Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/10 („BOR BANKA“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1156/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1156/10, rješavajući apelaciju „BOR banke“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BOR banke“ d.d. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-

Gž-09-000 037 od 4. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Travnik - Zemljišnoknjižni odjel broj 051-0-Dn-08-000995 od 19. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BOR banka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-09-000 037 od 4. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Travnik - Zemljišnoknjižni odjel (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni odjel ) broj 051-0-Dn-08-000995 od 19. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 051-0-Ip-06-000 015 od 7. septembra 2007. godine apelantu kao tražiocu izvršenja u svojstvu kupca dosuđene su nekretnine izvršenika „Nur“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik), upisane u zk. ul. broj 2911 k.o. Travnik, a označene kao k.č. broj 453/15, u naravi poslovni objekat, i to: prizemlje, površine 228 m2, I sprat površine 228 m2 i II sprat površine 114 m2, a ukupne površine poslovnog objekta 570,00 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Stavom II istog rješenja određeno je da se apelantu predmetne nekretnine odmah predaju u posjed. Stavom III naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu da na predmetnim nekretninama izvrši upis prava vlasništva u korist kupca – apelanta, te briše prava trećih lica. I, konačno, stavom IV je utvrđeno da će se rješenje objaviti na oglasnoj tabli suda s tim da se smatra da je danom isticanja na oglasnoj tabli suda rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji.

3. Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela broj 051-0-Dn-08-000995 od 19. decembra 2008. godine naloženo je apelantu da, radi provođenja Rješenja o dosudi broj 051-0- Ip-06-000 015 od 7. septembra 2007. godine, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja poduzme sljedeće radnje i dostavi potrebnu dokumentaciju, i to: a) saglasnost Porezne uprave za provedbu rješenja o dosudi, b) rješenje o ispravci rješenja o dosudi u pogledu navedenih podataka o dosuđenim nekretninama i c) uvjerenje iz Porezne uprave o tome da li je apelant evidentiran kao porezni obveznik i da li je izmirio porezne obaveze. Navedeno je da će sud, ukoliko apelant ne postupi u ostavljenom roku, donijeti rješenje kojim se zahtjev za uknjižbu prava vlasništva odbacuje. Konačno, istim rješenjem je određena zabilježba roka za otklanjanje nedostataka u zemljišnoknjižnom ulošku broj 49 k.o. Travnik.

4. Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela broj 051-0-Dn-08-000995 od 19. decembra 2008. godine je odbačen zahtjev za upis prava vlasništva koji je podnio apelant 5. juna 2008. godine i naloženo brisanje zabilježbe određivanja roka za otklanjanje nedostataka u koloni upisa u B, pod B/4, listu zemljišnoknjižnog uloška broj 49 k.o. Travnik. Kako je naveo Općinski sud, apelant nije ispunio date uvjete i otklonio nedostatke u zakonom ostavljenom roku na šta je Općinski sud uredno ukazao, a to su nedostaci koji proističu iz člana 3. stav 2. tač. 1, 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04).

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-09-000 037 od 4. februara 2010. godine apelantova žalba je odbijena i Rješenje Zemljišnoknjižnog odjela broj 051-0-Dn-08-000995 od 19. decembra 2008. godine potvrđeno. Kako je naveo Kantonalni sud, prema odredbi člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama, nadležni zemljišnoknjižni referent kod provjere zahtjeva za upis ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti, da li su ti dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi i da li postoji odobrenje, odnosno saglasnost osobe koja je upisana kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, ograničava ili briše. Dalje se navodi da se u konkretnom slučaju iz spisa vidi da podaci iz rješenja o dosudi, na temelju kojeg se traži upis, ne odgovaraju stanju predmetne nekretnine upisanom u zemljišnoj knjizi. Također se navodi da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za uknjižbu u zemljišnoj knjizi u C listu pod brojem 5 bila uknjižena zakonska hipoteka u korist Porezne uprave FBiH, a za osiguranje naplate poreznih obveza u iznosu od 68.721,90 KM. Po ocjeni Kantonalnog suda, a imajući u vidu pravnu prirodu ove hipoteke, koja je regulisana članom 50. Zakona o Poreznoj upravi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 33/02), prvostepeni sud je mogao od predlagača tražiti da priloži suglasnost osobe koja ima uknjiženo navedeno pravo (član 41. Zakona o zemljišnim knjigama). Pored toga, iz predmetnog rješenja o dosudi vidi se da je u njemu navedeno da se brišu prava trećih lica, ali u rješenju nije izrekom određeno da se briše upravo navedena hipoteka, a što je bilo obavezno prema odredbi člana 93. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 32/03). Zbog svih utvrđenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud bez ispravke rješenja o dosudi i navedene saglasnosti nije mogao izvršiti traženu uknjižbu. Stoga, Kantonalni sud je žalbu odbio i prvostepeno rješenje na osnovu odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine ZPPFBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) i člana 76. stav 3. Zakona o zemljišnim knjigama potvrdio.

6. Apelant je naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je iz spisa i činjenica predmeta evidentno da je apelant u zakonski provedenom izvršnom postupku kupio kao tražilac izvršenja i hipotekarni povjerilac I reda nekretninu izvršenika. Apelant navodi da je nakon pravosnažnosti Rješenja o dosudi platio porez na promet nekretnina i nakon toga podnio zahtjev za upis u zemljišne knjige sa svom dokumentacijom potrebnom za upis u skladu sa članom 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Iako se Kantonalni sud u svom rješenju poziva na član 41. Zakona o zemljišnim knjigama kao osnovu za zakonitost zahtjeva za dostavljanje saglasnosti Porezne uprave kao založnog povjerioca II reda, uvidom u navedeni član, i to tačku 3, evidentno je da navedeni zahtjev nema niti zakonsko uporište, niti svrhu. Apelant zaključuje da je zahtjev da tražilac izvršenja, koji je ujedno i hipotekarni povjerilac I reda i kupac nekretnine, a ujedno je nenamiren njenom prodajom, pribavi saglasnost hipotekarnog povjerioca II reda, pa makar to bila i Porezna uprava, za provedbu Rješenja o dosudi u zemljišnim knjigama predstavlja grubo kršenje kako Zakona o izvršnom postupku, Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o vlasničkopravnim odnosima, tako i prava na jednakost pred zakonom i prava na imovinu. Iz svih pobrojanih razloga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju u cijelosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/10 („BOR BANKA“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio