Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/10 (A. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1033/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1033/10, rješavajući apelaciju Ašide Bauk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ašide Bauk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001124 09 Gž od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 001124 05 P od 10. aprila 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ašida Bauk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 23. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 001124 09 Gž od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 001124 05 P od 10. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 001124 05 P od 10. aprila 2009. godine, koja je donesena po tužbi UniCredit Bank d.d. Mostar, pravnog sljednika HVB Central profit banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice kao prvotužene, te Hikmeta Dervića i Emine Muzaferija (u daljnjem tekstu: tuženi jemci), obavezani su apelantica i tuženi jemci da tužiteljici solidarno plate iznos od 5.364,81 KM sa zateznom kamatom propisanom Zakonom o visini stope zatezne kamate, počev od 29. juna 2005. godine pa do isplate, kao i da nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 310,94 KM, sve u roku od 30 dana.

3. Kako je naveo Općinski sud, tužiteljica je 26. augusta 2005. godine podnijela tužbu u kojoj je navela da je sa apelanticom zaključila ugovor o dugoročnom kreditu kojim joj je odobren kredit u iznosu od 6.000,00 KM sa kamatom od 12% godišnje i rokom otplate od 24 mjeseca. Dalje se u tužbi navodi da su se tuženi jemci ugovorima o jemstvu obavezali da će platiti dug glavnog dužnika u slučaju da apelantica to ne učini. Sud je istakao da je izvedenim dokazima tužiteljica dokazala osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, dok apelantica nije dokazala svoju tvrdnju da nije zaključila ugovor, odnosno da su ugovor zaključila treća lica. Uvidom u zahtjev za kredit od 7. marta 2003. godine, pismeno ovlaštenje od 8. aprila 2003. godine, te nalog od 9. aprila 2003. godine Općinski sud je utvrdio da je na navedenim dokumentima potpis Ašide Novokmet. Sud je istakao da na osnovu uvida u kopiju izvoda iz radne knjižice, strana 2. i 3, nije utvrđeno kada se apelantica prijavila na Biro za zapošljavanje, jer strana 2. i 3. ne sadrže te podatke. Općinski sud nije prihvatio apelantičinu izjavu da nije zaključila ugovor o kreditu, te da nije potpisala zahtjev za kredit i potvrdu o isplati. Kako je naveo Općinski sud, apelantica je na okolnost vjerodostojnosti potpisa predložila i grafološko vještačenje, ali je odustala od izvođenja predloženog dokaza obrazlažući da nema dovoljno novca za vještačenje. Pošto se vjerodostojnost potpisa može utvrditi jedino vještačenjem, Općinski sud je primijenio pravila o teretu dokazivanja s tim da apelantica nije dokazala da su potpisi falsifikovani. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 17. i 262. stav 1. i čl. 997, 1004. stav 1. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice. Odluku o kamatama sud je utemeljio na čl. 277. stav 1. i 278. stav 1. ZOO.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 001124 09 Gž od 19. januara 2010. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Navedeno je da je za svoju presudu prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Kako je dalje naveo Kantonalni sud, među parničnim strankama nije sporno da apelantica nije vraćala dospjele rate kredita. Nije sporno ni to da su jamci za izmirenje predmetnog kredita tuženi, a što proizlazi i iz uvida u ugovore o jamstvu zaključene 8. aprila 2003. godine sa tužiteljicom. Kantonalni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantičini žalbeni navodi da nije potpisala zahtjev za kredit, ugovor o kreditu, te nalog za isplatu s obzirom na to da ona nije uplatila avans za troškove vještačenja vještaka grafologa, te je sud, shodno odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), odustao od izvođenja pomenutog dokaza. Pored toga, navodi se da apelantičin punomoćnik nije u toku cijelog prvostepenog postupka ni istakao zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja vještaka grafologa, shodno odredbi čl. 400, 401. i 402. ZPPFBiH, zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi o prevelikom teretu dokazivanja na apelantičinoj strani. Kantonalni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 29. oktobra 2008. godine odredio izvođenje dokaza saslušanjem tuženih u svojstvu parnične stranke, ali oni, i pored upozorenja, nisu pristupili sudu na glavnu raspravu. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno odredbi člana 164. ZPPFBiH, saslušao samo apelanticu u svojstvu parnične stranke s obzirom na to da se prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere, a kako to propisuje odredba člana 167. ZPPFBiH. Kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je, postupajući po članu 414. stav 1. u vezi sa članom 1067. stav 2. ZOO i članom 5. Ugovora, obavezao apelanticu i tužene jemce da plate tužiteljici iznos od 5.364,81 KM, a na ime vraćenog duga po kreditu sa kamatama.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Apelantica navodi da su pogrešna stanovišta nižestepenih sudova, pozivanjem na član 123. ZPP FBiH, da je isključivo teret dokazivanja da su isprave krivotvorene na apelantičinoj strani zbog toga što sud u postupku ima i druge materijalne dokaze, a to je dokaz da nikada od završetka škole apelantica nije bila zaposlena, što ukazuje da nije ni mogla biti korisnik kredita, a što predstavlja dodatne obaveze i teret tužiteljici da dokaže da je u takvim uslovima nezaposlenoj apelantici odobrila kredit. Dalje, sud nije omogućio apelantici da se provedu i drugi predloženi dokazi, a to je pozivanje i saslušanje tuženih jamaca, što je isključiva obaveza suda. Stavljanjem u obavezu i na teret apelantici da predujmi znatan novčani iznos za vještačenje predstavlja neosnovan i prevelik teret od suda prema apelantici i time onemogućavanje apelantici prava na pristup sudu i povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i ZPPFBiH, pri čemu su razmotrili i sve prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa paušalnim navodom da je osporenim odlukama apelantici povrijeđeno i «pravo na rad», Ustavni sud ovaj navod odbacuje kao prima facie neosnovan, jer se predmetni parnični postupak u kojem je utvrđivana apelantičina obaveza da vrati novčani iznos po osnovu kredita ne može dovesti u kontekst povrede navedenog prava.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić