Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/10 („Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1004/10, rješavajući apelaciju „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000580-48/09 od 24. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000580-48/09 od 24. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-246/03-Č od 30. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) presudom broj Gž-1489/05 od 19. januara 2006. godine, Šima Ostojić rođ. Promorac (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se ponište rješenja apelanta, rješenje Kantonalne i Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu, da se utvrdi da tužiteljica ima status zaposlenika na čekanju kod apelanta počev od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, da joj se za taj period čekanja isplati mjesečna naknada od po 298,00 KM za razdoblje od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine mjesečno od po 98,00 KM, te da se uspostave i druga prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, kao i da se isplati tužiteljici otpremnina u iznosu od 208,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu tj. od 7. septembra 2000. godine. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Protiv drugostepene presude tužiteljica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000580-48/09 od 24. decembra 2009. godine, djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu koji se odnosi na predmetna rješenja tako da se poništava rješenje apelanta od 3. novembra 2000. godine i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. od 28. februara 2001. godine kao i rješenje Federalne komisije od 28. avgusta 2003. godine u dijelu u kojem je odbijena žalba i rješenje apelanta od 3. novembra 2000. godine potvrđeno. Utvrđeno je da tužiteljica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počev od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine. Ukinuta je drugostepena presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila naknadu plaće za razdoblje od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. Iz obrazloženja revizione presude proizlazi da je presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-

06-000580 od 3. aprila 2007. godine odbijena revizija tužiteljice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1489/05 od 19. januara 2006. godine i drugostepena presuda je potvrđena. Odlukom Ustavnog suda broj AP-1981/07 od 20. novembra 2009. godine usvojena je apelacija tužiteljice podnesena protiv presude Vrhovnog suda od 3. aprila 2007. godine, ukinuta navedena presuda Vrhovnog suda i predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

5. Vrhovni sud je naveo da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženog od 1974. godine do 30. aprila 1992. godine kada je prestala raditi zbog ratnih dejstava, da je 31. januara 2000. godine podnijela apelantu pismeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, da je rješenjem apelanta od 3. novembra 2000. godine apelant prihvatio zahtjev tužiteljice i uspostavio joj radno-pravni status sa 31. januarom 2000. godine, te da joj prestaje radni odnos sa danom 6. maj 2000. godine i da ima pravo na otpremninu. Također je utvrđeno da je apelant tužiteljici na ime otpremnine i naknade plate za čekanje, a koji su utvrđeni na osnovu metodologije obračuna iz člana 143. stav 5. Zakona o radu isplatio ukupan iznos od 2.749,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Rješavajući po reviziji Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv zaključak nižestepenih sudova da apelantica ima status radnika na čekanju od dana kada se obratila apelantu kao poslodavcu (31. januar 2000. god.), te da joj od tada pripada pravo na naknadu plaće zbog čega je u tom dijelu donesena nepravilna odluka na što revizija osnovano ukazuje.

7. Po mišljenju Vrhovnog suda tužiteljici pripada pravo na status radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona (6. maj 2000. god.) jer to pravo proizlazi iz člana 143. stav 2. Zakona o radu budući da je bila u radnom odnosu kod tuženog na dan 31. decembar 1991. godine. Istaknuto je da to što tuženi nije donio rješenje o upućivanju tužiteljice na čekanje posla nakon njenog prestanka dolaska na posao ne znači da tužiteljica nema status radnika na čekanju od dana kada je prestala dolaziti na posao zbog ratnih dejstava ili prestanka sa radom apelanta, jer je stupanjem na snagu Zakona o radu nastupila sasvim nova situacija gdje je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu Zakona o radu ostali bez posla mogu u skladu sa članom 143. navedenog zakona realizovati prava predviđena tom odredbom.

8. Također po mišljenju Vrhovnog suda nepravilna je i odluka nižestepenih sudova u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu plaće za period od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine. Istaknuto je da nisu prihvatljiva obrazloženja nižestepenih sudova da je za naknadu plaće za utuženi period nastupila prekluzija prava odnosno da su potraživanja isključena imajući u vidu da je tek rješenjem tuženog od 3. novembra 2000. godine tužiteljici utvrđen status radnika na čekanju od kada joj i teče rok zastare odnosno pravo na podnošenje tužbe jer do tada tužiteljica nije znala niti je mogla znati da će joj biti utvrđen status zaposlenika na čekanju posla odnosno obaveza apelanta nije bila dospjela prije pravosnažnosti navedenog rješenja pa nije ni mogao teći rok zastare.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da se apelacijom osporava presuda Vrhovnog suda u dijelu u kojem je preinačena presuda Kantonalnog suda. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od starne Vrhovnog suda. Napominje da iz odredbe člana

150. Zakona o radu proizlazi obaveza svih nadležnih tijela pa tako i svih sudova da svaki konkretan predmet raspravljaju i rješavaju u skladu sa primjenjivim propisima na pojedinim dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da je odredbom člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu posebno je naglašen izuzetak u vezi primjene spornog člana 143. Zakona o radu. Smatra da apelant ni na koji način nije imao obavezu u tom vremenu uređivati radne odnose ako zbog ratnog stanja nije mogao poslovati. Smatra da je sve obaveze iz člana 143. Zakona o radu izvršio prema tužiteljici, te da bi sporni zahtjev tužiteljice mogao biti upravljen protiv nadležnih tijela vlasti a nikako prema apelantu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/10 („Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio