Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/10 (I. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1049/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1049/10, rješavajući apelaciju Ibre Germovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Germovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-
000 228 od 24. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-08-000 067 od 6. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibro Germović (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Ocrkavlje, Opština Foča, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 228 od 24. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08-000 067 od 6. maja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-08-000 067 od 6. maja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je na osnovu održaja stekao pravo svojine na nepokretnosti koja čini dio kuće sagrađene na k.č. broj 1449/1, upisane u p.l. broj 594 k.o. Foča, površine 7,55 m2. Presudom je obavezan apelant da Hasanu Šabanoviću i Nijazu Germoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi troškove postupka u iznosu od 982,80 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, između ostalih i nalaza vještaka geodetske struke, utvrđeno da je rješenjem Opštinskog zavoda za prostorno uređenje od 20. jula 2006. godine apelantu odobrena sanacija stambenog i pomoćnog objekta koji su porušeni usljed ratnih dejstava, te da je apelant dogradio sporni pomoćni objekat na štetu parcele tuženih, budući da mu je predmetnim rješenjem bila odobrena sanacija pomoćnog objekta, površine ukupno 28 m2, na k.č. broj 1449/2, a apelant „nije ispoštovao to rješenje za sanaciju, već je izvršio proširenje objekta“, te je dogradio objekat na k.č. broj 1449/1 koja spada u građevinsko zemljište u društvenoj svojini i koja je upisana kao sukorisništvo tuženih u dijelovima po ½. Utvrđeno je i da je zbog navedenog apelantu rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 6. februara 2008. godine odbijen zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole za kompletan porodičnostambeni objekat dok je rješenjem Odjeljenja za inspekcijske poslove, urbanističko-građevinske inspekcije Opštine Foča od 26. februara 2008. godine naređeno apelantu da „poruši bespravno dograđeni dio objekta [na spornoj parceli tužitelja] i da sa tog dijela zemljišta ukloni objekat“.
3. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije mogao održajem steći pravo vlasništva na navedenom dograđenom dijelu zemljišta niti spornom objektu s obzirom na to da se radi o društvenom zemljištu čiji su korisnici tuženi i da režim izgradnje na takvom zemljištu propisuje i uređuje nadležni organ Opštine Foča. Ovo stoga što se, kako je obrazložio Osnovni sud, shodno odredbama čl. 20. i 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, na stvari koja je u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine održajem, kao i zbog toga što pravo korištenja na tom zemljištu imaju tuženi. Osnovni sud je zaključio da na navedeni način apelant nije mogao steći pravo vlasništva ni po osnovu člana 25. predmetnog zakona, odnosno građenjem na tuđem zemljištu, jer je u konkretnom slučaju gradnja izvršena suprotno propisima o uređenju prostora o čemu su, kako je naveo Osnovni sud, svoje mišljenje dali i nadležni organi s obzirom na to da su odbili da apelantu izdaju upotrebnu dozvolu i naložili mu da sporni objekt sruši. Pritom je Osnovni sud naveo i da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodete, utvrđeno da je sporno zemljište na kojem je apelant dogradio sporni objekat prilikom avio-snimanja 1983. godine snimljeno u sastavu parcele tuženih kao k.č. broj 1449/1, te da se na snimku vide i dva apelantova objekta na parceli k.č. broj 1449/2, i to porodična kuća i pomoćni objekat-šupa. Osnovni sud je istakao i da je vještak u svom nalazu naveo „da organizacija 'Help' koja je izvodila radove radi na osnovu odobrenja zvaničnih organa, pa dakle gradnja mora biti u skladu sa rješenjima tih organa […] pa organizacija 'Help' nije ta koja odlučuje gdje će se graditi objekat“. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 015-0-Gž-09-000 228 od 24. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključio da je apelant započeo izgradnju spornog objekta na parceli čiji su sukorisnici tuženi, a što je, kako je naveo Okružni sud, suprotno odredbama člana 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora zbog čega apelant nije mogao izdejstvovati ni upotrebnu dozvolu za kompletan izgrađeni objekat. Okružni sud je istakao da, zbog navedenog, apelant nije mogao steći ni pravo vlasništva na spornom dijelu zemljišta a pogotovo što je utvrđeno i da nije više od 20 godina držao u posjedu spornu površinu zemljišta. Istaknuto je i da je parcela k.č. broj 1449/1 k.o. Foča upisana kao društveno vlasništvo i da ima status građevinskog zemljišta na kojem se ne može steći pravo vlasništva ni po Zakonu o građevinskom zemljištu, niti po odredbama člana 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima zbog čega je taj sud zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo i da su neosnovani apelantovi navodi da je još 1983. godine na spornom zemljištu postojao stambeni građevinski objekat i da se ne može prihvatiti tvrdnja vještaka da se radilo o šupi, već o čvrstom građevinskom objektu, budući da su, prema mišljenju Okružnog suda, ove tvrdnje suprotne provedenim dokazima. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je rekonstrukciju navedenih objekata izvršio zahvaljujući donaciji organizacije „Help“, te da su izgrađeni na već postojećim temeljima, kao i da je u neposrednoj blizini izgrađena velika trospratnica čijem vlasniku očito smeta njegova mala kuća pa da se zbog toga pojavio ovaj problem. Smatra i da sudovi o tome nisu vodili računa, kao i da Okružni sud nije odlučio o žalbenim navodima da je sanaciju izvršila organizacija „Help“, čime mu je uskraćeno pravo na mirno uživanje imovine i doma.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na spornom objektu, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima i Zakona o građevinskom zemljištu. a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili o svim pitanjima koja su pokrenuta i apelacijom i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić