Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1092/10 (A. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1092/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1092/10, rješavajući apelaciju Ante Marelje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Marelje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001004 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000554 od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-102/02 od 31. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Marelja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001004 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000554 od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-102/02 od 31. augusta 2007. godine.
2. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj P-102/02 od 31. augusta 2007. godine, donesene po tužbi Zorana Jelovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obavežu Direkciju cesta FBiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Livno puteve“ iz Livna (u daljnjem tekstu: drugotuženi-zajedno tuženi) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 11.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, te da mu naknade troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom 2. presude odlučeno je da se tužba tužitelja smatra povučenom, dok su stavom 3. presude apelant i tužitelj obavezani da prvotuženom naknade troškove postupka u iznosu od 660,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude je navedeno da su apelant i tužitelj podnijeli 9. februara 2000. godine tužbu kojom su tražili da im tuženi naknade štetu, i to tužitelju u iznosu od 4.000,00 KM na ime materijalne štete, a apelantu iznos od 11.500,00 KM na ime nematerijalne štete. Kako je naveo Općinski sud, apelant i tužitelj su tvrdili da su oba vida štete nastala usljed saobraćajne nesreće koju je uzrokovao led na kolniku za čije održavanje su odgovorni tuženi, te je zbog nesreće znatno oštećeno vozilo čiji su podaci precizirani u presudi vlasništvo tužitelja a kojim je upravljao apelant i tom prilikom zadobio teže tjelesne povrede.
3. Općinski sud je obrazložio da se na ročištu za glavnu raspravu 20. augusta 2007. godine, iako uredno pozvan, nije pojavio punomoćnik tužitelja, tako da je taj sud, u skladu sa odredbom 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio rješenje kojim se tužiteljeva tužba smatra povučenom. Dalje je obrazloženo da su u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev provedeni dokazi precizirani u presudi, te da je na ročištu od 14. marta 2007. godine bilo određeno da će se izvesti vještačenje medicinske i saobraćajne struke radi utvrđivanja stepena apelantovih tjelesnih povreda i uzroka nesreće, te da je, slijedom odredbi člana 385. ZPP, apelantu naloženo da prije obavljanja vještačenja podmiri troškove za njega. Općinski sud je naveo da je članom 385. st. 1. i 3. propisano da, kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza, te da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji odredi sud. Pošto apelant nije položio iznose potrebne za izvođenje vještačenja, niti u naknadno ostavljenom roku, zbog čega nisu mogla biti ni izvršenja navedena vještačenja, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su za saobraćajnu nesreću krivi tuženi s obzirom na to da se ni iz zapisnika MUP-a sa uviđaja, niti iz dnevnika zimskog održavanja koje vode tuženi odgovornost tuženih nije mogla utvrditi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 0-Gž-07-000554 od 6. marta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka apelantov punomoćnik predložio da se na ročištu za glavnu raspravu, pored ostalih, provedu i dokazi medicinskog i saobraćajnog vještačenja, te da je prvostepeni sud, shodno odredbama člana 385. ZPP, naložio apelantu da predujmi troškove za ova vještačenja, što apelant ni u naknadno ostavljenom roku nije učinio. Kantonalni sud je istakao da, pošto apelant nije postupio po nalogu suda, odnosno nije predujmio potreban iznos za podmirenje troškova vještačenja, to, prema mišljenju Kantonalnog suda, neprovođenjem spornih vještačenja nije ni dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, kao ni njegovu visinu zbog čega je Kantonalni sud odbio apelantove žalbene navode i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001004 od 24. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da se u reviziji apelant pozivao na činjenicu da mu je boravište izvan BiH zbog čega je smatrao da je opravdano što nije u roku koji mu je odredio prvostepeni sud podmirio troškove vještačenja. U vezi s tim,Vrhovni sud je obrazložio da je pravilno postupljeno kada je primjenom odredbi člana 385. ZPP prvostepeni sud odustao od izvođenja predloženih vještačenja, budući da apelant, koji je predložio izvođenje tih dokaza, nije postupio po nalogu suda i predujmio troškove za vještačenja. Kako je naveo Vrhovni sud, neprovođenjem navedenih dokaza apelant nije dokazao tvrdnje na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev pa su, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili apelantov tužbeni zahtjev. Zbog navedenog, te pošto apelant ničim nije doveo u pitanje zaključke nižestepenih sudova,Vrhovni sud je odbio i apelantovu reviziju.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je i bez izvođenja spornih vještačenja dokazao svoje tvrdnje, te da su mu sudovi uskratili da provede te dokaze, jer nisu uzeli u obzir da troškove nije uplatio zato što se nalazi na radu u Švicarskoj i zato što njegov punomoćnik nije na vrijeme mogao ostvariti kontakt s njim. Apelant navodi i da je prvobitno tužitelj bio obavezan na naknadu navedenih troškova, što je kod njega stvorilo zabunu pa je zato zakasnio sa plaćanjem predujma, te da neplaćanje troškova nije moglo biti razlog za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant dokazao svoje tvrdnje na kojim je temeljio tužbeni zahtjev, niti tvrdnje da je tužitelj, a ne apelant bio obavezan da predujmi predmetne troškove posebno imajući u vidu da su sporna vještačenja trebala biti izvršena na apelantov prijedlog, tj. njegovog punomoćnika, a radi dokazivanja apelantovih tvrdnji iz tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić