Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/10 (M. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1115/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1115/10, rješavajući apelaciju Marka Tomšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Tomšića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-09-000006 od 17. decembra 2009. godine i 097-0-Gž-07-000359 od 6. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P.328/05-I od 25. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Tomšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane podnio je 30. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Rev-09-000006 od 17. decembra 2009. godine i 097-0-Gž-07-000359 od 6. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.328/05-I od 25. maja 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. februara 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P.328/05-I od 25. maja 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati na ime naknade štete za uništene objekte pojedinačne iznose precizirane u izreci presude, odnosno ukupan iznos od 846.972,04 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. jula 2003. godine kao dana nastanka štete pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je na okolnosti navoda tužbe proveo veliku broj dokaza koji su obuhvatali iskaze stranaka, uvid u raznu dokumentaciju regulaciono-planskog karaktera, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i druge dokaze. Osnovni sud je utvrdio da je od nadležnih organa uprave tuženog utvrđeno da su apelantovi poslovni objekti, a što se ni navodima tužbe a ni iskazom samog apelanta ne dovodi u sumnju, izgrađeni bez odobrenja za građenje. Dalje, uvidom u Regulacioni plan tržnice «Arizona» utvrđeno je da se ti objekti ne mogu uklopiti u važeći Regulacioni plan, zbog čega se odobrenje za građenje ne može pribaviti ni u naknadnom roku i zbog čega je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti koja u redovnom toku stvari prethodi izdavanju odobrenja za građenje. Dalje je navedeno da, prema navodima iz tužbe i priznanja samog apelanta, apelant nije ni upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik zemljišta, a ni kao posjednik zemljišta označenog kao k.č. broj 1445/1 k.o. Dubrave, niti kao posjednik dijela zemljišta na kome su objekti izgrađeni. Zbog svega toga, organi uprave tuženog su donijeli rješenja kojima je apelantu, kao vlasniku tih objekata, naređeno rušenje i uklanjanje tih objekata, prema odredbi člana 210. stav 1. tač. 4. i 7. Zakona o prostornom uređenju («Službeni list SRBiH» br. 9/87, 12/87, 23/88, 24/89, 10/90, 15/90 i 14/91). Kako je Osnovni sud naveo, u pravosnažno okončanim upravnim sporovima, vođenim po apelantovim tužbama radi poništenja, po njegovom mišljenju, nepravilnih i nezakonitih akata tuženog i organa uprave tuženog, a kojim su odbijeni njegovi zahtjevi za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti i za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata na području tržnice «Arizona», te naloženo rušenje tih objekata, apelantove tužbe su odbijene pošto je pravosnažno utvrđeno da su svi osporavani upravni akti pravilni, zakoniti i doneseni u skladu sa zakonom propisanim postupkom, te da nema osnova za njihovo poništavanje. Na taj način, kako dalje navodi Osnovni sud, u ovim pravosnažno okončanim upravnim sporovima utvrđeno je, kao prethodno pitanje, postojanje upravnih akata organa uprave tuženog kao pravno valjanog osnova za preduzimanje radnji na rušenju apelantovih bespravno podignutih objekata, a time je isključeno postojanje protivpravnosti u postupanju tuženog i njegovih organa uprave i postojanje njihove odgovornosti (krivice) za prouzrokovanje štete koju je pretrpio apelant. Pošto je na ovaj način, po ocjeni Osnovnog suda, dokazano da apelant nije ni vlasnik predmetnog zemljišta, niti da je legalni i pravno valjani graditelj poslovnih objekata, izgrađenih na nekretninama na području tržnice «Arizona», nije osnovan njegov navod da je postupcima tuženog i njegovih organa uprave pretrpio štetu, jer je upravo apelant, po mišljenju Osnovnog suda, svojim postupcima doveo do potrebe za rušenjem tih objekata, a time i do prouzrokovanja štete koju je na taj način pretrpio. S obzirom na to da nema nezakonitog postupanja tuženog i njegovih organa uprave, prije svega građevinske inspekcije, Osnovni sud je zaključio da nema ni odgovornosti tuženog za štetu koju je pretrpio apelant u iznosu koji je naveden u preciziranom tužbenom zahtjevu.
3. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000359 od 6. novembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po ocjeni Apelacionog suda, isticanjem činjenica da je vlasnik zemljišta i objekata koji su mu srušeni apelant nije doveo u pitanje razloge koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presude u odnosu na činjenice koje se tiču utvrđenja da su u upravnim sporovima upravni akti kojima je određeno rušenje bespravno izgrađenih objekata apelanta održani na snazi. Dalje je navedeno da prvostepeni sud, prema navodima obrazloženja pobijane presude, nije utvrđivao samo činjenicu na koju je ukazao tuženi da je rušenje rezultat provedenog upravnog postupka i donesenih odluka u tom postupku) nego je ocijenio i postupak donošenja Regulacionog plana, zatim, postupak eksproprijacije nekretnine označene kao k.č. broj 1445/1 u k.o. Dubrave, a u obrazloženju je naveo i slijed radnji u upravnom postupku koji je vođen radi provođenja Odluke o usvajanju Regulacionog plana «Arizona market». Apelacioni sud je ocijenio da su organi uprave pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli akte kojima su odbili apelantovu žalbu na rješenja o rušenju objekata, ali je u konačnici zaključio da apelantov zahtjev valja odbiti i zbog utvrđenja u pravosnažno okončanim upravnim sporovima (koji su vođeni po apelantovim tužbama radi poništenja upravnih akata koje su donijeli organi tuženog a kojima je naloženo rušenje bespravno izgrađenih objekata tužitelja na tržnici «Arizona»). Također, Općinski sud je utvrdio da su doneseni upravni akti na osnovu kojih su izvršni organi tuženog porušili apelantove objekte pravilni i zakoniti i doneseni u skladu sa zakonom propisanim postupkom (pa je apelantova tužba u tim sporovima odbijena). S obzirom na navedeno, apelant ne može ostvariti pravo na naknadu eventualne štete nastale rušenjem njegovih bespravno izgrađenih objekata saglasno odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je to zaključio i prvostepeni sud, jer šteta na koju se apelant poziva nije posljedica protivpravne radnje, odnosno nezakonitog rada organa tuženog u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, da bi tuženi bio u obavezi štetu nadoknaditi.
4. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Rev-09-000006 od 17. decembra 2009. godine apelantova revizija je odbijena. Apelacioni sud je naveo da u reviziji apelant ponavlja žalbene navode koje je isticao i u postupku pred prvostepenim sudom: štetnost Ugovora o pravu građenja, filnansiranja i projektovanja tržnice „Arizona" prema Regulacionom planu, koji su, kako je pravilno ocijenilo Žalbeno vijeće Apelacionog suda, irelevantni za ovaj predmet spora, jer u ovom postupku ne može biti predmet ocjene postupak donošenja Regulacionog plana, niti postupak eksproprijacije, kao ni upravni postupak. Apelacioni sud, dalje, zaključuje da kod takve odluke prvostepenog suda i Žalbenog vijeća Apelacionog suda pokazuje se nepotrebnim upuštati se u ocjenu nalaza i mišljenja vještaka, pa je apelantov revizijski navod da drugostepeni sud nije prihvatio nalaz ovog vještaka bez osnova, jer taj nalaz nije bio predmet ocjene nijednog suda, jer je to nepotrebno kod odluke suda da je apelantov zahtjev iz navedenih razloga odbijen kao neosnovan. S obzirom na to da odluka suda u ovom sporu zavisi od odluka donesenih u prethodno okončanim upravnim sporovima, to ocjena i drugih dokaza koji su provedeni u postupku po apelantovom prijedlogu nije od značaja za odluku Apelacionog suda o predmetnom zahtjevu apelanta po reviziji, jer su odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva pravilno utvrđene i pobijanom presudom pravilno zaključeno da je prvostepeni sud dao jasne i potpune razloge za takvu svoju odluku.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S tim u vezi apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer prvostepeni i drugostepeni sud su bili dužni dati pravna obrazloženja zbog čega ne prihvataju tužbene ili žalbene navode postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravilnosti primjene određenog zakona. Dalje, sudovi nisu dali pravno obrazloženje o tome da li apelant ima pravo na legalizaciju svojih izgrađenih objekata na zemljištu privatnih vlasnika na Tržnici u skladu sa Odlukom Skupštine Distrikta Brčko broj 0-02-022-199/01 od 29. marta 2001. godine Također, apelant navodi da redovni sudovi ne daju pravno obrazloženje u pogledu apelantovog prava na izdavanje urbanističke suglasnosti za određivanje privremenog trajanja namjene njegovog zemljišta na parceli označenoj kao k.č. broj 1445/1 k.o. Dubrave. Kako apelant navodi, porušeni objekti su «montažnog ili privremenog karaktera«, te kao takvi, prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 11/90 i 29/90), imaju drugačiji status nego tzv. tvrdi objekti i morali su funkcionirati bar do početka izgradnje objekata predviđenih po navodno ništavom Regulacionom planu i privođenja apelantovog zemljišta trajnoj namjeni. Povredu ostalih prava apelant vidi u tome što su upravni organi tuženog zanemarili apelantovo pravo na legalizaciju njegovih izgrađenih objekata u skladu sa Odlukom Skupštine broj 0-02-022-199/01 od 29. marta 2001. godine i diskriminacijskom primjenom navodno ništavog Ugovora, kao i svih navodno ništavih pravnih poslova koji su proizišli iz tog ugovora ili koji se na njemu temelje, te navodno protupravnim i protuzakonitim rušenjem apelantovih objekata 11. jula 2003. godine. Apelant prigovara i dokaznom postupku, te zaključuje da su sudovi proizvoljno tumačili relevantne pravne pravopise u njegovom slučaju, a naročito Zakon o prostornom uređenju Distrikta Brčko i Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina Distrikta Brčko.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga što iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je rušenje apelantovih objekata provedeno na osnovu pravosnažnih akata donesenih u upravnom postupku, te da stoga, u smislu člana 172. ZOO, nepostoji odgovornost tuženog za naknadu štete, budući da šteta nije posljedica protivpravne radnje, odnosno nezakonitog rada organa tuženog. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na djelotvorni pravni lijek
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
Zabrana diskriminacije
11. U odnosu na apelantove navode da je diskriminacijskom primjenom navodno ništavog ugovora, kao i svih navodno ništavih pravnih poslova koji su proizišli iz tog ugovora ili koji se na njemu temelje, te navodno protupravnim i protuzakonitim rušenjem apelantovih objekata 11. jula 2003. godine povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navodi povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, kao i da apelant, osim tvrdnje o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
Zabrana zloupotrebe prava
12. U vezi sa apelantovim navodom o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić