Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/10 (V. Z.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1103/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1103/10, rješavajući apelaciju Vojina Zimonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojina Zimonje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 026826 09 Gž od 21. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojin Zimonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026826 09 Gž od 21. decembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026826 03 P od 26. juna 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Telekomunikacija RS a.d. Banja Luka RJ TT (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 218,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. decembra 2003. godine do končane isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 21,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže apelanta da mu po osnovu duga za neplaćene telefonske račune isplati ukupan iznos od 9.453,00 KM za period od februara do oktobra 2003. godine sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 15. decembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do končane isplate i naknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bila sporna činjenica na koji način tužitelj vrši obračun potrošnje telefonskih impulsa i koji impulsi predstavljaju osnov za utvrđivanje visine cijene za vremenski period za koji je tužitelj dostavio apelantu račune. Navedeno je da je u postupku bilo potrebno utvrditi da li je tužitelj dokazao da je apelant u aprilu 2003. godine potrošio 362.461 telefonskih impulsa čija je cijena 9.230,90 KM, budući da je prema listingu poziva sa apelantovog telefonskog broja (preciziranog u presudi) za mart 2003. godine imao utrošenih 326.945 impulsa a na računu za taj mjesec je bilo navedeno da je utrošio 901 impuls dok je račun iznosio 36,20 KM, a za februar 2003. godine utrošena 180.354 impulsa a račun je iznosio 38,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je u vrijeme spornog perioda na snazi bio Zakon o poštanskim, telegrafskim i telefonskim uslugama („Službeni list SFRJ“ broj 2/86) čijim je članom 10. utvrđeno da se cijena za izvršene PTT usluge plaća unaprijed ako dogovorom između PTT organizacije i korisnika PTT usluga nije drugačije određeno, dok je članom 78. istog zakona propisano da korisnik telefonskih usluga može podnijeti reklamaciju na iznose na koje je zadužen za izvršene telefonske usluge, nepravilan rad radnika PTT u manipulativnoj telefonskoj službi i nepravovremeno i površno otklanjanje tehničkih smetnji. Navedeno je da je apelant, u skladu sa citiranim odredbama, podnio zahtjev za reklamaciju i tražio da se preispita sporni račun za april u iznosu od 9.230,90 KM, ističući da su moguće i tehničke smetnje s obzirom da u stanu posjeduje aparat sa bežičnom slušalicom i da mu se često pojavljuju smetnje u obliku miješanja razgovora, što nije odmah reklamirao, te da to čini sada jer je telefonski račun previsok. Osnovni sud je naveo da je predmetni apelantov zahtjev tužitelj odlukom od 21. augusta 2003. godine odbio kao neosnovan.

4. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je tužitelj razliku u iskazanim impulsima po listinzima i na računu objasnio tako što je svaki listing različit u odnosu na centralu sa koje se traži ispis poziva u odnosu na to da li je riječ o pozivima koji su ostvareni prema inostranstvu, mobilnoj telefoniji ili lokalnim pozivima ili međumjesnim sa različitim pozivnim brojevima ili listing predstavlja pomoćno sredstvo prilikom dokazivanja. Navedeno je da je tužitelj tvrdio i da telefonski broj preciziran u presudi na koji se apelant pozivao kao na nepoznati broj, a na koji otpada najveći dio telefonskog računa, predstavlja broj koji se nalazi na listingu Internet provajdera, što dokazuje da je apelant ili neko od njegovih ukućana koristio Internet i na taj način ostvario veći broj impulsa. Osnovni sud je obrazložio da nije prihvatio ove tvrdnje tužitelja, jer je uvidom u liste poziva za periode prije spornog utvrdio da je apelant i tada pozivao isti broj, ali da mu je samo za april dostavljen račun u iznosu od 9.230,90 KM dok se broj impulsa ne razlikuje znatno od broja impulsa utrošenih u prethodnim periodima za koje su računi iznosili mnogo manje, te i iz razloga što tužitelj nije dokazao da listing predstavlja pomoćno sredstvo i što se broj impulsa prikazanih na listingu razlikuje od broja impulsa prikazanih na računu. Osnovni sud je naveo da je tužitelj, nasuprot navedenom, dokazao da je apelant obavezan da mu plati račune za ostali potraživani period u iznosu 218,70 KM, te je donio presudu kao u dispozitivu.

5. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 026826 09 Gž od 21. decembra 2009. godine žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 9.453,00 KM sa zakonskom zatezenom kamatom počev od 26. juna 2009. godine do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.100,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, ispitujući osporenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da su predmet spora neplaćeni računi koji su dostavljeni apelantu, a da je prvostepeni sud neke račune smatrao vjerodostojnim, a neke ne, te da su listinzi poziva samo dokaz da je apelant veliki broj poziva naznačenih u listinzima i obavio u svim spornim periodima.

6. U vezi s navedenim, Okružni sud je obrazložio da su tužitelj i apelant u dužničko-povjerilačkom odnosu koji se zasniva na ugovoru o zasnivanju pretplatničkog odnosa i kod kojeg tužitelj preuzima obavezu pružanja telefonskih usluga, a apelant obavezu plaćanja tih usluga na osnovu mjesečnih obračuna koje vrši tužitelj i ispostavlja račune korisnicima. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik ju je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Okružni sud je naveo i da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i da iznesu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je članom 123. istog zakona propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Okružni sud je u vezi s navedenim istakao da teret dokazivanja snose stranke tako što su dužne da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve a u slučaju ako neka važna činjenica nije utvrđena ili se ne može sa sigurnošću utvrditi, primjenjuje se pravilo o teretu dokazivanja prema kojem je onaj ko nešto tvrdi dužan to i dokazati.

7. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je obrazložio da je nesporno tužitelj svoje potraživanje dokazao izvodom otvorenih stavki na dan 12. novembra 2003. godine prema kojem su apelantu ispostavljeni računi za mjesece i na iznose precizirane u presudi a među kojima je i sporni račun u iznosu od 9.230,90 KM. Okružni sud je naveo da, s druge strane, apelant, u smislu navedenih odredbi ZPP, nije dokazao da nije potrošio impulse iskazane za sporni period i u spornom iznosu, te da je na ročištu za glavnu raspravu isticao da, zbog nesklada u listinzima i računima, sumnja da je neko opterećivao njegov telefonski broj i da u listingu ima puno nepoznatih brojeva među kojima je i broj preciziran u presudi, ali da se za to nije interesirao jer je smatrao da se radi o grešci. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je neko zloupotrebljavao njegov telefonski broj zbog čega je zaključio da je potraživanje tužitelja osnovano, te je donio presudu kao u izreci.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je, prezentirajući nesklad između listinga i računa, nedvojbeno dokazao svoje tvrdnje da nije napravio utrošak kakav je iskazan u računu za april 2003. godine, dok, nasuprot tome, tužitelj nije dokazao koji se pozivi moraju obračunati za naplatu a koji su pomoćna pomagala, te da je zbog toga drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi i da nikada nije usaglasio „izvod otvorenih stavki“ sa tužiteljem a što je jedna od bitnih stavki u ovakvoj vrsti sporova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i obavezati apelanta na isplatu iznosa za utrošak telefona za utuženi period, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud pri tome zapaža da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odredbama ZPP kojim su propisana pravila o teretu dokazivanja uz obrazloženje da apelant ničim, pa tako ni pozivanjem na nesklad listinga i računa, na koje se apelant poziva i u apelaciji, nije dokazao da je njegov telefonski broj zloupotrijebljen, te da je zbog te zloupotrebe došlo do utroška velikog broja impulsa. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Okružnog suda, kada se dovede u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, nije proizvoljno, te da je u skladu sa standardima Evropske konvencije i apelantovo pozivanje na te navode i u apelaciji smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nikada nije usaglasio izvod otvorenih stavki sa tužiteljem. Ovo stoga što iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant podnosio zahtjev za preispitivanje spornog računa, te da je taj zahtjev odlukom tužitelja odbijen. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/10 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio