Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/10 (D. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1112/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1112/10, rješavajući apelaciju Dragana Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Ivanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 75 0 P 000 301 09 Gž od 16. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 27. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 75 0 P 000 301 09 Gž od 16. februara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 75 0 P 000 301 07 P od 23. maja 2008. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje Osnovne škole „Drinić" Petrovac-Drinić (u daljnjem tekstu: tužena), broj 229/07 od 19. septembra 2007. godine, o prestanku važenja ugovora o radu apelantu, zaveden pod broj 169/07 od 5. septembra 2007. godine, obaveže tužena da apelanta vrati na rad u roku od 15 dana od dana prijema presude i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa koje je ranije imao. Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, na osnovu provedenog postupka, utvrdio da je apelantu bilo povrijeđeno pravo da iznese svoju odbranu u postupku koji je prethodio donošenju predmetnog rješenja tužene o prestanku važenja ugovora o radu apelantu, čime je povrijeđena materijalna zakonitost navedenog rješenja. Navedeno je bilo očito, čak i da nije bila sporna među strankama pogrešna oznaka broja predmetnog rješenja u izreci istog.
4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 362 od 29. augusta 2008. godine, djelomično je uvažena žalba tužene i presuda Osnovnog suda ukinuta u dijelu stava I izreke kojim je tužena obavezana da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koje je ranije imao. U navedenom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. U preostalom dijelu izreke u pogledu nezakonitosti predmetnog rješenja tužene i vraćanja apelanta na rad, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Presudom Osnovnog suda, broj 75 0 P 000 301 07 P od 4. juna 2009. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenih plata isplati iznose u visini i za period bliže precizirano u izreci presude, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev za svaku platu od 15-og u narednom mjesecu pa do isplate. Presudom je dalje obavezana tužena da apelanta prijavi kao svog radnika Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) sa 1. septembrom 2007. godine pa do vraćanja na rad, te da za apelanta plati odgovarajuće doprinose i nadoknadi mu troškove parnice u iznosu od 1.170,00 KM, sve u roku od 15 dana. Apelantov zahtjev za naknadu troškova, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant podneskom od 27. aprila 2009. godine opredijelio i postavio konačan tužbeni zahtjev, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Dalje je navedeno da nije bilo sporno da je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos na nezakonit način. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 117. Zakona o radu (odnosno član 130. Zakona o radu - Prečišćeni tekst) određeno da ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit, između ostalog, naložiće poslodavcu da radniku isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo. Imajući u vidu da je tužba podnesena 28. septembra 2007. godine i da je apelant potraživao neisplaćene plate za određene mjesece počevši od septembra 2007. godine, te prijavu i uplatu doprinosa kod nadležnog Fonda PIO RS u istom periodu, Osnovni sud je zaključio da je predmetna tužba blagovremeno podnesena u smislu člana 105. Zakona o radu (odnosno člana 118. Zakona o radu - Prečišćeni tekst). Pri tome je istaknuto da iako apelant precizni tužbeni zahtjev nije postavio u prvobitno podnesenoj tužbi, isti je tražio uspostavu svih prava iz radnog odnosa koje je ranije imao. Osnovni sud je, u skladu sa uputom iz odluke Okružnog suda, pozvao apelanta, koji je postavio jasan i preciziran tužbeni zahtjev, odnosno postupio po uputi suda. Stoga je Osnovni sud istaknuo da je, u smislu člana 336. stav 2. Zakona o parničnom postupku, smatrao da je predmetni zahtjev postavljen onoga dana kada je podnesena i tužba. S tim u vezi, prema mišljenju Osnovnog suda, dokazan je osnov tužbenog zahtjeva. Kako je tužba podnesena iste godine za koju je apelant tražio neisplaćene plate i druga potraživanja, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja koji je tužena istaknula. Osnovni sud je naveo da su dokazi koje je izvela tužena ukazivali da je apelant bio penzioner u drugoj državi (Republici Srbiji), odnosno, da su istom uplaćivani doprinosi kod Fonda PIO RS u periodu prije davanja otkaza ugovora o radu. Međutim, kako je utvrđeno da je apelantu na nezakonit način utvrđen prestanak radnog odnosa, Osnovni sud je ocijenio da navedeni dokazi ne utiču na utvrđivanje odgovornosti tužene za zakonitost svojih odluka. O visini tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neisplaćene plate, sud je odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je bio jasan, dovoljno obrazložen, i prema mišljenju Osnovnog suda, dao odgovore na sva pitanja koja su tražena od vještaka. Osnovni sud je smatrao da pri tome nisu imale uticaja primjedbe tužene da je apelant istovremeno primao penziju u drugoj državi, jer je on u Bosni i Hercegovini imao zasnovan radni odnos i pripadala su mu prava po tom osnovu. Kako je dakle apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu, Osnovni sud je zaključio da je tužena obavezna da apelanta u smislu člana 22. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju prijavi kod nadležnih fondova, odnosno, izvrši uplatu doprinosa za penzijsko invalidsko osiguranje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, na osnovu člana 117. Zakona o radu i člana 22. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
7. Presudom Okružnog suda, broj 75 0 P 000 301 09 Gž od 16. februara 2010. godine, uvažena je žalba tužene i presuda Osnovnog suda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćenih plata isplati iznose u visini i za period bliže precizirano u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i da se tužena obaveže da apelanta prijavi kao svog radnika Fondu PIO RS sa danom 1. septembar 2007. godine pa do vraćanja na rad, te da za njega plati odgovarajuće doprinose. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka (prvostepenog i drugostepenog) u iznosu od 750,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužene za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije bio pravilan zaključak i pravni stav prvostepenog suda. Naime, iz podataka prvostepenog spisa nesporno je da je apelant bio korisnik invalidske penzije od 23. oktobra 2000. godine, koju činjenicu nije sporio ni apelant. Istaknuto je da nesporno da korisnik penzije (pa i invalidske) može stupiti u radni odnos. Međutim u slučaju zasnivanje radnog odnosa, po mišljenju Okružnog suda, korisnik penzija je imao zakonsku obavezu da to prijavi nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja kod kojeg ostvaruje pravo na penziju, bez obzira u kojoj državi je zasnovao radni odnos, i kojem slučaju nastupaju posljedice po pravo korisnika penzije, odnosno, prekida se isplata penzija danom stupanja u radni odnos. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za isplatu plata (naknada štete) zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, prvostepeni sud je morao imati u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja. Po mišljenju Okružnog suda, Osnovni sud je morao uzeti u obzir da je apelant, u periodu za koji je tražio plate, primio na ime invalidske penzije ukupan iznos od 249.233,30 dinara, odnosno, 5.827,67 KM, koji iznos je utvrdio vještak ekonomske struke u nalazu. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio da apelantu pripada naknada štete po osnovu izgubljene zarade, iz razloga što je nespojivo da lice koje je korisnik penzije (pa i u drugoj državi) istovremeno bude u radnom odnosu, te u istom periodu prima iznose invalidske penzije i dobije naknadu u vidu izgubljene zarade, kao da je bio u radnom odnosu. Okružni sud je smatrao da je bilo moguće ili jedno ili drugo. Dalje je navedeno da ukoliko je apelant smatrao da mu je pripadala naknada štete po osnovu izgubljene zarade u spornom periodu, bio je obavezan da nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srbije prijavi da je u radnom odnosu (s obzirom da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je apelantu nezakonito prestao radni odnos te je naloženo tuženoj da ga vrati na rad). U navedenom slučaju bio bi osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade. Međutim, kako je apelant u periodu za koji je tražio plate, odlučio da prima penziju, Okružni sud je zaključio da za apelanta nije nastala šteta kakvu je imala u vidu odredba člana
155. Zakona o obligacionim odnosima. Slijedom navedenog, Okružni sud je smatrao da je neosnovan i apelantov zahtjev za uplatu doprinosa za traženi period, iz kojeg razloga je prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio i odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.
9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 75 0 P 000301 10 Rev od 8. decembra 2010. godine, odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, te odbijen zahtjev advokata za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM, te da revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da mu pripada pravo na naknadu plate i u periodu za koji je nezakonitim postupanjem tužene bio lišen prava iz radnog odnosa, te da na navedeno pravo nema uticaja činjenica da je on ranije penzionisan u drugoj državi. Ističe da navedena činjenica daje samo osnov Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srbije da preduzima mjere protiv njega, a tužena u vezi s tim nema nikakvih nadležnosti, te nema prava da mu uskraćuje pravo na rad i zaradu kad je već zasnovao radni odnos.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju rješenjem Vrhovnog suda odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda kao nedopuštena zbog razloga navedenih u ovoj odluci. Budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda, broj 75 0 P 000 301 09 Gž od 16. februara 2010. godine.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelant u spornom periodu primao invalidsku penziju i stoga nema pravo na naknadu štete po osnovu izgubljene zarade i uplatu doprinosa, primjenom relevantnih odredaba, materijalnog prava zbog čega je apelantov zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić