Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/10 (Visoka škola za menadžment i javnu administraciju Doboj)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1169/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1169/10, rješavajući apelaciju Visoke škole za menadžment i javnu administraciju Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Visoke škole za menadžment i javnu administraciju Doboj podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000423 09 U od 29. januara 2010. godine i rješenja Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske broj 07.041/034-1989/09 od 21. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Visoka škola za menadžment i javnu administraciju Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 2. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000423 09 U od 29. januara 2010. godine i rješenja Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07.041/034-1989/09 od 21. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave za inspekcijske poslove, odjeljenje Banjaluka, Republički prosvjetni inspektor (u daljnjem tekstu: Republički prosvjetni inspektor). broj 26.1.120/616-887-1/09 od 16. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), zabranjen je rad apelantu. Određeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja.

3. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud presudom broj 13 0 U 000423 09 U od 29. januara 2010. godine odbilo kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude se navodi da je rješenjem Ministarstva od 10. februara 2006. godine utvrđeno da Fakultet za uslužni menadžment u Doboju ispunjava uslove propisane Zakonom o univerzitetu za početak rada i obavljanje djelatnosti, te da je obavezan da do početka školske 2006/07 godine obezbjedi potreban nastavni kadar.

5. Istaknuto je da je rješenjem Osnovnog suda u Doboju od 8. maja 2008. godine izvršena promjena statusa i promjena lica ovlaštenog za zastupanje kod subjekta upisa, te je određeno da će subjekat upisa ubuduće poslovati pod nazivom „Visoka škola za menadžment i javnu administraciju“ Doboj, a da je lice ovlašteno za zastupanje naprijed navedenog subjekta upisa Dobrosav Radovanović u svojstvu v.d. direktora bez ograničenja ovlaštenja.

6. Navedeno je da je Republički prosvjetni inspektor u vršenju nadzora nad primjenom Zakona o visokom obrazovanju, drugih propisa i opštih akata iz oblasti visokog obrazovanja 12. februara 2009. godine izvršio inspekcijski pregled kod apelanta i tom prilikom utvrdio da apelant nema dozvolu za rad shodno odredbi člana 22. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju („Službeni glasnik RS“ br. 85/06 i 30/07) te je rješenjem Republičkog prosvjetnog inspektora od 16. marta 2009. godine zabranjen je rad apelantu.

7. Okružni sud je naveo da je članom 22. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju propisano da djelatnost visokog obrazovanja u Republici mogu obavljati samo ustanove koje su za to dobile odobrenje od Ministarstva. U stavu 3. navedenog člana je propisano da će prosvjetna inspekcija po službenoj dužnosti zabraniti rad ustanovi koja obavlja rad suprotno stavu 1. člana 22. Zakona o visokom obrazovanju.

8. Imajući u vidu navedeno po mišljenju Okružnog suda nisu osnovani navodi apelanta da studenti imaju pravo da završe studije prema nastavnom programu i uslovima koji su važili prilikom upisa u prvu godinu studija shodno odredbi člana 146. Zakona o visokom obrazovanju jer se to odnosi samo na visokoškolske ustanove koje su dobile odobrenje Ministarstva budući da uslovi propisani odredbama čl. 22. i 146. Zakona o visokom obrazovanju moraju biti ispunjeni kumulativno.

9. Stoga imajući u vidu da apelant nije ispunio uslov propisan odredbom člana 22. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju tj. apelant nije dobio odobrenje Ministarstva to je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu zabranio rad odnosno pravilno je postupilo Ministarstvo kada je pobijanim rješenjem shodno odredbi člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku odlučilo da odbije apelantovu žalbu kao neosnovanu.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su u konkretnom slučaju proizvoljno primjenjene odredbe čl. 22. i 146. Zakona o visokom obrazovanju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i nadležni upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/10 (Visoka škola za menadžment i… | Sudska praksa | Aktio