Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/10 (GP „EMILA“ d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1044/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1044/10, rješavajući apelaciju „Emile“ d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Emile“ d.o.o. Sanski Most podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000722 od 18. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 013 od 10. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps.175/04 od 10. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GP „Emila“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Teufik Kadrić, podnijelo je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000722 od 18. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 013 od 10. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.175/04 od 10. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps.175/04 od 10. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 013 od 10. oktobra 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju „Splonumu“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 10.004,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama koje se imaju obračunati od 30. septembra 1999. godine pa do konačne isplate i nadoknadi mu troškove postupka u iznosu od 2.976,00 KM, sve u roku od 30 dana računajući od dana prijema ove presude. Istom presudom tužitelj je odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu duga u iznosu od 32.280,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 30. septembra 1999. godine.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su 1998. godine zaključili Kupoprodajni ugovor broj 11/98 od 12. juna 1998. godine, kojim su definisana prava i obaveze tužitelja kao prodavca građevinskog materijala, bliže definisani tačkom 2. ugovora, i apelanta kao kupca navedenog materijala. Nakon provedenog dokaznog postupka, iskaza parničnih stranaka, izvršenog uvida u račune tužitelja za isporučenu robu, građevinski materijal apelantu i otpremnice za svaki pojedini račun isporučenog materijala, kao dokaz da je roba apelantu stvarno isporučena, utvrđeno je da je apelant tužitelju na ime duga dužan isplatiti iznos od 10.004,40 KM, i to po računima br. 03-845/95 koji glasi na iznos od 932,40 KM, br. 01-

705/99 u iznosu od 5.745,60 KM, br. 01-1009/99 u iznosu od 504,00 KM i br. 01-649/99 u iznosu od 2.822,40 KM. Općinski sud je utvrdio da je svaki od ispostavljenih računa potkrijepljen i otpremnicama tužitelja kao prodavca za isporučeni građevinski materijal apelantu kao kupcu, potpisanim shodno odredbi člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). O visini zakonske kamate Općinski sud je odlučio na temelju člana 277. ZOO, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je naveo da je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, na temelju ovlaštenja iz odredbe člana 221. ZPP odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode u dijelu kojim tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, zaključivši da je taj sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbe čl. 67. stav 1. i 262. stav 2. ZOO i odredbu člana 386. stav 1. ZPP, pri tome u svemu postupajući u skladu sa članom 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, o čemu je u obrazloženju presude dao detaljne, jasne i argumetirane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da mu tužitelj nije dostavio otpremnice, budući da se apelant u pismenom podnesku zaprimljenom od Općinskog suda 5. decembra 2000. godine decidirano očitovao na sadržaj otpremnica koje su pročitane u dokaznom postupku, kao i apelantove navode o neslaganju brojeva narudžbenica, jer u dokaznom postupku apelant nije pročitao sadržaj bilo koje narudžbenice. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio zakonitu i pravilnu odluku o visini apelantovog duga tužitelju, pa je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000722 od 18. novembra 2009. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

6. Vrhovni sud je odbio apelantove revizione navode da je drugostepeni sud, prihvatajući kao pravilne činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, ocijenivši da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa ne stoji apelantov prigovor da je drugostepena presuda utemeljena na povredi odredaba parničnog postupka. Osim toga, smatra da je drugostepeni sud osnovano zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 194, 228. i 454. ZPP, za koji zaključak je kroz obrazloženje svoje presude dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud sudio u granicama tužbenog zahtjeva tužitelja, pa ne stoji prigovor o nepravilnoj primjeni odredbe člana 2. stav 1. ZPP. Smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku ustanovio na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene odredbe člana 8. u vezi sa članom 123. stav 2. ZPP, izvodeći dokaze utemeljene na logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud, takođe, smatra da je drugostepeni sud ocijenio sve apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa stoji njegov prigovor da je drugostepena presuda utemeljena na povredi odredaba parničnog postupka. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda u vezi sa stvarnom osnovom za razrješenje spornih pitanja, koje razloge je taj sud pravilno našao u sadržaju dokaza izvedenih od tužitelja koji su tokom postupka dostavljeni apelantu i o kojima se i apelant tokom postupka izjasnio, pa je neprihvatljiv apelantov prigovor da nije imao mogućnost da raspravlja u ovoj parnici. Vrhovni sud je, osim navedenog, uvidom u spise predmeta utvrdio da apelant tokom prvostepenog postupka nije predložio, niti izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao istinitost svojih tvrdnji, te je stoga, po ocjeni suda, dužan snositi štetne posljedice u vidu gubitka spora, zbog svog pasivnog držanja i neadekvatnog angažmana u ovoj parnici (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP).

7. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda u dijelu kojim je njegova revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbijena povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuje hronološki tok postupka i ističe da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, što je imalo uticaja na pravilnu ocjenu dokaza. Apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom trajanja ovog postupka: da robu za koju je utvrđeno da je dužan isplatiti dug tužitelju nikad nije primio sa otpremnicom, da ne postoje njegovi potpisi o prijemu robe, da je tužitelj vršio isporuku robe drugim dobavljačima, a otuđenje robe nastojao pravdati fakturisanjem navedene robe njemu bez propratne dokumentacije i druge razloge koje je isticao tokom trajanja postupka, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je osporenom presudom u dijelu kojim je njegova revizija odbijena kao neosnovana došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku u dijelu kojim je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu dao jasno i precizno obrazloženje, kao i razloge zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da mu na ime isporučenog građevinskog materijala isplati dug kao u izreci presude uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, iskaze parničnih stranaka, izvršeni uvid u svaki račun za koji se apelant kao kupac tereti, kao i otpremnice za isporučeni građevinski materijal tužitelja kao prodavca apelantu, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu izveli zaključk o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu su sudovi razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da se ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom pa apelantova tvrdnja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju sama po sebi ne može voditi zaključku o povredi njegovih ustavnih prava. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/10 (GP „EMILA“ d.o.o. Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio