Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/10 (S. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1020/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1020/10, rješavajući apelaciju Samira Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Buljubašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 689 od 10. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 099 od 10. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P-655/05 od 27. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, koga zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 689 od 10. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 099 od 10. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-655/05 od 27. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-655/05 od 27. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 099 od 10. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da postoji pravo apelanta da mu se obezbjedi drugi stan umjesto stana koji je bio lociran na k.č. br. 4892 k.o. Doboj u ulici Josipa Jovanovića broj 94 (sadašnji naziv Vojvode Stepe) stan broj 1, čije je rušenje preduzela Opština Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), a kojem pravu odgovara obaveza tužene da mu obezbjedi drugi stan ili da mu nadoknadi štetu nastalu uništenjem i rušenjem predmetnog stana, koji se sastojao od jedne sobe, kuhinje, ostave, hodnika, kupatila sa WC, sve ukupno površine 28 m2, obezbjeđenjem drugog odgovarajućeg stana iste korisne površine-kvadrature ili da mu isplati iznos za kupovinu stana po tržišnoj vrijednosti u iznosu od 1.050,00 KM za 1m2, što iznosi 29.400,00 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 320,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-000 689 od 10. decembra 2009. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant uselio u sporni stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 28. februara 1989. godine zaključenog sa nosiocem stanarskog prava na tom stanu Ajkom Buljubašić i da po tom osnovu nije živio u predmetnom stanu više od pet godina jer je nosilac stanarskog prava umrla 5. aprila 1993. godine. Istaknuto je da je nesporno da u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava 5. aprila 1993. godine apelant nije živio u predmetnom stanu jer se početkom rata odselio u Gračanicu. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda da u času smrti nosioca stanarskog prava apelant nije imao svojstvo člana njenog porodičnog domaćinstva iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te stoga nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima nakon smrti nosioca stanarskog prava. Prema tome apelant nije aktivno legitimisan da traži drugi stan zbog rušenja spornog stana kako je propisano odredbom člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Stoga po mišljenju nižestepenih sudova apelant nije aktivno legitimisan da u predmetnoj parnici od tužene traži obezbjeđenje drugog stana za zadovoljavanje svojih stambenih potreba. Konstatovano je da pravo na naknadu protivrijednosti srušenog spornog stana nije ni propisano navedenom zakonskom odredbom pa mu navedena naknada ne bi pripadala i u situaciji da je aktivno legitimisan u predmetnoj parnici.
5. Na osnovu navedenog po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je prigovor apelanta da je presuda Okružnog suda donesena uz pogrešnu primjenu odredaba čl. 51. i 52. Zakona o stambenim odnosima.
6. Nadalje po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano je pozivanje apelanta na presudu Vrhovnog suda broj U-761/01 od 5. marta 2002. godine iz razloga što nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u času svoje smrti 5. aprila 1993. godine nije bila lišena posjeda svog stana. Njeno stanarsko pravo je prestalo u času njene smrti pa nije tačna tvrdnja apelanta da je Ajka Buljubašić lišena stanarskog prava rušenjem stana jer je nesporno predmetni stan srušen nakon 23. aprila 2002. godine, kada je u devastiranom stanju predat u posjed apelantu.
7. Također po mišljenju apelanta neosnovan je navod apelanta da je o njegovoj aktivnoj legitimaciji odlučeno odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 16. okrobra 2001. godine kada je „postojanje stanarskog prava utvrđeno od strane nadležnog organa“ iz razloga što je tom odlukom utvrđeno da je Ajka Buljubašić bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine ali ne i da je apelant nosilac stanarskog prava. Istaknuto je da je prema toj odluci lica koja tvrde da su članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava to moraju potvrditi dokazima. Prema tome, po shvatanju Vrhovnog suda neutemeljen je revizioni prigovor da se pobijanom odlukom u predmetnoj parnici revidira CRPC odluka kao konačni upravni akt, kao i prigovor da je na taj način pogrešno primjenjena odredba člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
8. Imajući u vidu navedeno po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je prigovor apelanta da obaveza tužene da apelantu obezbjedi drugi stan proizlazi iz njenog akta od 15. novembra 2005. godine. Istaknuto je da iz sadržaja pomenutog akta tužene proizlazi da tužena interpretira odredbu člana 54. Zakon o privatizaciji državnih stanova i da bi obaveza tužene prema tom članu istekla u julu 2006. godine ali ne i izričito priznanje tužene da apelantu ispuni obavezu iz njegovog tužbenog zahtjeva u predmetnoj parnici kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da je povrijeđena i odredba člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koja se odnosi na tretman izbjeglica i raseljenih lica. U suštini smatra da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno. Smatra da u konkretnom slučaju budući da je umrla Ajka Buljubašić lišena stanarskog prava rušenjem stana, te da je shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima i odredbama čl. 14. i 15. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine apelant nosilac prava na povrat stana u posjed i na korištenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na dom, prava na imovinu i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, a koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, razmatrajući navode apelanta koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić