugi niz godina i da u tom kontekstu svako odlaganje sprovođenja temeljite i sveobuhvatne istrage, s obzirom na vremensku distancu, nadležnim organima objektivno otežava put u procesu rasvjetljavanja okolnosti njihovog nestanka, otkrivanja lica odgovornih za njihov nestanak kao i njihovo procesuiranje.

26. Podržavajući svoju praksu usvojenu u citiranim odlukama, pri tome imajući u vidu da i predmetne apelacije pokreću gotovo identično činjenično i pravno pitanje a nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini u konkretnom slučaju do sada ni na koji način nisu obavijestile apelante o sudbini njihovih nestalih srodnika i okolnostima njihovog nestanka, odnosno okolnostima ubistva supruga apelantkinje R.S., niti im je u tom pravcu pružena bilo kakva pomoć, niti su informisani da li je u vezi s nestankom njihovih srodnika pokrenuta službena istraga (osim na lično traženje), pri čemu su prepušteni da sami, pored bola i patnje koju preživljavaju zbog nestanka najbližih srodnika, traže informacije u vezi sa njihovim nestankom, budući da su svi do sada prikupljeni podaci i informacije o sudbini njihovih nestalih srodnika, zapravo, rezultat njihovog ličnog angažmana, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je i u predmetnim apelacijama došlo do kršenja prava apelanata, i to iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Ostali zahtjevi

27. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.

Pitanje kompenzacije

28. U vezi sa pitanjem kompenzacije koju je tražila većina apelanata, Ustavni sud podsjeća da je u već citiranoj Odluci broj AP 129/04 naloženo nadležnim organima vlasti da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana, u skladu sa Zakonom o nestalim licima obezbijede operativno funkcionisanje Fonda za pomoć porodicama nestalih lica (u daljnjem tekstu: Fond). Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u citiranom predmetu 27. maja 2006. godine doneseno rješenje o neizvršenju odluke, kojim je utvrđeno da predmetna odluka nije u potpunosti izvršena (budući da su porodicama nestalih-apelantima u tim predmetima dostavljene dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica koji su nestali u ratu ali da nije obezbijeđeno operativno funkcionisanje Instituta, Fonda i Centralne evidencije).

29. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu sa praksom Ustavnog suda (koju su tražili pojedini apelanti), zbog neaktivnosti i nepostupanja nadležnih organa vlasti u «razumnom» roku na pronalaženju tijela njihovih srodnika i rasvjetljavanju okolnosti njihovog nestanka, Ustavni sud zapaža da, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije, zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava, predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Ocjenjujući složenost okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju dosuđivanje kompenzacije, u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljnjem usložnjavanju situacije i što bi dodatno otežalo aktivnosti na prevazilaženju spornih pitanja u vezi sa funkcionisanjem Fonda. Osim toga, Ustavni sud smatra da je usvajanje apelacije i nalaganje nadležnim organima vlasti, između ostalog, preduzimanje aktivnosti kako bi se u odnosu na predmetne apelacije pokrenula sveobuhvatna i temeljita istaga na rasvjetljavanju okolnosti nestanka njihovih srodnika odgovarajuća satisfakcija za apelante.

VII. Zaključak

30. Činjenica da ni nakon 17 godina od prestanka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini nadležne vlasti nisu apelantima dostavile informacije o sudbini članova njihovih porodica koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini, a što su, u smislu Zakona o nestalim licima, bili dužni da učine, a većina apelanata ne raspolaže informacijom da li je u vezi sa nestankom njihovih srodnika pokrenuta službena istraga, osim kada su to apelanti sami tražili, te da za sve to vrijeme niko od nadležnih organa vlasti nije kontaktirao sa apelantima, pri čemu su apelanti prepušteni da sami prikupljaju informacije o okolnostima nestanka najbližih srodnika, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da je u odnosu na apelante kao članove porodica nestalih lica povrijeđeno pravo na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2101/11 (R.S. iz Trebinja; Kemal Deumić iz… | Sudska praksa | Aktio