Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/10 (O. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1167/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1167/10, rješavajući apelaciju Osmana Karagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Karagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-
Rev-08-001527 od 29. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000284 od 11. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-181/03 od 25. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrpeči, općina Bugojno, kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnio je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001527 od 29. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000284 od 11. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-181/03 od 25. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-181/03 od 25. januara 2007. godine, donesenom u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja-glavnog umješača protiv tuženih Ilije Šistova, Silvane Šistov, te Sakana Begića, koje zastupa punomoćnik, i drugih tuženih (pet tuženih) nepoznatog mjesta boravka, koje zastupa privremeni staratelj, radi sticanja prava vlasništva dosjelošću, i po tužbi Salkana Begića protiv tuženih (šest tužitelja) nepoznatog mjesta boravka, koje zastupa privremeni staratelj, također radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kao tužitelja-glavnog umješača kojim je tražio da sud utvrdi da je kao zakonit i pošten posjednik temeljem dosjelosti postao isključivi vlasnik nekretnina preciziranih u presudi, te da su tuženi poimenično navedeni u presudi (u daljnjem tekstu: tuženi) i Salkan Begić (u daljnjem tekstu: tužitelj) dužni trpjeti da se predmetne nekretnine temeljem ove presude u zemljišnoj knjizi i u katastru upišu kao apelantov posjed i vlasništvo, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 1. izreke). Stavom 2. presude utvrđeno je da je tužitelj temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te su slijedom toga tuženi dužni trpjeti da se temeljem ove pravosnažne presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda predmetne nekretnine otpišu sa imena i vlasništva tuženih, a potom upišu na ime i vlasništvo tužitelja sa vlasništvom 1/1 uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.727,50 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tom sudu tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću uz navođenje da je tužitelj predmetne nekretnine naslijedio od svog oca koji ih je više od 30 godina (počev od 1968/1969. godine) držao u posjedu prethodno ih kupivši od apelanta, te da je apelant 1966. godine predmetne nekretnine kupio od porodice tuženih, ali da nikada nije upisan kao vlasnik tih nekretnina zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa. Navedeno je i da je apelant podnio tužbu kao glavni umješač radi utvrđivanja da je dosjelošću stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama, navodeći da nikada nije izvršio prijenos predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, jer je vlasništvo bilo zavedeno po ½ na imenima Ivice Šistova i Joze Šistova (prednici tuženih), ali da je predmetne nekretnine neprekidno koristio na način da ih je ogradio bodljikavom žicom i jedno vrijeme obrađivao, te da prednik tužitelja nije predmetnu nekretninu nikada kupio, već ju je upisao na sebe bez ikakvog osnova. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je na glavnom ročištu održanom 21. oktobra 2003. godine dozvolio apelantu da stupi u predmetnu parnicu kao glavni umješač na strani tužitelja, te da je na tom ročištu tužitelj stavljen na stranu tuženog zajedno sa ostalim tuženim. Općinski sud je obrazložio da u ovakvoj situaciji apelantov zahtjev predstavlja prethodno pitanje za rješavanje po tužbenom zahtjevu tužitelja, te je, stoga, taj sud dopustio spajanje ovih predmeta i njihovo rješavanje jednom odlukom.
4. Dalje, navedeno je da je Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-826/04 od 21. decembra 2005. godine ukinuta Presuda tog suda broj P-181/02 od 25. juna 2004. godine i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak koji je, s tim u vezi, proveo ponovni predmetni postupak. Obrazloženo je da je u tom postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant 1966. godine kupio spornu parcelu od prednika tuženih i da nije izvršio prijenos nekretnina u javnim knjigama, što, prema mišljenju Općinskog suda, znači da nije ispoštovao jedno od glavnih načela upisa u kojem se kaže da određena pravna djejstva mogu da budu proizvedena samo upisom u zemljišne knjige. Utvrđeno je i da se kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1 vodi tužitelj po osnovu nasljedstva od svog oca koji je upisan kao posjednik stupanjem na snagu novog premjera 1974. godine, koji je stupio na snagu 1977. godine, te da je otac tužitelja sve od dana kupovine pa do odlaska u Njemačku (gdje je i umro) držao u posjedu i obrađivao predmetnu nekretninu više od 20 godina nakon čega je tužitelj nastavio da koristi nekretninu. Zbog navedenog, Općinski sud nije prihvatio apelantovu primjedbu da tužitelj ničim nije dokazao da ima savjestan i zakonit posjed, budući da, prema obrazloženju Općinskog suda, iz svega utvrđenog proizlazi suprotan zaključak, kao i zaključak da apelant nije dokazao da je imao savjestan i zakonit posjed. Ovo stoga što, kako je naveo Općinski sud, nakon novog premjera 1974. godine, taj premjer je bio javno izložen u katastarskom operatu i nesumnjivo je da apelant nikada nije na premjer stavljao bilo kakve primjedbe, niti je ometao tužitelja u korištenju predmetnih nekretnina. Općinski sud je, također, obrazložio i da je na osnovu iskaza svedoka poimenično navedenih u presudi (pa čak i nekih svjedoka koje je predložio apelant) utvrđeno da je tužiteljev otac kupio sporne nekretnine od apelanta, te da mu je ostao dužan dio kupoprodajne cijene u iznosu od oko 500,00 KM. Općinski sud je naveo i da u konkretnom slučaju činjenica da je u vrijeme rata na predmetnom zemljištu bila deponija smeća, te da ju je tužitelj nakon prestanka rata očistio i uredio, suprotno apelantovim navodima, ne predstavlja dokaz da je tužitelj izgubio posjed nad nekretninom, već sasvim suprotno, da ju je držao u svom posjedu.
5. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice da se apelant nikada nije upisao u javne knjige kao posjednik i da tužitelj ima jači pravni osnov, budući da je dokazao da predmetne nekretnine drži u posjedu, to je Općinski sud temeljem odredbi člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98, u daljnjem tekstu: Zakon) donio presudu kao u dispozitivu.
6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 006-0-Gž-07-000284 od 11. juna 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnoj procesnoj situaciji apelant kao glavni umješač imao položaj tužitelja i podnošenjem tužbe je zasnovao parnicu, dovodeći tom procesnom aktivnošću do uspostavljanja posebne vrste pasivnog suparničarstva tako što ranije parnične stranke između kojih već teče parnica povodom iste stvari dolaze u položaj tuženog. Navedeno je i da je u takvoj situaciji odluka po apelantovoj tužbi prethodno pitanje za odluku u sporu po tužbi tužitelja zbog čega je, kako je obrazložio Kantonalni sud, pravilno postupio prvostepeni sud kad je jednom odlukom odlučio o oba tužbena zahtjeva. Kantonalni sud je obrazložio da bi bila obrnuta situacija da je glavni umješač, ovdje apelant, uspio sa svojim zahtjevom, jer samo u takvoj situaciji sud ne bi mogao raspravljati u parnici koja je već započela između tužitelja i tuženih i donijeti istovremenu odluku s obzirom na prejudicijalan karakter odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je naveo da je, zbog rečenog, neosnovan apelantov žalbeni navod vezan za spajanje postupaka, kao i navod da prvostepeni sud nije postupio prema uputama Kantonalnog suda iz rješenja kojim je predmet vraćen na ponovni posutpak.
7. Kantonalni sud je, nadalje, ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da je prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo temeljem odredbi člana 32. Zakona. Kantonalni sud je naveo da Zakon razlikuje redovnu i apsolutnu dosjelost za pokretne i nepokretne stvari te da je kod redovne dosjelosti za nepokretne stvari potreban savjestan i zakonit posjed i protek vremena od 10 godina a kod apsolutne dosjelosti protek vremena od 20 godina i samo savjesnost posjeda, a ne i zakonitost posjeda, koja se shodno odredbama člana 77. Zakona uvijek pretpostavlja. Kantonalni sud je u vezi sa navedenim obrazložio da je nesporno da je apelant kao savjestan i zakonit posjednik držao predmetnu nekretninu oko tri godine i da temeljem dosjelosti nije uspio steći vlasništvo na predmetnim nekretninama dok je, s druge strane, tužitelj preko svog prednika-ocakao savjestan posjednik držao u posjedu sporne nekretnine preko 20 godina i u tome ga niko nije ni ometao. Obrazloženo je da je na navedeni način tužitelj stekao dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama te je Kantonalni sud odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-001527 od 29. decembra 2009. godine reviziju odbio kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za odgovor na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo te, između ostalog, istakao da u vrijeme kada je prema utvrđenju prvostepenog suda zaključen ugovor o kupoprodaji odnosno 1969. godine, pismena forma ugovora nije bila uvjet za punovažnost ugovora jer je tek od 1979. godine, od stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti objavljenog u „Službenom listu SRBIH“ broj 38/78, postala uvjet za punovažnost ugovora o prometu nepokretnosti. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da on nije stekao pravo vlasništva jer je poznato da je prednik tužitelja samo jednu godinu orao predmetno zemljište i da ga je napustio kada je otišao u Njemačku te da je za vrijeme rata na tom zemljištu bila deponija smeća. Smatra i da se tužitelj bez ikakvog zakonskog osnova upisao kao posjednik 1974. godine ta da nije apelantova krivica što se nije mogao upisati kao vlasnik nakon izvršene kupovine predmetne nekretnine jer su vlasničko-pravni odnosi prednika tuženih tada bili neriješeni. Također apelant navodi da ničim nije dokazano da je prednik tužitelja kupio predmetnu nekretninu jer niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je prisustvovao toj kupoprodaji. Apelant smatra i da je nepravilan zaključak sudova da tužitelj nije ni bio u obavezi da zaključi pismeni kupoprodajni ugovor.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta i utvrditi da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da su pitanja koja apelant pokreće apelacijom identična navodima apelanta iznesenim tokom postupka pred redovnim sudovima te da su o tim pitanjima redovni sudovi, na tri sudske instance, dali detaljna i jasna obrazloženja koja su, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić