Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/10 (D. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1096/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1096/10, rješavajući apelaciju Dragiše Džeferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Džeferovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 001285 09 Kž 5 od 18. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 001285 09 K od 29. oktobra 2009.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Džeferovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 001285 11 Kž 6 od 5. aprila 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 001285 11 Klv od 10. marta 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragiša Džeferović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 25. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 001285 09 Kž 5 od 18. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 001285 09 K od 29. oktobra 2009. godine. Apelant je 4. maja 2011. godine dopunio apelaciju, navodeći kao osporene odluke rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 001285 11 Kž 6 od 5. aprila 2011. godine i rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 001285 11 Klv od 10. marta 2011. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 001285 09 K od 29. oktobra 2009. godine apelant kao optuženi oglašen je krivim zbog krivičnog djela razbojništva, iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ), u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 2. KZ-a, pa mu je za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav

2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ-a u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. januara 2009. godine pa nadalje. Na osnovu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. st. 1., 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09 i 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka u iznosu od 280,00 KM, koji se odnose na nagradu i pristup vještaka optužbe na glavnom pretresu, kao i troškove koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti, o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem, te da plati paušal sudu u iznosu od 300,00 KM. Na osnovu člana 108. stav 3. ZKP-a, oštećeni Novo Đukić i Irena Olujić upućeni su da imovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parnici. Istom presudom, a na osnovu člana 290. tačka v) ZKP-a, apelant je oslobođen od optužbe za još jedno krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. KZ-a. Na osnovu odredbe člana 108. stav 4. ZKP-a, oštećeni Dragan Keleč i Jelena Bajagić su sa imovinskopravnim zahtjevima, također, upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude, u dijelu kojim je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka, oštećenih, te uvidom u materijalne dokaze), nesporno utvrdio da je apelant 18. decembra 2008. godine oko 19,10 časova u Banjoj Luci, u Ul. Branka Popovića 34, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, maskiran u predjelu glave sa crnom kapom sa prorezima za oči i pištoljem u ruci, nepoznate marke, ušao u diskont pića „Magnifico trade“ d.o.o. (vlasništvo Nove Đukića i Mise Novakovića), te uputio ozbiljnu prijetnju radnici Ireni Olujić, koja se nalazila iza prodajnog pulta za računarom, uperivši pištolj prema njoj i povišenim glasom tražio pare i povikao: „Daj sve pare, ovo je pljačka“, te ju je uhvatio za ruku i povukao prema sebi, nakon čega mu je ona otvorila ladicu i iz kase mu dala iznos od 4.700,00 KM u raznim apoenima, koji novac je apelant uzeo i strpao u džep, potom je odgurnuo, napustio unutrašnjost objekta i udaljio se u nepoznatom pravcu.

4. U kontekstu naprijed utvrđenih činjenica, sud je naveo da je u cjelosti prihvatio iskaz svjedokinje-oštećene Irene Olujić, kako iz razloga što je isti u saglasnosti sa većinom dokaza optužbe tako i iz razloga što je ova svjedokinja na glavnom pretersu bila kategorična, krajnje ubedljiva u svojoj tvrdnji da je upravo apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, koristeći riječi: „znači, on je ta osoba“, „to je to lice“, „da je na prepoznavanju bilo istih osoba, opet bih ga prepoznala“, misleći pritom na apelanta. Po mišljenju suda, svjedokinja nije imala nikakav razlog da lažno svjedoči, a samim tim i da lažno tereti apelanta. Dalje je sud naveo da je iskaz svjedokinje Irene Olujić djelimično potvrđen iskazom svjedoka-oštećenog Nove Đukića, koji je istakao da je od Irene Olujić kritične večeri obavješten da je izvršeno razbojništvo, da je napadač imao fantomku, da je uz prijetnju pištoljem otuđio novac. Također je sud konstatovao da je iskaz svjedokinje Irene Olujić potvrđen i fotodokumentacijom, te zapisnikom o prepoznavanju lica, iz kojih se nesporno utvrđuje da je ova svjedokinja najprije opisala napadača, a zatim, od pet lica prepoznala upravo lice pod brojem tri, tj. apelanta. Nadalje, prilikom pretresanja apelanta, radnici policije su pronašli između ostalog, crnu pletenu kapu sa prorezima za oči i par vunenih rukavica tamnoplavocrne boje, što je nesporno utvrđeno na osnovu izvještaja CJB Banja Luka o pretresanju bez naredbe suda i na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 28. januara 2009. godine, za koje je svjedokinja Irena Olujić na glavnom pretresu rekla da je napadač na sebi imao upravo takvu kapu i rukavice. Na drugoj strani sud je naveo da nije prihvatio prigovore odbrane da se radi o dokazima pribavljenim na nezakonit način, jer su ti dokazi pribavljeni na zakonit način, s obzirom da su ovlaštena službena lica postupila u skladu sa odredbom članom 128. ZKP-a. S tim u vezi je navedeno da je apelant bio osumnjičen za više krivičnih djela razbojništva iz člana 233. stav 2. KZ-a i da je postojala opasnost da isti kod sebe ima vatreno oružje, što se i potvrdilo, jer je kod njega pronađen pištolj, za koji ne posjeduje dozvolu, kao i lažna lična karta. Nakon toga, tj. odmah sutradan, dostavljen je izvještaj o pretresanju bez naredbe suda sudiji za prethodni postupak Okružnog suda, uz obavještenje da su oduzeti predmeti pohranjeni u službenim prostorijama Odjeljenja krim. policije Sektora grada Banja Luka.

5. Što se tiče prigovora odbrane da su listinzi dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka nezakoniti dokazi, jer su isti pribavljeni na nezakonit način, sud je na osnovu naprijed navedenih naredbi sudije za prethodni postupak Okružnog suda nesporno utvrdio da se te naredbe odnose na telefonski broj 065/243-536, koji je koristio Dalibor Ponorac i telefonski broj 065/080-071, koji je koristio apelant, dok u naredbama sudije za prethodni postupak nema telefonski broj 065/701-858, a prvi dio listinga se odnosi na taj broj. Iz tih razloga, sud je istakao da nije prihvaćen dio listinga, koji se odnosi na ovaj telefonski broj i na njemu se ne zasniva ova presuda. Također, sud nije prihvatio ni iskaz svjedoka odbrane Svetozara Lukića, smatrajući da je ovaj svjedok pristrasan, s obzirom da je zet od apelanta, a njegova izjava je u suprotnosti sa većim brojem dokaza optužbe. Ovaj svjedok je, po ocjeni suda, pokušao da da alibi apelantu, tvrdeći da je apelant 18. i 19. decembra 2008. godine bio u Srbiji, kod kuće kod svjedoka, na slavi, jer svjedok navodno slavi Nikoljdan, a što je u svom iskazu u svojstvu svjedoka, tvrdio i sam apelant. Međutim, sud je konstatovao da navedeni svjedok tvrdi da apelant nikada nije nosio bradicu, a ovo je tvrdio i sam apelant, objašnjavajući da na fotodokumentaciji ima bradicu, jer je bio lišen slobode par dana i da je faktički samo neobrijan, što prema mišljenju suda nije tačno, jer je na fotodokumentaciji povodom prepoznavanja, evidentno da apelant ima bradicu, a od dana lišenja slobode do dana fotografisanja je prošao samo jedan dan. Također je po uvjerenju suda krajnje nelogična tvrdnja apelanta da je potpuno normalno i slobodno išao u R. Srbiju, pritom znajući da su organi gonjenja R. Srbije raspisali potjernicu za njim, da je više dana boravio tamo i da to nije primjećeno niti na graničnim prelazima između Bosne i Hercegovine i R. Srbije, niti u mjestu gdje je tamo apelant boravio.

6. Što se tiče iskaza svjedoka odbrane Dalibora Ponorca, isti po ocjeni suda nije iznio nijednu činjenicu bitnu za kritične događaje, osim što je izjavio da ga je negdje u januaru ili februaru mjesecu ove godine zvao apelant na mobilni telefon, navodno iz Srbije i zamolio ga da mu nađe stan u Banjoj Luci, da treba da se ženi, pa mu je ovaj i našao stan na Starčevici, nakon par dana je apelant došao, ovaj ga je odvezao do tog stana, te je istakao da nikada apelanta nije vidio sa bradicom, a da ga je upoznao dok je apelant bio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Banja Luka kada je apelant izlazio za vikende. Svjedok odbrane Radomir Kalabić, također po ocjeni suda, nije iznio ni jednu bitnu činjenicu za kritični događaj, s obzirom da je kao zaposlenik „Magnifico trade“ d.o.o. kritične večeri radio, odnosno da ovaj svjedok nije vidio napadača jer je dizao gajbe na viljuškaru, pa je u tim momentima bio leđima okrenut. Zbog svih naprijed navedenih činjenica, sud je nesporno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, na način, vrijeme i mjesto, kako je to opisano u tački 1. činjeničnog opisa.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 001285 09 Kž 5 od 18. februara 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca, te potvrđena presuda Okružnog suda od 29. oktobra 2009. godine.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano žalbom branioca apelanta prvostepena presuda pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. g), z) i j) ZKP-a (sada člana 311. stav 1. tačka g), z) i j) ZKP-prečišćeni tekst), kao i povrede odredaba člana 6. i 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iznesene tvrdnje o povredi prava na odbranu, nerazumljivosti izreke presude, kao i njenoj protivrječnosti samoj sebi i razlozima presude i izostanku razloga o odlučnim činjenicama, po ocjeni Vrhovnog suda žalba nije konkretizovala, jer nije ukazala na koji način bi donošenjem pobijane presude bilo povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno u čemu se ogleda nerazumljivost i protivrječnost izreke presude i o kojim su to odlučnim činjenicama izostali razlozi u pobijanoj presudi. Dalje je navedeno da, kada je riječ o bitnoj povredi odredaba krivičnog potupka, iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP-a (sada člana 311. stav 1. tačka z) ZKP - prečišćeni tekst), žalba, također, nije konkretizovala koji je to dokaz na kojem se zasniva pobijana presuda, a na kojem se po odredbama ZKP-a presuda ne može zasnivati. U vezi sa žalbenim prigovorom kojim se ukazuje da je prepoznavanje lica nezakonito provedeno, Vrhovni sud je istakao da treba ukazati na odredbu člana 150. stav 3. ZKP-a (prečišćeni tekst), a kojom je propisano kada se i pod kojim uvjetima obavlja prepoznavanje lica, te da ovom zakonskom odredbom, a niti bilo kojom drugom odredbom ZKP-a, nije propisano da se prilikom prepoznavanja mora voditi računa da lica koja se pokazuju trebaju da budu iste fizičke konstitucije ili isto odjevena, pa se stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano u žalbi branioca apelanta ističe da prepoznavanje u konkretnom slučaju nije provedeno u skladu sa zakonom. Stoga, po ocjeni drugostepenog suda ovaj prigovor nema značaja koji mu pridaje žalba tvrdnjom o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, već je isti od značaja za ispitivanje presude po žalbenom osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Analizirajući prigovore iz žalbi apelanta i njegovog branioca, kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude, Vrhovni sud nalazi da i apelant, kao i njegov branilac, polaze od netačne tvrdnje da se pobijana presuda isključivo zasniva na iskazu svjedokinje Irene Olujić, pri tome zanemarujući i druge dokaze na kojima se, prema razlozima presude, ista zasniva. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se i jednom i drugom žalbom iskaz ove svjedokinje pokušava dovesti u sumnju, pa se tako u žalbi branioca apelanta iznosi tvrdnja da je iskaz ove svjedokinje krajnje konfuzan, nejasan i suprotan svim ostalim dokazima, dok se u žalbi apelanta iznosi još drastičnija tvrdnja po kojoj ova svjedokinja nije istinito svjedočila. Zatim je navedeno da apelant, u svojoj opširnoj žalbi, u cjelosti ponavlja odbranu koju je dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, nastojeći time da dokaže tvrdnju o nevjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje i nepostojanju dokaza da je počinio krivično djelo razbojništva za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim. Nasuprot navedenim prigovorima iz žalbi, Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud u potpunosti pravilno cijenio sve provedene dokaze, pa tako i iskaz svjedokinje Irene Olujić, cijeneći ovaj dokaz pojedinačno i u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima, a pravilno su ocjenjeni i dokazi odbrane. Po uvjerenju Vrhovnog suda, prigovorima iz žalbi nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja činjenične osnove pobijane presude, utemeljene na zaključku da je svjedokinja Irena Olujić identificirala apelanta kao lice koje izvršilo predmetno krivično djelo razbojništva. U ocjeni vjerodostojnosti i pouzdanosti iskaza navedene svjedokinje, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud pravilno naglašava da je ova svjedokinja prije svega objasnila na koji način je mogla vidjeti lice napadača (okrenuo se prilikom izlaska iz radnje, pala mu je kapuljača sa glave, a zatim mu se podigla kapa fantomka, tako da mu je mogla vidjeti lice), zatim opisala njegove karakteristične osobine (mlađi čovjek, starosti tridesetak godina, tamne kose, svjetlih očiju, malo viši od nje, a ona visoka 1,68 cm, sa izraženom umjetničkom bradicom), te konačno što je ova svjedokinja izvršila prepoznavanje apelanta policiji, a i na glavnom pretresu ostala pri kategoričnoj i krajnje ubjedljivoj tvrdnji da je upravo apelant počinilac predmetom krivičnog djela. S tim u vezi je Vrhovni sud konstatovao da su prigovori iz žalbi kojima se potencira da ova svjedokinja nije sa stopostotnom sigurnošću identifikovala apelanta, već je u policiji izjavila da je u to sigurna oko 80% a na glavnom pretresu sa 85-90% sigurnosti, bili su predmetom ocjene prvostepenog suda, jer se ova svjedokinja na glavnom pretresu izjasnila da je takav procenat sigurnosti u pogledu identifikacije apelanta iznijela „samo zbog mraka“. Razlike u iskazima koje je ova svjedokinja u više navrata dala kroz postupak, a na koje se ukazuje u žalbama (vezano za starost i opis odjeće izvršioca) po ocjeni Vrhovnog suda nisu takvog značaja da bi mogle dovesti u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost ovog iskaza, a posebno kada se ima u vidu da se o svemu tome svjedokinja izjašnjavala prilikom indirektnog ispitivanja na glavnom pretresu, te nakon toga ostala dosljedna u tvrdnji o apelantu kao počiniocu predmetnog krivičnog djela. Konačno, kada se ima u vidu da ni žalbe ne ukazuju na bilo koji razlog zbog kojeg bi ova svjedokinja lažno teretila apelanta, proizlazi prema mišljenju Vrhovnog suda da nema mjesta prigovorima iz žalbi kojima se pokušava osporiti vjerodostojnost i pouzdanost iskaza ove svjedokinje.

10. Dalje je navedeno da, kod ocjene vjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje, žalbe zanemaruju, a dijelom i pogrešno interpretiraju, sadržaj ostalih provedenih dokaza optužbe, a u kojima taj iskaza nalazi svoju potvrdu. Tako se u žalbi branioca apelanta pogrešno interpretira sadržaj svjedoka Nove Đukića, a koji je, kako to proizilazi iz pobijane presude, posredno potvrdio iskaz svjedokinje Irene Olujić o izvršenom razbojništvu i načinu izvršenja, kao i visini otuđenog novca, kada se tvrdi da ovaj svjedok o tome na glavnom pretresu nije ništa htio govoriti, a što je suprotno sadržaju iskaza tog svjedoka sa zapisnika o glavnom pretresu od 14. avgusta 2009. godine. Žalbama se, također po ocjeni Vrhovnog suda, zanemaruje ili neosnovano pokušava obezvrijediti značaj činjenice da je iskaz navedene svjedokinje potvrđen sadržinom zapisnika o prepoznavanju lica i fotodokumentacijom o prepoznavanju. S tim u vezi je drugostepeni sud istakao da nema mjesta prigovoru iz žalbe branioca apelanta (a što je istaknuto i kroz primjedbe na zapisniku o prepoznavanju) da su tri lica kod prepoznavanja bila znatno mršavija, a dva znatno deblja, s obzirom da se takvo što ne može prihvatiti kada se pogleda fotodokumentacija sa prepoznavanja, a kako to pravilno nalazi i pobijana presuda. Također se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može prihvatiti tačnom ni tvrdnja apelanta da nikada nije nosio bradu kada se ima u vidu, kako se to pravilno primjećuje u pobijanoj presudi da je iz fotodokumentacije sa prepoznavanja vidljivo da je apelant imao bradu. Konačno, žalbama se pokušava relativizirati značaj činjenice da su kod apelanta pretresom prilikom lišenja slobode dana 28. januara 2009. godine pronađeni i uz potvrdu oduzeti, između ostalog, crna pletena kapa sa prorezima za oči, par vunenih rukavica, kao i pištolj, te s tim u vezi činjenicu da je svjedokinja Irena Olujić opisala da je apelant kritične prilike imao takve predmete.

11. Potom je navedeno da se žalbama, također, neosnovano pokušava ukazati i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tvrdnjom da je na objektu u kojem je izvršeno razbojništvo postojao video nadzor, te da je video zapis kritičnog događaja trebalo iznijeti na glavnom pretresu. Iz pobijane presude i stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud pokušao objezbjediti taj dokaz tako što je vlasniku objekta, svjedoku Novi Đukiću, naložio da taj zapis donese na glavni pretres, ali je isti na glavnom pretresu izjavio da je protekom vremena predmetni video zapis izbrisan, s tim da se izjasnio da ga je prije brisanja pregledao on, kao i da ga je dao na uvid policiji, ali da je snimak takav da se na njemu ni na koji način ne može prepoznati lice sa fantomkom. Neosnovano se, po ocjeni drugostepenog suda, žalbama prigovora i to da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka odbrane Svetozara Lukića i Dalibora Ponorca, a u sklopu toga i iskaza apelanta kao svjedoka. Pravilno je, i po ocjeni Vrhovnog suda, iskaz svjedoka Svetozara Lukića, zeta apelanta, a kojim se pokušava potvrditi alibi apelanta, dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim dokazima, prvostepeni sud ocjenio pristrasnim. Zatim, svjedok Dalibor Ponorac, osim što je istakao da apelanta poznaje iz vremena kada je isti bio na izdržavanju kazne u KPZ Banja Luka i da ga nikada nije vidio sa bradom, u svom iskazu ne iznosi niti jednu činjenicu koja bi bila relevantna za odluku u ovom krivičnom predmetu. Kada se ima u vidu, a kako to proizilazi iz sadržaja iskaza ovog svjedoka sa zapisnika o glavnom pretresu od 4. septembra 2009. godine, da se navedeni svjedok izjasnio da je apelanta vidio na dva dana prije njegovog lišenja slobode, s tim da se ne sjeća da li je to bilo u januaru ili februaru, a da ga je prije toga apelant zvao telefonom iz Srbije i ne zna u kojem je to mjesecu bilo, Vrhovni sud je zaključio da se u žalbi branioca apelanta neosnovano ističe da se iz iskaza ovog svjedoka može zaključiti da apelant nije bio u Banjoj Luci 18. decembra 2008. godine kada je izvršeno predmetno krivično djelo. U ocjeni iskaza apelanta kao svjedoka, u kojem iznosi svoju odbranu i negira izvršenje ovog krivičnog djela, prvostepeni sud po ocjeni drugostepenog suda pravilno uočava krajnje nelogičnu tvrdnju po kojoj se isti potpuno normalno i slobodno kretao u Republici Srbiji i na teritoriji Bosne i Hercegovine, prelazeći i granicu, a u situaciji kada mu je bila izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine, te istovremeno za njim bila raspisana i potjernica u R. Srbiji.

12. Iz svih navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da se neosnovano žalbama apelanta i njegovog branioca prvostepena presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako se žalbom branioca apelanta tvrdnja o povredi krivičnog zakona isključivo veže za postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ocjenom o neosnovanosti žalbenih prigovora po tim osnovima, proizlazi također da se ovom žalbom prvostepena presuda neosnovano pobija i zbog povrede krivičnog zakona. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 327. ZKP-a (prečišćeni tekst).

13. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 001285 11 Klv od 10. marta 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 001285 11 Kž 6 od 5. aprila 2011. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za nepravo ponavljanje krivičnog postupka po pravosnažnim presudama tog suda br. Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine i 11 0 K 001285 09 od 29. oktobra 2009. godine.

14. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant, putem KPZ Banjaluka, podnio 24. februara 2011. godine molbu-prijedlog za ujedinjenje kazni zatvora izrečenih dvjema pravosnažnim presudama navedenom u dispozitivu rješenja, te da je u prijedlogu apelant naveo da je kaznu izrečenu presudom Osnovnog suda broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine izdržao, a kaznu po presudi broj 0 K 001285 09 od 29.10.2009. godine sada izdržava. Razmatrajući navedeni prijedlog, sud je istakao da je odredbom člana 340. stav 1. ZKP-a propisano da se pravosnažna presuda može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvjema presudama, ili u više presuda protiv istog osuđenog, pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Dakle, osnovni uslov za nepravo ponavljanje krivičnog postupka, po ocjeni suda, jeste da se radi o pravosnažnim presudama i da nisu primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Dalje je navedeno da je odredbom člana 43. stav 1. KZ-a propisano da, ako se osuđenom licu sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi ili za krivična djela učinjena za vrijeme izdržavanja zatvora, kazne dugotrajnog zatvora, ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba člana 42. istog Zakona, uzimajući ranije izrečene kazne kao već utvrđene. Slijedom navedenog, Okružni sud je konstatovao da je, prema stanju spisa predmeta, apelant izdržao kaznu zatvora po presudi broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine prije nego što je počinio krivična djela za koja je oglašen krivim i osuđen po presudi broj 11 0 K 001285 09 od 29. oktobra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za nepravo ponavljanje krivičnog postupka u konkretnom slučaju, pa je odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog rješenja primjenom odredbi člana 24. st. 5. i 6. ZKP-a.

15. U obrazloženju drugostepenog rješenja je istaknuto da razloge prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov za primjenu odredbe člana 340. stav 1. ZKP-a, jer je jedna od dvije izrečene kazne izdržana, prihvata i Vrhovni sud. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, zalaganje apelanta da se njegova žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o njegovom zahtjevu, nije osnovano. Kako iz navedenih razloga žalba nije osnovana, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu člana 336. stav 3. ZKP-a.

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant se pozvao i na povredu odredaba člana 7. Evropske konvencije. U prvobitno podnesenoj apelaciji, apelant je, naime, osporio presude redovnih sudova u dijelu kojim je on oglašen krivim za počinjenje krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. KZ-a, navodeći da on nije bio prisutan izvršenju istog 18. februara 2008. godine, a niti je tokom samog postupka dokazana njegova krivica u tom smislu. Na taj način apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Pored toga, apelant je posebno istakao da mu je pravo na odbranu bilo uskraćeno i zbog ponašanja, odnosno neadekvatnog zastupanja, njegovog branioca-advokata po službenoj dužnosti u predmetnom krivičnom postupku, kako u pogledu predlaganja izvođenja dokaza, tako i u pogledu ispitivanja svjedoka i sastavljanja žalbe, na koji način, prema mišljenju apelanta, njegov branilac-advokat „nije postupao po zakonu kako mu nalaže advokatska dužnost nego je i on doprinjeo da mu ostane ova kazna od šest godina i tri mjeseca zatvora“. U dopuni apelacije, apelant je osporio odluke-rješenja Okružnog i Vrhovnog suda povodom njegovog „prijedloga za ujedinjavanje pravomoćnih presuda“, navodeći da je u predmetnom postupku povrijeđena odredba člana 340. stav 1. ZKP-a.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

U odnosu na osporene presude

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, povredama odredaba ZKP-a i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Okružni i Vrhovni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Okružni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, nesporno je da su i Okružni i Vrhovni sud u toku postupka omogućili apelantu i njegovom braniocu da predlože dokaze u apelantovu korist, te da ospore dokaze Tužilaštva pri čemu su dali iscrpne razloge na osnovu kojih su utvrdili apelantovu krivicu za izvršenje krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, ocjena dokaza koju su dali redovni sudovi ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporene presude sadrže obrazloženje koje u cjelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. U odnosu na apelantov navod da mu je pravo na odbranu, između ostalog, povrijeđeno uslijed njegovog neadekvatnog zastupanja, odnosno propusta u radu od strane njegovog branioca-advokata postavljenog po službenoj dužnosti u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud ističe da, iz načela neovisnosti pravne struke od države, proizlazi da je ponašanje odbrane prvenstveno pitanje koje međusobno trebaju riješiti optuženi i njegov branilac, neovisno o tome je li branilac postavljen na temelju sistema besplatne pravne pomoći ili je financiran privatnim sredstvima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, Serija A, broj 168, st.. 32-33, stav 65; Stanford protiv Velike Britanije, presuda od 23 februara 1994. godine, Serija A 282-A, strana 11, stav 28 i Cuscani protiv Velike Britanije, presuda od 24. septembra 2002. godine, broj aplikacije 32771/96, stav 39). Od mjerodavnih domaćih vlasti zahtijeva se na temelju člana 6. stavka 3. (c) da se umiješaju samo ako je neuspjeh branioca postavljenog na teret proračunskih sredstava da osigura učinkovito zastupanje očigledan ili je na njega skrenuta pozornost na neki drugi način (vidi Evropski sud za ljudska prava, ibid Kamasinski, stav 65, i Daud protiv Portugala, presuda od 21. aprila 1998. godine, Izvještai 1998-II, stav 38). Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je zastupanje apelantovog postavljenog branioca bilo prima facie neučinkovito. Isto tako, Ustavni sud konstatuje da je apelant, ukoliko je smatrao da njegov postavljeni branilac neodgovorno vrši svoju dužnost, imao mogućnost, u smislu odredbe člana 57. stav 4. KZ-a, tražiti njegovo razriješenje, a što je apelant propustio učiniti, već je ovo pitanje po prvi put problematizirao pred Ustavnim sudom.

22. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Apelant se, također, pozvao i na povredu odredaba člana 7. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u apelaciji nema bilo što bi ukazivalo da postoji vjerovatnoća da je došlo do povrede apelantovog prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona, koje je garantirano navedenom odredbom, niti je te tvrdnje apelant na bilo koji način argumentirao. Stoga, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na osporena rješenja

24. Ustavni sud primijećuje da je apelenat u dopuni apelacije osporio i rješenja koja su donesena u postupku u kojem su Okružni i Vrhovni sud odlučivali o njegovom prijedlogu za «nepravo ponavljanje» krivičnog postupka, okončanog presudom Okružnog suda broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine i presudom Okružnog suda broj 11 0 K 001285 09 K od 29. oktobra 2009. godine, odnosno Vrhovnog suda broj 11 0 K 001285 09 Kž 5 od 18. februara 2010. godine. Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja redovnih sudova kojima je isključivo raspravljano pitanje ispunjenosti zakonskih pretpostavki da se dozvoli nepravo ponavljanje postupka, radi ujedinjenja kazni zatvora izrečenih navedenim pravosnažnim presudama, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.stav

1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/10 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio