Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/10 (S. F.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1074/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1074/10, rješavajući apelaciju Sabahudina Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Filipovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002 011 09 U od 18. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R345/09 od 18. augusta 2009. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-
02-3834/99-1 od 6. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002 011 09 U od 18. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R345/09 od 18. augusta 2009. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) broj 05-
050-02-02-3834/99-1 od 6. septembra 2005. godine. S obzirom na to da apelacija nije ispunjavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena osporena presuda Okružnog suda), od apelanta je 20. decembra 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Navedeni dopis Ustavnog suda vraćen je 18. januara 2011. godine s naznakom da je advokat Radovan Stamenić umro. Pošto Ustavni sud nije raspolagao apelantovom adresom, od Okružnog suda je 18. januara 2011. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu Presudu broj 11 0 U 002 011 09 U od 18. januara 2010. godine. Okružni sud je 26. januara 2011. godine dostavio traženu presudu.
2. Rješenjem Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-3834/99-1 od 6. septembra 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana čiji su podaci precizirani u rješenju, a koji se nalazi u Banjoj Luci. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava svog oca Abdurahmana Filipovića (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) 10. juna 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U rješenju je navedeno da je apelant u zahtjevu istakao i da je nositelj stanarskog prava koristio predmetni stan po osnovu ugovora o korištenju zaključenog sa Preduzećem za izgradnju Banja Luka 14. maja 1973. godine, da je predmetni stan zamijenio sa Draganom Fazlić ugovorom o zamjeni stanova od 18. marta 1993. godine, te da je nositelj stanarskog prava preminuo 29. marta 1993. godine. Dalje, navedeno je da je utvrđeno da je apelant imao prijavljeno mjesto prebivališta na adresi predmetnog stana od 1980. godine do 2001. godine. Utvrđeno je da, i pored toga, apelant duži niz godina živi i radi u inostranstvu, te posljednjih godina u Sloveniji i Hrvatskoj i da u Hrvatskoj živi u vanbračnoj zajednici sa Lidijom Krčmar u Zagrebu sa kojom ima troje punoljetne djece a što proizlazi iz iskaza samog apelanta i potvrde Policijske uprave Zagreb. Utvrđeno je i da je apelant brisan iz evidencije Ministarstva odbrane RS - Odsjek Banja Luka, kao i da nije kao osiguranik prijavljen kod nadležnih organa sa sjedištem u Banjoj Luci. Zbog navedenog, Odsjek Banja Luka je zaključio da apelant nije dokazao da je imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te je odbio apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 18.05/2-R345/09 od 18. augusta 2009. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je odlučujuća činjenica u konkretnom predmetu da li je apelant imao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava u smislu člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list BiH“ br. 14/76, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 i 12/99). Tim članom je propisano da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. U vezi s tim Ministarstvo je navelo da je utvrđeno da je apelant bio prijavljen na adresi predmetnog stana u periodu od 1980. godine do 2001. godine ali da je utvrđeno da je apelant bio zaposlen na području Hrvatske i Slovenije, i to u Ljubljani od 18. marta 1980. godine do 7. augusta 1991. godine, što proizlazi iz potvrde preduzeća preciziranog u rješenju, nakon čega se zaposlio i radi u Hrvatskoj i živi u vanbračnoj zajednici sa Lidijom Krčmar u Zagrebu s kojom je stekao troje djece. Dalje je navedeno da je, na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u rješenju, utvrđeno i da je apelant samo povremeno obilazio nositelja stanarskog prava, i to u periodu godišnjih odmora kada je s njim dolazila i njegova vanbračna supruga i njihova djeca iz čega, prema mišljenju Ministarstva, jasno proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog organa da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Ovo stoga što, kako je navelo Ministarstvo, prijava prebivališta ne mora da bude osnovni i odlučujući dokaz o tome gdje je neko lice živjelo u određenom periodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 002 011 09 U od 18. januara 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je Presudom Vrhovnog suda RS broj U-611/03 od 19. maja 2004. godine uvažena apelantova tužba i poništeno rješenje Ministarstva precizirano u presudi, te predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu, jer je utvrđeno da u postupku nije razjašnjeno pitanje da li je apelant imao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Navedeno je da je, postupajući po navedenoj presudi, Odsjek Banja Luka donio Rješenje broj 05-050-02-02-3834/99-1 od 6. septembra 2005. godine koje je potvrđeno osporenim rješenjem Ministarstva. Okružni sud je istakao da smatra da je pravni stav Ministarstva izražen u osporenom rješenju ispravan. Navedeno je da je članom 14. st. 1. i
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 29/93, 96/03 i 49/09) određeno da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da ovakvo određenje daje ovlaštenje nadležnom organu da ocjenjuje da li je podnositelj zahtjeva za vraćanje stana u posjed, koji je taj zahtjev podnio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, zaista i bio član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
5. Okružni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta Ministarstva, provođenjem svih u presudi i rješenju preciziranih dokaza i brižljivom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih zajedno u smislu člana 10. Zakona o upravnom postupku, izveo zaključak da apelant 30. aprila 1991. godine nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava zbog čega je, kako je naveo Okružni sud, tužba neosnovana. Ovo stoga što, kako je obrazložio Okružni sud, iz iskaza samog apelanta proizlazi da u suživotu sa vanbračnom suprugom ima troje djece starosti 30, 28 i 24 godine koja su školu pohađala a i sada studiraju u Zagrebu, te i zbog toga što su poimenično navedeni svjedoci potvrdili da je apelant samo povremeno obilazio nositelja stanarskog prava. Zbog navedenog, Okružni sud je istakao da je pravilan i zaključak Ministarstva da apelant nije imao ekonomsku zajednicu života sa nositeljem stanarskog prava i samim tim nije ispunio uvjete iz navedene zakonske odredbe da mu se predmetni stan vrati kao članu porodičnog domaćinstva. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je pravilan i zaključak Ministarstva da, i pored činjenice da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, to ne mora da bude odlučujući dokaz o tome gdje je neko lice živjelo u određenom periodu. Pri tome je Okružni sud istakao da prijava prebivališta sama po sebi ne mora značiti i zajednicu života i stanovanja apelanta i nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, jer svi ostali dokazi upućuju na drugačiji zaključak. Zbog svega navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da postoji veliki broj dokaza da je bi član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te da činjenica da iz vanbračnog odnosa ima troje djece ne može predstavljati dokaz da on nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Također, apelant smatra da činjenica da je u sporno vrijeme radio kao inžinjer rudarstva u Sloveniji i Hrvatskoj samo znači da nigdje drugo nije mogao naći posao, a ne i da nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Apelant navodi da se pred redovnim sudovima vodi i postupak vezan za proglašenje ništavim ugovora o zamjeni stanova koji je nositelj stanarskog prava zaključio sa Draganom Fazlić, jer je nesporno da je na tom ugovoru potpis nositelja stanarskog prava falsificiran.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 1087/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1087/10 od 14. februara 2013. godine, tačka 22, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, odbio apelaciju i, između ostalog, u odnosu na navode o kršenje prava na pravično suđenje izrazio stav da „sama prijava prebivališta, po automatizmu, ne znači (i) ekonomsku zajednicu života, jer bi apelant morao dokazati da zaista i boravi na toj adresi, što u konkretnom nije slučaj, te da, štaviše, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud podsjetio na odredbu člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojim je i za samog nosioca stanarskog prava (što apelant nikada nije bio) propisano kada povremeno navraća u stan da se smatra da je prestao neprestano koristiti stan, i to je jedan od razloga za otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava“.
11. Pošto ni u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je, osim formalno prijavljenog mjesta prebivališta na adresi predmetnog stana, zaista i živio u tom stanu sa nositeljem stanarskog prava, te pošto iz provedenih dokaza proizlazi da je u sporno vrijeme, kao i prije i nakon tog perioda živio i radio u Sloveniji i Hrvatskoj, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti stav izražen u navedenoj Odluci broj AP 1087/10. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana, dajući detaljne razloge zašto apelant nije imao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, zbog čega Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Pri tome Ustavni sud smatra da apelantov navod da se pred redovnim sudovima vodi postupak povodom njegovog zahtjeva za proglašavanje ništavim ugovora o zamjeni stanova koji je zaključio nositelj stanarskog prava nisu od značaja za rješavanje konkretne pravne stvari, budući da se u postupku okončanim osporenim odlukama upravni organi i sud nisu bavili pitanjima vezanim za navedeni ugovor, već pitanjem da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava.
12. Ustavni sud, također, ukazuje da je u citiranoj Odluci broj AP 1087/10 u pogledu navoda o kršenju prava na dom zaključio „da se u konkretnom slučaju sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku utvrđeno da apelant nije živio u predmetnom stanu i da nije obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u tom stanu, nego je povremeno dolazio svojoj majci“. Pri tome je Ustavni sud podsjetio i na svoj stav izražen u Odluci broj AP 142/02 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije“. Imajući u vidu činjenice apelantovog predmeta, Ustavni sud smatra da se navedeni razlozi u pogledu navodnog kršenja prava na dom odnose i na konkretan slučaj, te smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić