Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/10 (M. M. i S. V.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1003/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1003/10, rješavajući apelaciju Milivoja Mumala i Stanke Vladušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Mumala i Stanke Vladušić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 001200 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 001200 07 K od 21. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Mumalo i Stanka Vladušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ugaraka-Ljubomir, Opština Trebinje, podnijeli su 19. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 001200 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 001200 07 K od 21. septembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 001200 07 K od 21. septembra 2009. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06 u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 23. KZRS. Dalje, apelantima je izrečena uslovna osuda kojom im je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo. Naime, kako slijedi iz prvostepene presude, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti u vremenskom periodu od decembra 2004. godine pa do avgusta 2005. godine u mjestu Ugarci-Ljubomir, Opština Trebinje, u kući u kojoj žive u porodičnoj zajednici sa Rajkom Mumalom i Danicom Mumalo ( bliski srodnici - brat i majka, odnosno djever i svekrva apelanata) u više navrata ugrožavali spokojstvo i tjelesni integritet Rajka i Danice Mumalo na način što im nisu dozvoljavali korišćenje prostorija u kući, što Rajku nisu dozvoljavali da noćiva u kući, zbog čega je od januara 2005. godine više puta noćivao van kuće, te drugim radnjama bliže opisanim u prvostepenoj presudi ugrožavali spokojstvo i tjelesni integritet članova svoje porodice. U obrazloženju presude je navedeno da je na okolnosti učinjenog krivičnog djela Osnovni sud, po potvrđivanju optužnice 1. februara 2007. godine, održao suđenje i na glavnom pretresu izveo dokaze optužbe (saslušanjem tri svjedoka i čitanjem iskaza svjedoka Danice Mumalo, koji je dala kod Okružnog tužilaštva u Trebinju 22. novembra 2005. godine i izvršio uvid u izvod iz kaznene evidencije CJB Trebinje za apelante), te dokaze odbrane (saslušanje četiri svjedoka poimenično navedena u presudi) čiji je sadržaj Osnovni sud prezentirao u obrazloženju presude. Vezano za čitanje iskaza Danice Mumalo, Osnovni sud je naveo da je na prijedlog Tužilaštva, a u smislu člana 280. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), sud pročitao iskaz ovog svjedoka koja je saslušana 22. novembra 2005. godine u Okružnom tužilaštvu Trebinje. Dalje je navedeno da je iskaz ove svjedokinje pročitan zbog toga što je Osnovni sud nesporno utvrdio da je ona stara 90 godina, da je bolesna i da je njen dolazak na sud otežan zbog bolesti, a što je potvrđeno i službenim zabilješkama Sudske policije od 27. marta i 19. juna 2009. godine. Iz iskaza ove svjedokinje je utvrđeno da ona živi u prizemlju porodične kuće, a da apelanti korite sprat kuće, da je njen sin Mirko došao da živi sa njom prije dvije godine, ali se iselio jer ga je uz prijetnje istjerao apelant. Kako je zaključio Osnovni sud, svjedok Danica Mumalo je detaljno opisala radnje kojim su apelanti ugrožavali spokojstvo i tjelesni integritet svoje porodice, što je sve verificirano u navedenim zapisnicima. Utvrdivši da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog dijela iz člana 208. stav 1. KZRS, sud ih je proglasio krivim i kaznio po zakonu. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je ocijenio sve okolnosti koje, u smislu člana

37. KZRS, utiču na odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti Osnovni sud je ocijenio da optuženi nisu ranije osuđivani, da imaju maloljetno dijete o kojem su dužni da se staraju, te da od izvršenja ovog krivičnog djela do presuđenja nisu dolazili u sukob sa zakonom. Posebnih otežavajućih okolnosti Osnovni sud nije našao, pa je, ocjenjujući sve navedene okolnosti i težinu počinjenih krivičnog djela, a imajući u vidu propisanu kaznu za predmetno krivično djelo (novčana kazna ili zatvor do dvije godine), smatrao da su se stekli uslovi za izricanje uslovne osude. Po mišljenju Osnovnog suda, upozorenjem uz prijetnju kaznom dovoljno će se uticati na apelante da ubuduće ne vrše ovakva ili slična krivična djela, a istovremeno će se uticati na druge da ne čine krivična djela.

3. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 001200 09 Kž od 22. decembra 2009. godine, koju su apelanti primili 23. januara 2010. godine, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Analizirajući pobijanu presudu sa gledišta da li ona ima nedostatke koji bi mogli da predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, na što su apelanti ukazivali predmetnom žalbom, Okružni sud je utvrdio da ovakvih nedostataka nema i da stoga bitne povrede procesnih odredaba nisu učinjene. Okružni sud, također, nije prihvatio navode apelanata da je izreka presude nerazumljiva, ističući da je ovaj žalbeni navod iznesen paušalno i bez osnove u analizi činjeničnog sadržaja izreke. Dalje, Okružni sud smatra da je u izreci pobijane prvostepene presude jasno i razumljivo opisana radnja izvršenja uz navođenje činjenica i okolnosti kojima se djelo konkretizuje. Okružni sud smatra da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata da je u ovom krivičnom predmetu primijenjen zakon koji se ne može primijeniti s obzirom na to da nedostaje jedan od bitnih elemenata postojanja bića krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZRS. Navedeno je da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno utvrdio da pasivni subjekat ovog djela mogu biti samo članovi porodice ili porodične zajednice, pri čemu se pod porodicom, u smislu Porodičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02), smatra životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika s tim što je odredbom člana 208. stav 6. KZRS proširen pojam porodice i porodične zajednice i izvan navedenog kruga lica. Okružni sud je zaključio da, također, nisu opravdani žalbeni prigovori apelanata da je način izvršenja djela, opisan u izreci prvostepene presude, suprotan zakonskom načinu izvršenja iz bića predmetnog krivičnog djela. Navedeno je da se žalbom ukazuje da u obilježje bića ovog krivičnog djela ne mogu ući radnje optuženih opisane u izreci presude, kao što su „pogrdne riječi", ,,posipanje vode prema vratima" itd. Međutim, kako je Okružni sud zaključio, suština ovog krivičnog djela je da ponašanje učinioca znatnije odstupa od uobičajenog ponašanja u porodičnim odnosima, što je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno s obzirom na očitu netrpeljivost apelanata prema oštećenim i radnje koje su prema njima preduzimali. Prigovor iz žalbe da je pobijana presuda donesena i zasnovana na dokazu pribavljenom na povredi procesnog zakona, po ocjeni Okružnog suda, nema uporište u sadržaju spisa predmeta. Naime, kako je naveo Okružni sud, žalbom se bezuspješno pokušava ukazati da je presuda utemeljena na sadržaju službenih zabilješki sudske policije, koji uopšte nisu izvedeni kao dokazni materijal. Kako je naveo Okružni sud, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da navedene službene zabilješke nisu uvrštene u dokazni materijal, a to što ih prvostepeni sud u obrazloženju presude pominje u obrazloženju presude nema značenje koje bi moglo biti od uticaja na zakonito i pravno donošenje presude s obzirom na to da su one sačinjavane povodom naloga suda za privođenje svjedoka koji se nisu odazvali na poziv suda. Suprotno navodima žalbe, kojima se ukazuje na nedostatak adekvatnog obrazloženja zaključka o dokaznoj krivici apelanata, Okružni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud naveo iscrpne i uvjerljive razloge kada je utvrdio osnovanost optužnice. Dalje je navedeno da Okružni sud smatra da je prvostepeni sud, nakon pravilne ocjene svih okolnosti koje su od uticaja na odmjeravanje kazne, apelantima pravilno izrekao uslovne osude kao vrstu upozoravajuće sankcije, nalazeći da će se njima moći ostvariti svrha kažnjavanja.

4. Apelanti smatraju da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da im nije omogućen suštinski pristup sudu i mogućnost da sud pravično i zakonito ispita njihov slučaj, te da je osporena presuda donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelanti smatraju da se pojam porodična zajednica ne može odnositi na lica kojima je počinjeno krivično djelo, jer sud pogrešno izjednačava pojam porodice sa rodbinskim vezama u okviru porodice, smatrajući da može biti riječi samo o srodstvu unutar bivše, a nikako „svoje porodice“ ili porodične zajednice. Osim toga, apelanti smatraju da radnje koje je sud kvalifikovao kao nasilne nikako ne mogu biti tretirane kao takve i njihov stepen ne može dovesti do učinjenja krivičnog djela nasilja u porodici. Apelanti prigovaraju i dokaznom postupku jer oštećeno lice Danica Mumalo, za koje je navedeno da je nepokretna, nije neposredno saslušana, nego je njen iskaz koji je dat u Tužilaštvu samo pročitan. Zbog navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud ovu apelaciju usvoji i utvrdi povredu navedenih prava i da ukine pobijane sudske odluke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Apelanti smatraju da je u konkretnom krivičnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što u dokaznom postupku oštećeno lice za koje je navedeno da je nepokretno nije neposredno saslušano, nego je njegov iskaz koji je dat u Tužilaštvu samo pročitan pred sudom. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je za izvedene dokaze dao jasne i argumentirane razloge za svoje stavove, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, kako o činjeničnim utvrđenjima, tako i o pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje je taj sud primijenio u obrazloženju osporene presude. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata vezane za čitanje iskaza svjedokinje-oštećene Danice Mumalo i dali razloge zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja u tom pogledu, imajući u vidu odredbu člana 280. stav 2. ZKPRS na kojem su sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/10 (M. M. i S. V.) | Sudska praksa | Aktio