Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/10 (J. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1043/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1043/10, rješavajući apelaciju Junuza Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Junuza Bašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 012130 10 Gž od 16. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 012130 09 P od 31. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Junuz Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koga zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 012130 10 Gž od 16. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 012130 09 P od 31. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 P 012130 09 P od 31. decembra 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi Rešad Bašić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posjedu služnosti puta na nekretninama označenim kao k.č. broj 1081 k.o. Njuhe (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) tako što je 1. maja 2009. godine postavio željezni luk na željeznu kapiju, željezne koce i pletenu žicu, čime je onemogućio apelantu prolaz i pristup pješice i traktorom spornim nekretninama. Istim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev da se naloži tuženom da u roku od osam dana uspostavi ranije posjedovno stanje tako što će ukloniti željezni luk, željezne koce i pletenu žicu i omogućiti apelantu prolaz pješice i traktorom preko spornih nekretnina. I, konačno, rješenjem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženom zabranjuje da ubuduće na ovakav i sličan način ometa apelanta u korištenju puta pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja, kao i da mu u istom roku naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je naveo da je apelant 19. maja 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi smetanja posjeda služnosti u kojoj se navodi da je apelant od 1997. godine u posjedu služnosti puta u širini od tri metra i dužini od 15 metara, koji prolazi preko spornih nekretnina tuženog koji je apelant koristio za prelaz pješice i traktorom za prilaz nekretnini čiji je suvlasnik a koje su označene kao k.č. broj 1080, upisane u pl. broj 373/02, radi dovoženja sijena i druge hrane za stoku. Dalje se navodi da je tuženi 1. maja 2009. godine na ulazu u sporne nekretnine postavio željeznu kapiju, željezni luk i pletenu žicu i apelantu onemogućio korištenje puta na koji način ga je onemogućio da dovozi sijeno i hranu za stoku, a drugog puta za dovoz sijena i druge hrane za stoku nema. Na glavnoj raspravi održanoj 25. decembra 2009. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka geodetske struke i drugim provedenim dokazima. U toku dokaznog postupka provedeni su dokazi koje su predložile parnične stranke na pripremnom ročištu, pa je izvršen uvid u pl. broj 373/03, kopiju katastarskog plana broj 4, službenu zabilješku MUP-a BPK Goražde od 5. jula 2005. godine, službenu zabilješku MUP-a BPK Goražde od 2. maja 2009. godine, saslušani su apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, zatim, veći broj svjedoka, te je proveden uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke koji je dao svoj nalaz i mišljenje. Kako je zaključio Općinski sud, iz svih provedenih dokaza proizlazi da se tuženi protivio apelantovom prolasku preko njegove parcele, a imajući u vidu odredbu člana 83. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH („ Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) kojom je propisano da i posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. tog zakona. Općinski sud je nesumnjivo utvrdio da je apelant bio manjivi posjednik prava stvarne služnosti spornih nekretnina tuženog, a to znači da je on silom, a i potajno zasnovao manjivi posjed na parceli tuženog koji se tome protivio i jasno mu to stavljao do znanja. Kako je Općinski sud, pored navedenog o nedokazanosti blagovremenosti tužbe, na nesumnjiv način utvrdio i to da je apelant bio manjivi posjednik, jer se tuženi protivio apelantovom prolasku preko njegove parcele, a što ni apelant nije osporio, to je, u smislu odredbe navedenog člana, odlučio kao pod tačkom I izreke rješenja. Općinski sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju bio, dakle, manjivi držalac i kao takav ne uživa posjedovnu zaštitu prema tuženom od kojeg je silom, a i potajno došao do posjeda. Stranke su u toku postupka provedenim dokazima dokazivale i navode o tome ko je prokopao sporni put preko nekretnina tuženog, zatim, kada je prokopan put preko spornih nekretnina, te da li je ranije postojao sporni put preko te parcele, što, po ocjeni suda, u posjedovnom sporu nisu relevantne činjenice, pa na ove okolnosti nije bilo potrebno ni provoditi dokaze, niti ih je potrebno obrazlagati u posesornom sporu. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 P 012130 10 Gž od 16. februara 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je pobijanim rješenjem, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza, utvrđeno da apelant kroz postupak nije dokazao da je ispoštovao rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, odnosno rok iz člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH. Dalje se navodi da je odbijen apelantov zahtjev i zbog toga što je sud utvrdio da je apelant bio manjivi posjednik koji ne uživa posjedovnu zaštitu prema tuženom od kojeg je silom, a i potajno došao do posjeda. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantove žalbe kojom se osporava odluka prvostepenog suda da se odbije apelantov tužbeni zahtjev. Pobijanim rješenjem o smetanju posjeda utvrđeno je, između ostalog, da je od prokopavanja puta preko parcele tuženog, a koje se desilo 1997. godine, pa dalje, do spornog datuma posljednjeg prolaska, apelant prolazio preko parcele tuženog do svoje štale na način što je prolazio sa motokultivatorom i pješice, da je tuženi postavio ogradu, odnosno zagradio svoju parcelu postavljajući željeznu i drvenu ogradu, odnosno željeznu i drvenu kapiju, a potom i željezni luk iznad kapije. Takođe je kroz postupak utvrđeno i da je u više navrata tuženi prijavljivao apelanta organima policije zbog oštećenja ograde, presijecanja lanaca na kapiji, zbog čupanja željeznih kolaca i žice, odnosno da apelant nije imao saglasnost tuženog za prolazak preko njegove parcele. Kako je i Kantonalni sud zaključio, u ovoj pravnoj stvari kao prvo sporno pitanje postavila se blagovremenost podnošenja tužbe, jer, prema odredbama člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud se priklonio tvrdnji da se u ovom slučaju radi o ponovljenom smetanju bez obzira na to što su stranke saglasne da je tuženi (a ne, kako pogrešno u obrazloženju piše, apelant) ograđivanje parcele izvršio u 2005. godini, dakle, znatno prije nego što je postavio željezni luk iznad kapije. Ako se prihvati ovakav zaključak prvostepenog suda da se radi o ponovljenom smetanju, onda je apelant, po mišljenju Kantonalnog suda, svakako bio obavezan da dokaže da je ispoštovao rok od 30 dana od momenta postavljanja željeznog luka iznad kapije. Dalje, po ocjeni Kantonalnog suda, za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio prvostepeni sud je dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo, neutemeljeno i svi navodi iz žalbe kojima se pokušava dovesti u pitanje pravilnost zaključka o neblagovremenosti Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Sam apelant je potvrdio da od početka nema saglasnost tuženog pa je takav njegov posjed, kako je naveo Kantonalni sud, uistinu manjiv i kao takav ne uživa zaštitu prema licu od koga je silom oduzeo posjed, dok u odnosu prema trećim licima on uživa posjedovnu zaštitu. Zbog toga se ponašanje tuženog, postavljanje luka na kapiji, a koje je uslijedilo radi sprečavanja apelanta da uspostavi pravo služnosti puta, po ocjeni Kantonalnog suda, ima ocijeniti kao dozvoljena samopomoć kada apelant nema prava na posjedovnu zaštitu u skladu sa članom 83. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dakle, kako je Kantonalni sud zaključio, prvostepena odluka je pravilna i obrazloženje prvostepenog suda potpuno prihvatljivo, jer je utemeljeno na pravilnoj ocjeni provedenih dokaza gdje je prvostepeni sud pravilno primijenio i materijalno pravo.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je njegovo ustavno pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da su pogrešne odluke oba suda koji smatraju da je apelantova tužba neblagovremena, te da je apelant posjed puta pribavio silom. Ovako utvrđenje činjenica predstavlja rezultat ocjene samo dokaza koje je izveo tuženi i potpuno zanemarivanje činjenica koje je apelant dokazao, a koje je priznao i sam tuženi da je ogradu on postavio. Međutim, po apelantovom mišljenju, oba suda uopšte ne daju razloge zašto priznanje tuženog ne prihvataju kao dokaz prilikom odlučivanja o blagovremenosti tužbe. U toku postupka apelant je sudu dokazao da je tuženi pristao na korištenje puta na način da je dozvolio apelantu da koristi njegove nekretnine za pristup apelantovim nekretninama. Postupanjem tuženog, kojeg oba suda štite, apelant je doveden u položaj da nekretninama koje koristi za smještaj stoke uopšte ne može pristupiti, niti vozilom dovesti stočnu hranu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić