Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/10 (P. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1148/10, rješavajući apelaciju Pere Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Mandića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-GŽ-08-003633 od 14. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Mal-4474/0 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-GŽ-08-003633 od 14. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-4474/0 od 14. maja 2008. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 17. decembra 2000. godine i 17. januara 2011. godine dopunio apelaciju i dostavio dodatnu dokumentaciju.

2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-4474/0 od 14. maja 2008. godine, obavezan je apelant isplatiti KJKP „TOPLANE“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 536,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. oktobra 2000. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 53,60 KM, sve u roku od 15 dana.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je bio djelomično osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta i to za račun od 10. septembra 1999. godine i 10. oktobra 1999. godine u ukupnom iznosu od 134,00 KM, što je punomoćnik tužitelja uvažio i povukao tužbeni zahtjev za ovaj iznos. Dalje je navedeno da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno da je ukupno zaduženje apelanta za pruženu uslugu isporuke toplotne energije, prema evidenciji tužitelja, u periodu od 1. augusta 1999. godine do 31. jula 2000. godine iznosilo 536,00 KM, i da apelant u spornom periodu nije platio račune u navedenom iznosu. Općinski sud je istaknuo da je bilo sporno da li je apelant obavezan da snosi troškove pruženih usluga centralnog grijanja, s obzirom da je tokom postupka isticao da date usluge nisu bile adekvatne. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je u spornom periodu pružena usluga grijanja u njegovom stanu bila loša, odnosno da temperature u stanu nije bila adekvatna, budući da nije ponudio niti jedan dokaz, vezano za sporni period, da je usluga bila neadekvatna, u smislu zapisnika o mjerenju temperature u stanu ili reklamacije na uslugu centralnog grijanja. Ostali dokazi koje je predložio apelant, nisu mogli biti relevantni za konkretan spor, iz razloga koje je pobliže obrazložio Općinski sud. Stoga je Općinski sud ocijenio da istim apelant nije dokazao da je grijanje u njegovom stanu bilo nezadovoljavajuće. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je, na osnovu člana 50. Odluke o općim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka), kojim je predviđeno da je korisnik dužan platiti isporučiocu isporučenu toplotnu energiju na način i u rokovima utvrđenim u ugovoru o korištenju toplotne energije, i člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje, obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 536,00 KM.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-GŽ-08-003633 od 14. decembra 2009. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je presuda Općinskog suda bila pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije predložio niti pružio dokaze da grijanje u njegovom stanu nije funkcionisalo na zadovoljavajući način u periodu od 1. augusta 1999. godine do 31. jula 2000. godine, odnosno da tužitelj u navedenom periodu nije pružio uslugu grijanja. S druge strane, Kantonalni sud je istaknuo da nije bilo sporno da u navedenom periodu apelant nije redovno plaćao naknadu za grijanje (platio naknadu za februar i april 2000. godine). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda bila pravilna i odgovara utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno, član 17. ZOO i član 50. Odluke. Dalje je navedeno da je Općinski sud raspravio prigovor zastare istaknut od strane apelanta, koji je tužitelj priznao i snizio tužbeni zahtjev na iznos od 536,00 KM, što je predstavljalo apelantov dug od oktobra 1999. godine do 31. jula 2000. godine. Kako je tužba podnesena 11. oktobra 2000. godine, Kantonalni sud je ocijenio da je, shodno zastarnom roku iz člana 378. ZOO-a, zastara nastupila samo za august i septembar 1999. godine, što je tužitelj potvrdio i povukao tužbu za navedeni iznos duga. Kako je prigovor zastare bio pravilno raspravljen, zaključeno je da nije bilo razloga da se ponovo ističe u žalbi. Na kraju je Kantonalni sud naveo da ostali žalbeni prigovori nisu uticali na pravilnost prvostepene presude, pa ih nije posebno ni cijenio.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da se radilo o dugu iz 1998. i 1999. godine u iznosu od 1.367,66 KM a ne o dugu u iznosu od 536,00 KM. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji dug, a i kad bi postojao, da je isti zastario.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu duga na ime isporučene toplotne energije. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je tužitelj apelantu u spornom periodu isporučio toplotnu energiju koju apelant nije platio, primjenom relevantnih odredaba ZOO i Odluke, zbog čega je tužiteljev zahtjev usvojen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/10 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio