Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/10 (P. M. i R. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1078/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1078/10, rješavajući apelaciju Pere Matovića i Riste Matovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Matovića i Riste Matovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000060 09 Gž od 20. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000060 08 P od 29. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Matović i Risto Matović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000060 09 Gž od 20. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000060 08 P od 29. aprila 2009. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Maglić“ (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva. U istorijatu tužbe navode da su suvlasnici sa nasljednim dijelovima od po ½ na nekretninama upisanim u p.l. broj 144 k.o. Dragočava, a da je tuženi vlasnik susjedne nekretnine označene kao k.č. broj 2421 zv. Jelasi, šuma 4. klase, površine 783.220 m2, i šume 7. klase, površine 126.210 m2, upisane u p.l. broj 46 k.o. Dragočava. Navode da je prilikom ustrojavanja novog katastarskog operata na području Općine Foča u periodu od 1978. do 1983. godine tuženi bez njihove saglasnosti ili greškom na svoje ime upisao granične dijelove parcela apelanata upisanih u p.l. broj 144 k.o. Dragočava zv. Donja šermetovica, njiva 7. klase, Potkunjica, šuma 6. klase, Potkunjica, njiva 5. klase, Potkunjica, njiva 6. klase, i Potkunjica, voćnjak 5. klase, različitih površina, tako da je u sastav svojih parcela prisvojio i njihove nekretnine površine od oko 1.000 m2. Sporne nekretnine su, kako navode, stekli u vlasništvo nasljeđivanjem iza svog oca Anđelka Matovića, koje su oni i njihovi prednici oduvijek držali u posjedu, čuvali ih kao svoje, plaćali poreze i u tim parcelama sjekli drva za svoje potrebe. Takođe, ističu da su suvlasnici u dijelu od po ½ i na nekretninama upisanim u p.l. broj 144 k.o. Dragočava, i to k.č. broj 1438, zv. Gaj, šuma 4. klase, površine 49.417 m2, a da je tuženi vlasnik susjedne parcele, označene kao k.č. broj 618/1, zv. Začići, te da je na isti način kao i za prethodne nekretnine tuženi prilikom ustrojavanja novog katastarskog plana i te nekretnine apelanata, površine od 10.000 m2 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), upisao na svoje ime iako ih nikad nije držao u faktičkom posjedu, nije vršio sječu u tom dijelu parcele, jer je smatrao da se radi o privatnom posjedu. Navedene nekretnine su, takođe, kako navode, u starom posjedovnom listu bile upisane na njihovog oca, pa je očigledno da ih je prilikom ustrojavanja novog premjera bez ikakvog pravnog osnova tuženi upisao na svoje ime. Apelanti stoga traže da tuženi prizna pravo suvlasništva na spornim nekretninama i da trpi da se na njima upišu kao vlasnici sa suvlasničkim dijelovima od po ½ u zemljišnim knjigama i drugim javnim evidencijama u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000060 08 P od 29. aprila 2009. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000060 09 Gž od 20. januara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa suvlasničkim dijelovima od po ½ na spornim nekretninama upisanim u p.l. broj 46 k.o. Dragočava Općina Foča.
4. Tokom postupka Osnovni sud je proveo dokazni postupak čitanjem materijalnih dokaza, i to kopije katastarskog plana, Ugovora o fizičkoj podjeli nekretnina OV. broj 453/1961 od 18. aprila 1961. godine, Darovnog ugovora OV. broj 175/59 od 20. februara 1959. godine, Rješenja tuženog o odobrenju sječe privatne šume ocu apelanata broj 06-332-241/82 od 2. aprila 1982. godine, rješenja o nasljeđivanju br. O. 422/87 od 21. januara 1988. godine i O. 8/99 od 9. marta 1999. godine, zapisnika sa uviđaja na licu mjesta od 20. oktobra 2008. godine, nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Gordana Mastila od 11. novembra 2008. godine, kopije starih i novih planova, iskaza svjedoka i parničnih stranaka na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je podsjetio na činjenicu da su na području općine Foča zemljišne knjige u toku Drugog svjetskog rata izgorjele, te da se tek sada uspostavljaju i da sve do uspostave novih zemljišnih knjiga za rješavanje sudskih sporova su, pored drugih dokaza, korištene katastarske evidencije-posjedovni listovi, stari i novi, te je u sklopu toga tumačeno i pitanje zelene boje nanesene na šumske katastarske planove ispod oznaka katastarskih čestica, ali da sama ta linija nije u sklopu provedenog dokaznog postupka korištena kao validan dokaz za opredjeljenje suda o tome da li je neka nekretnina, a posebno zemljište pod šumom, privatno ili državno, već da se i ta činjenica ocijenila u sklopu cjelokupnog dokaznog postupka. U konkretnom slučaju Osnovni sud je utvrdio da ni apelanti niti njihovi prednici u periodu ustrojavanja novog katastarskog operata od 1978. do 1983. godine sporne nekretnine nisu za aviofotogrametrijsko snimanje obilježili kao svoje i da u proceduri izlaganja planova nakon izvršenog avio-snimanja nisu stavili primjedbe, te time stvorili pretpostavku za otklanjanje eventualnih propusta. Prema tome, apelanti, odnosno njihovi prednici nisu postupili u skladu sa važećim odredbama Zakona o premjeru i katastru zemljišta objavljenom u „Službenom glasniku SRBiH“ od 15. maja 1978. godine, dakle, nisu kao zainteresovana lica stavili prigovor na upisane podatke premjera, niti prigovor prilikom izrade katastarskih planova pa su novi planovi, u smislu člana 53. navedenog zakona, stupili na snagu, tako da se od maja 1978. godine sporne nekretnine vode kao posjed tuženog, kako je to prikazano i nalazom vještaka. Zbog tih razloga i kada bi se uzelo u obzir da su sporne nekretnine prešle u posjed tuženog, odnosno njegovog pravnog prethodnika bez pravnog osnova, apelanti su, u smislu člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/86), bili prekuldirani u pravu da zahtijevaju njihovo vraćanje, jer je odredbom člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu koji je tada bio na snazi bilo propisano da, ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno se vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da na šumi i šumskom zemljištu, u smislu odredbi Zakona o šumama iz perioda SRBiH, kao i sada važećeg Zakona o šumama na nekretninama u društvenoj-državnoj svojini, nije moguće steći pravo vlasništva održajem, pa se zbog tih razloga ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanata da su oni vlasnici spornih nekretnina. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da apelanti sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama nisu dokazali ni prema članu 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kojim je propisano da se pravo svojine stiče na temelju zakona, pravnog posla, nasljeđivanjem ili odlukom državnog organa, te da se, prema članu 29. navedenog zakona, na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem. Na kraju Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su od svojih predaka naslijedili sporne nekretnine, ili da su na drugi zakonom dozvoljeni način stekli pravo svojine, niti da su držanjem spornih nekretnina mogli steći pravo vlasništva na njima. Takođe, s obzirom da se radi o šumskom zemljištu za koje je, prema Zakonu o šumama kako Republike Srpske, tako i bivše SRBiH i SFRJ, postojala pretpostavka da su šume društveno-državno vlasništvo, apelanti u toku dokaznog postupka takvu pretpostavku nisu oborili dokazima izvedenim tokom trajanja ovog postupka. Članom 268. stav 1. Zakona o udruženom radu je bilo propisano da privatna svojina koja je ušla u posjed društvenog-državnog subjekta postaje društveno-državno vlasništvo, što je propisano i odredbama Zakona o katastru i odredbama Zakona o svojinskopravnim odnosima, što, po ocjeni suda, sve ukazuje da su sporne nekretnine državna svojina, pa je zbog navedenih razloga, postupajući prema članu 8. ZPP i odredbama čl. 184. do 186. navedenog zakona, odlučio kao u izreci presude.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, stanja spisa predmeta, te postupajući po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 221 ZPP, odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je ukazao na činjenicu da su apelanti bili dužni prema odredbi čl. 20. i 37. Zakona o svojinskopravnim odnosima da dokažu da su bili zemljišnoknjižni vlasnici spornih nekretnina, ili da imaju valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva, jer je prvostepeni sud tokom postupka dokazao da su u katastru nekretnina sporne katastarske čestice upisane u posjedovnom listu broj 46. k.o. Dragočava sa pravom posjeda tuženog. Osim toga, apelanti su bili dužni da dokažu da su pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekli od lica koja su prije njih bila uknjižena kao njihovi vlasnici od kojih oni izvode svoje pravo vlasništva, ili da su ta lica imala pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). Prvostepeni sud je vještačenjem utvrdio da su sporne nekretnine u posjedu tuženog izvršenog posljednjim avio-snimanjem, te da prednik apelanata nije imao primjedbi na izlaganje katastarskih planova na što je po zakonu imao pravo. Dalje, vještak u svom nalazu niti jednim dokazom ni ispravom ne navodi da su sporne nekretnine bile u vlasništvu prednika apelanata i da apelanti imaju valjan pravni osnov za slijed prava vlasništva na njima. Dakle, Okružni sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali da je pravo vlasništva na spornim nekretninama (šumi) bilo njihovo, niti njihovih pravnih predaka ni po jednom osnovu iz čl. 20. i 36. Zakona o osnovnim svojinskopravim odnosima, da su nekretnine naslijedili od roditelja po Rješenju o nasljeđivanju broj O. 422/87 i O. 8/99, niti su dokazali pravni osnov za upis prava svojine u zemljišnu knjigu na temelju punovažanog ugovora o prenosu prava svojine ili pravosnažne odluke nadležnog organa. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata vezane za povredu odredaba parničnog postupka, zaključivši da su apelanti ove navode samo paušalno istakli, ne ističući u čemu se te povrede sastoje. Na osnovu navedenog Okružni sud je, postupajući prema odredbi člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, smatraju pogrešnim stav nižestepenih sudova da tokom postupka nisu uspjeli dokazati da su pravo vlasništva na spornim nekretninama stekli na osnovu čl. 20. i 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a pri tome da isto tako od tuženog nisu tražili da pod istim uslovima dokaže kako je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Tvrde da su njihove nekretnine nezakonito postale društvena svojina, da činjenica da je tuženi sporne nekretnine u katastar zemljišta upisao kao svoj posjed, a da ih faktički ne koristi, nije dokaz da su one postale njegovo vlasništvo. To što njihov otac prije izlaganja novog avio-premjera zemljišta nije provjerio da li je upisan kao posjednik spornih nekretnina i što je kao star čovjek vjerovao da mu rejonski šumar neće izmjestiti ono što je za potrebe avio-premjera obilježio kao svoj posjed nije bila smetnja da njihov otac i nakon toga nastavi predmetne nekretnine držati u isključivoj faktičkoj vlasti, a nakon njegove smrti i sami apelanti. Dalje, navode da je njihov otac umro nakon stupanja na snagu novog premjera nekretnina, a pošto se tuženi upisao kao njihov bespravni korisnik, to navedene nekretnine nisu ni mogle biti predmet ostavinske mase, jer je sud ostavinsku masu utvrđivao na osnovu posjedovnih listova. Sve navedeno ne znači da sporne nekretnine nisu njihovo vlasništvo, te da su, kako ističu, „postali njeni vlasnici momentom smrti njihovog oca, a ne kada je proveden ostavinski postupak“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić