Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/10 (M. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1042/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1042/10, rješavajući apelaciju Mile Guzina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Guzina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001075 od 8. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000418 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku broj P-1050/04 od 8. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mila Guzina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnijela je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001075 od 8. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000418 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1050/04 od 8. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1050/04 od 8. decembra 2006. godine, koja je donesena po apelantičinoj tužbi protiv GP „Građevinar“ Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi raskida ugovora i naknade štete, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskinu ugovori o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje poslovnog prostora u objektu SP-1/2 Novi Travnik broj 218 i ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stana broj 219 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovori) zaključeni 14. februara 1992. godine između apelantice kao udružitelja sredstava, s jedne strane, i tuženog kao prodavca, s druge strane, te da se tuženi obaveže da apelantici isplati na ime naknade štete, zbog neizvršenja ugovorne obaveze, iznose od 25.350,00 KM i 41.352,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. juna 2000. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknadi joj troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 6.494,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 14. juna 2000. godine podnijela tužbu protiv tuženog kojom je tražila da sud obaveže tuženog na povrat sredstava koja je od apelantice primio radi izgradnje predmetnih objekata zbog toga što je apelantica prema tuženom izvršila sve svoje obaveze iz predmetnih ugovora, a da tuženi nije ispunio svoje obaveze, budući da je do 30. septembra 1992. godine trebalo da izgradi navedene objekte. Navedeno je i da je apelantica u tužbi tvrdila da se više puta usmeno obraćala tuženom pitanjem kada će objekti biti završeni, te da je 15. maja 2000. godine uputila dopis tuženom u kojem je navela da raskida sporne ugovore nakon čega je podnijela i predmetnu tužbu. Također je navedeno i da je tokom postupka apelantica precizirala tužbeni zahtjev tako da je, umjesto povrata sredstava, zatražila naknadu pretrpljene materijalne štete, te da je bila postavila i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi, zbog sticanja bez osnova, isplati iznos preciziran u presudi, ali da je od tog zahtjeva na glavnoj raspravi odustala. Prema obrazloženju presude, tuženi je u toku postupka istakao prigovor zastare apelantičinog potraživanja shodno odredbama čl. 360. i 361. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 2/92 i „Službene list RBiH“ br. 13/93 i 13/94 - u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Dalje, navedeno je da je u toku postupka na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelantica i tuženi navedenog datuma zaključili predmetne ugovore o udruživanju sredstava, te da je rok izgradnje bio 30. septembar 1992. godine. U postupku je, dalje, utvrđeno da je zbog ratnih dejstava tuženi obustavio rad sve do 1994. godine, kada je ponovno počeo da radi. Općinski sud je utvrdio i da iz spornih ugovora proizlazi da je rok izgradnje bio 30. septembar 1992. godine ali da je predviđeno i da, ukoliko izgradnja objekta iz opravdanih razloga ne bude izvršena u navedenom roku, udružitelj sredstava (apelantica) nema pravo na obeštećenje po osnovu kašnjenja, te da se ugovor može raskinuti u svako doba s tim da ugovorna strana koja raskida ugovor mora pismeno obavijestiti drugu stranu prije raskida. Navedeno je i da je članom 9. Ugovora regulirano da, u slučaju raskida ovog ugovora usljed više sile, prodavac ima obavezu da udružitelju vrati sredstva koja su uplaćena do raskida ugovora, i to u roku od 10 dana bez obaveze revalorizacije tih sredstava.
5. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 124. ZOO propisano da, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu iz ugovora, druga strana može, ako šta drugo nije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo tražiti naknadu štete. Navedeno je i da je članom 371. ZOO propisan opći zastarni rok od pet godina. Obrazloženo je da je nesporno da je apelantica uputila jednostrani raskid ugovora tuženom 15. aprila 2000. godine a tužbu podnijela 14. juna 2000. godine, te da je apelantičino potraživanje dospjelo 1. oktobra 1992. godine iz čega, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da je apelantičino potraživanje zastarjelo, jer je protekao opći zastarni rok od pet godina. U vezi s tim navedeno je da, kada zastari pravo da se zahtijeva ispunjenje ugovora, obligacija se pretvara u naturalnu i povjerilac gubi pravo da zahtijeva njeno ispunjenje a nakon proteka tog roka ne može se ni raskinuti ugovor zbog neispunjenja. Općinski sud je, dalje, obrazložio da, i kada bi se prihvatilo da je raskid ugovora između apelantice i tuženog nastao 15. aprila 2000. godine, apelantica bi imala pravo samo da traži povrat onog što je dala a pošto to apelantica nije tražila, nego je preinačenim tužbenim zahtjevom tražila naknadu materijalne štete prema sadašnjim građevinskim cijenama, to je, prema zaključku Općinskog suda, predmetni tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
6. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 006-0-Gž-07-000418 od 27. marta 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da nije nastupila zastara potraživanja. Ovo stoga zato što je, kako je obrazložio Kantonalni sud, nedvojbeno da je apelantica već od 1994. godine, kada je tuženi počeo da radi, a pogotovo od završetka rata u BiH, mogla tražiti raskid ugovora a da to nije učinila tada, nego tek nakon proteka zastarnog roka zbog čega je, i prema mišljenju tog suda, apelantica, shodno odredbama čl. 124. i 126. ZOO, izgubila pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja. Navedeno je i da raskid ugovora izjavom može uslijediti samo nakon što povjerilac pozove dužnika da ispuni svoju obvezu ostavljajući mu za to u pravilu primjeren naknadni rok za ispunjenje obaveze (čl. 126. i 128. ZOO) a kada zastari zahtjev za ispunjenje prinudnim putem, obligacija postaje naturalna, što znači da se ne može prisiljavati dužnik na ispunjenje prinudnim putem.
7. Kantonalni sud je obrazložio i da su neosnovani žalbeni navodi da je tuženi priznao dug na način što je rekao da će nastaviti izgradnju, jer se, prema mišljenju Kantonalnog suda, ovakva izjava ne može smatrati ni direktnim ni indirektnim priznanjem duga na način kako to predviđa odredba člana 387. ZOO pa, shodno tome, nije ni nastupio prekid zastare. Navedeno je da su neosnovani i apelantičini žalbeni navodi da je diskriminirana, jer se tuženi drugačije ponašao u drugim sličnim predmetnima u kojim je sklopio sudsko poravnanje sa udružiteljima sredstva, jer, kako je naveo Kantonalni sud, shodno odredbi člana 3. stav 1. Zakona o parničnom postupku, stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su postavile u postupku, te shodno tome mogu slobodno odlučivati da li će isticati prigovor zastare u pojedinim predmetima ili će sa strankom sklopiti sudsko poravnanje.
8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001075 od 8. decembra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu, te odbio i zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 720,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova. U tom kontekstu sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, kojim je Vrhovni sud vezan, proizlazi da su parnične stranke zaključile predmetne ugovore 14. februara 1992. godine, da se tuženi kao prodavac obavezao uraditi poslovni prostor, odnosno stan do 30. septembra 1992. godine, da je apelantica u pretežnom dijelu ispunila svoje obaveze, a da tuženi nije, da je članom 8. stav 2. predmetnih ugovora regulirano da, ako objekti ne budu izgrađeni u ugovorenom roku, apelantica nema pravo na obeštećenje po osnovu kašnjenja a da tuženi ne može mijenjati cijenu stana, odnosno poslovnog prostora, i da se ugovor može raskinuti u svako doba s tim da ugovorna strana koja raskida ugovor mora drugu stranu obavijestiti prije raskida, da je apelantica cijeli rat provela u Novom Travniku, a da tuženi u drugoj polovini 1992. i 1993. godine nije radio i da je počeo da radi 1994. godine, da je Općinski sud počeo da radi 1. maja 1994. godine i da je apelantica pismenu izjavu o jednostranom raskidu ugovora uputila tuženom 15. aprila 2000. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo, tj. relevantne odredbe čl. 124, 126, 128, 132, 210. i 371. ZOO kada su, zbog istaknutog prigovora zastare, u cijelosti odbili apelantičin tužbeni zahtjev i kada je za svoju presudu drugostepeni sud u obrazloženju dao razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud zbog čega je odbio apelantičinu reviziju.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je već od 1. oktobra 1992. godine, kada je tuženi pao u docnju, apelantica mogla tražiti raskid ugovora a kako to nije učinila do 14. juna 2000. godine, da je zastarjelo njeno potraživanje budući da je, kako apelantica tvrdi, nesumnjivo da je svojim obećanjem da će nastaviti gradnju tuženi priznao dug i na taj način je prekinut tok zastare. Apelantica smatra i da je na takvom stanovištu i sudska praksa, jer je odredbama ZOO propisano da se priznanje duga može učiniti pismeno, ali i usmeno na posredan i neposredan način, odnosno ponašanjem dužnika koje prema načelu savjesnosti i poštenja potvrđuje obavezu dužnika prema povjeriocu. Također, apelantica navodi da je nedvojbeno da je u predmetu Općinskog suda čije je brojeve precizirala u apelaciji tuženi priznao dug prema drugim licima zbog čega smatra da je dug priznat i u njenom slučaju. Smatra da joj je zbog navedenog tuženi i pričinio materijalnu štetu čiju su joj naknadu sudovi morali dosuditi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete i zašto je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica već 1. oktobra 1992. godine saznala za docnju tuženog kojom joj je, prema njenom mišljenju, šteta nanesena, a da je tužbu podnijela tek u junu 2000. godine, iako je redovan rad sudova u Novom Travniku uspostavljen 1994. godine, zbog čega Ustavni sud smatra apelantičine navode da nije nastupila zastara potraživnja očigledno (prima facie) neosnovanim. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim i apelantičine navode vezane za pitanje prekida toka zastare navodnim usmenim obećanjem tuženog da će nastaviti gradnju objekta, kao i priznanje duga u predmetima drugih tužitelja, te smatra da su redovni sudovi i o ovom pitanju dali obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić