Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/10 («FENIKS META» d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-124/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 124/10, rješavajući apelaciju d.o.o. «FENIKS META» Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «FENIKS META» Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ps 005443 09 Pž od 17. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 1171 Ps 005 443 03 Ps od 4. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «FENIKS META» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke podnio je 8. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 Ps 005443 09 Pž od 17. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 1171 Ps 005 443 03 Ps od 4. marta 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odluku o privremenoj mjeri broj AP 124/10 od 15. maja 2012. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisudba.) odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda, broj 1171 Ps 005 443 03 Ps od 4. marta 2009. godine apelant, kao tuženi, je obavezan da «Žitoprodukt» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati za preuzetu robu (bukov parket «S» klase, u količini od 406,20 m2 i «R» klase u količini od 421,23 m2) iznos od 9.990,22 KM na ime glavnog duga zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. jula 2002. godine a do 29. decembra 2008. godine u iznosu od 9.990,22 KM, te troškove parničnog postupka u iznosu od 1.674,00 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan kompenzacioni prigovor apelanta do visine potraživanja tužitelja.

4. Na temelju provedenih dokaza (uvid i čitanje izjave-narudžbenice broj 12/B-02, otpremnica, računa, fakture, finansijske kartice kupca, izvoda otvorenih stavki, ugovora o cesiji, virmanske uplate, potvrde narudžbe, isplate sa blagajne, kao i vještačenja po vještaku finansijske struke, te saslušanja svjedoka kao i parničnih stranaka) Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva Osnovni sud je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant naručio od tužitelja parket, kvaliteta i u količini navedenoj u otpremnici, koja je potpisana i vraćena putem faksa od strane apelanta pri čemu apelant svoju obavezu prema tužitelju nije ispunio, odnosno nije isplatio dug po osnovu preuzete robe. Uvidom u izjavu-narudžbenicu broj 12/B-02, otpremnicu broj 172 od 3. jula 2002. godine i račun broj 21-00044/02 od 15.avgusta 2002. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelant naručio od tužitelja bukov parket u ukupnoj količini od 831 m2 klase «S» i «R», da je predmetni parket za apelanta preuzeo Dragan Radišić, te da je tužitelj apelantu fakturisao za parket ukupan iznos od 11.990,22 KM.

5. U obrazloženju je navedeno da je apelant osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva prije svega ukazao na nevaljanost podnesenih isprava od strane tužitelja (narudžbenice, računi i otpremnice) pa je sud naložio tužitelju da dostavi originale navedenih dokumenta što je tužitelj i naknadno i učinio, izuzev otpremnice za koju je naveo da je original, jer se radi o faksiranom dokumentu. U vezi sa faksiranim dokumentom Osnovni sud je pojasnio da je nesporno da je otpremnica vraćena putem faksa, jer iz otpremnice jasno proizlazi da je faksirana sa telefonskog broja apelanta, a pošto je opštepoznato da faksirani dokumenti izgledaju kao kopije, prema ocjeni tog suda, ne može se prihvatiti tvrdnja apelanta da takva otpremnica ne predstavlja originalan dokument, jer u konkretnom slučaju takva otpremnica jeste originalan dokument. Nadalje, tvrdnje apelanta da osoba koja je potpisala otpremnicu, Dragan Radišić, nije zaposlena kod apelanta, te da potpis nije njegov, a pri tome tvrdeći da zakonski zastupnik apelanta ima sina sa istim imenom i prezimenom, sud nije mogao prihvatiti, jer apelant svoje tvrdnje nije dokazao, u smislu odredbe člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Visinu tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sačinjen, u skladu sa pravilima struke, kome je sud poklonio punu vjeru. Osnovni sud je pojasnio da je vještak svoj nalaz sačinio na temelju dokumentacije apelanta i tužitelja, te dokumentacije u spisu, a iz koje je proizašlo da je apelant dužan tužitelju za isporučeni parket iznos od 9.990,22 KM. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Osnovni sud je utvrdio i na koji je način apelant preuzeo predmetni parket, te da se u konkretnom slučaju radi o prodaji robe u tranzitu. Nadalje je pojašnjeno da otpremnica broj 46/02, koju je vještak u svom nalazu i mišljenju koristio, sadrži sve elemente koje otpremnica, kao isprava, treba da sadrži. Naime, Osnovni sud je naveo da, kako se u konkretnom slučaju radi o prodaji robe u tranzitu, navedena otpremnica ne sadrži oznake vozila koje vrše prevoz, jer roba nije isporučena od strane tužitelja, nego od firme PDS Mahovljani, pa je iz tog razloga predmetna otpremnica i poslana putem faksa na potpis apelantu.

7. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu kupoprodaje robe – parketa, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96; 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a da je sa druge strane dužnik dužan da obavezu ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Dakle, Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze, a posebno izjavu – narudžbenicu, otpremnicu i račun utvrdio da je apelant naručio parket od tužitelja, da mu je parket isporučen, da je tužitelj za isporučeni parket apelantu ispostavio račun, da apelant račun nije isplatio, pa je sud na temelju svega navedenog i obavezao apelanta na isplatu dugovanog, u smislu odredbe člana 262. ZOO-a.

8. Osim toga, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu i po osnovu kupoprodaje merkantilne pšenice, te kasnije zakupa pšenice. U vezi s tim Osnovni sud je pojasnio da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj apelantu izmirio dug za isporučenu pšenicu u iznosu od 15.203,60 KM, da je pšenica, koja je isporučena tužitelju po računu br. 19/2001 u iznosu od 14.955,00 KM, osporena zbog prigovora na kvalitet, te da je zbog toga apelant pšenicu stokirao u silosu kod tužitelja. Prema ocjeni Osnovnog suda upravo je ovaj poslovni odnos poslužio apelantu za isticanje kompenzacionog prigovora.

9. Obrazlažući svoj stav u vezi sa odbijanjem kompenzacionog prigovora Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj apelantu dužan iznos od 15.203,60 KM na ime isporučene pšenice. Osnovni sud je uvidom u virmanske uplate, te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke zaključio da je iznos koji je predmet kompenzacije po računima br. 01-01 i 02-1 u cijelosti isplaćen. Prema tome, prema ocjeni Osnovnog suda, kako ne postoji potraživanje apelanta prema tužitelju, to ne postoje uslovi ni za kompenzaciju, u smislu odredbe člana 336. ZOO-a, pa je sud iz tog razloga i odbio apelantov prigovor. Odluku o troškovima Osnovni sud je donio na temelju odredaba čl. 386. i 387. ZPP-a.

10. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu, broj 71 0 Ps 005443 09 Pž od 17. novembra 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanta za naknadu troškova sastava žalbe. Obrazlažući svoju odluku Okružni sud je istakao da se žalbeni navodi apelanta svode na to da je prvostepena presuda nejasna i nerazumljiva, da se a temelji na dokazima kojima se ne mogu dokazivati činjenice, da je prvostepeni sud odluku temeljio na dokazu koji nije proveden na ročištu za glavnu raspravu, te da dokazi koji su provedeni od strane tužitelja nisu valjani. Navedeno da apelant tokom postupka nije proveo, niti jedan dokaz u prilog utvrđenja činjenice da osoba koja je primila parket nije u radnom odnosu kod apelanta, a posebno imajući u vidu da je u odgovoru na tužbu činjenica o narudžbi i prijemu parketa učinjena nespornim. Prema ocjeni Okružnog suda samo postavljanje kompenzacionog prigovora govori u prilog utvrđenja činjenice da postoji potraživanje tužitelja prema apelantu, jer ukoliko nema potraživanja postavlja se pitanje zašto bi apelant postavio kompenzacioni prigovor, pa slijedom toga postavljanje kompenzacionog prigovora potvrđuje činjenicu koju je apelant u odgovoru na tužbu i priznao, odnosno da je naručio i primio parket od tužitelja, koji je samo djelimično isplatio putem cesije u iznosu od 2.000,00 KM, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

11. Okružni sud je nadalje istakao da apelant u žalbi pogrešno navodi da je prvostepeni sud odluku zasnovao na dokazu koji nije proveden na ročištu za glavnu raspravu, a to je otpremnica broj 46/02. U vezi s tim Okružni sud je naveo da apelant u odgovoru na tužbu nije osporio prijem parketa, a da je tu činjenicu na glavnoj raspravi osporio, uz obrazloženje da se na otpremnici ne nalazi potpis apelantovog radnika. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da apelant zapravo nije osporio postojanje otpremnice broj 46/02, pa samim tim, to da li je taj dokaz proveden ili ne, nema uticaja na odluku, niti se radi o povredi koja utiče na zakonitost odluke.

12. U vezi sa žalbenim prigovorom apelanta da je osporena odluka nerazumljiva i nejasna Okružni sud se pozvao na odredbu člana 191. ZPP-a kojom je propisano šta presuda mora da sadrži. Okružni sud je pojasnio da shodno citiranoj odredbi presuda mora da ima sadržaj navoda i zahtjeva stranaka, da sadrži obrazloženje o činjenicama koje je sud utvrdio i na temelju kojih dokaza je utvrdio te činjenice, te treba da sadrži konkretnu pravnu normu. Okružni sud je istakao osporena presuda ima sve elemente propisane navedenom odredbom, zbog čega je odbio žalbene navode usmjerene u tom pravcu. Istaknuto je da apelant tokom postupka nije proveo niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju valjanost dokaza provedenih od strane tužitelja, pa slijedom toga ne stoje žalbeni prigovori da se odluka temelji na dokazima koji ne dokazuju niti jednu odlučnu činjenicu.

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova odnosno pogrešno tumačenje zakonskih odredaba čl. 387 ZOO-a i 180. ZPP-a za koje smatra da nisu pravilno primjenjene, te na proizvoljnost suda prilikom ocjene dokaza. Zatim se naglašava da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ukazuje na nevaljanost dokaza na kojima se temelji odluka, faksirana fotokopija izlaza robe koja ne može poslužiti kao dokaz ne samo zbog toga što se radi o dokazu koji nije vjerodostojan već zato što nema ni pečat tužitelja ni potpis apelanta ili ovlaštenog lica. Tokom čitavog postupka apelant je osporavao prijem predmetne robe, a samo opreza radi, kako bi se odbranio od neosnovanog zahtjeva, istakao je konpenzacioni prigovor, što su sudovi pogrešno protumačili kao priznanje postojanja potraživanja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud uvidom u materijalne dokaze, te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kome je poklonio punu vjeru, na nesumnjiv način utvrdio da postoji dospjelo potraživanje tužitelja prema apelantu, koje nije isplaćeno, pa je taj sud obavezao apelanta na isplatu duga, u smislu odredbe člana 262. ZOO-a što sve navedeno jasno proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude koja je kao pravilna i zakonita ocjenjena i od strane Okružnog suda u žalbenom postupku. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali iscrpne razloge zašto su neosnovani prigovori apelanta vezani za faksiranu kopiju izlaza robe, a dana obrazloženja u tom pogledu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, u vezi sa prigovorima apelanta da je sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava za Ustavni sud ostaje nejasna veza navedenih odredaba sa konkretnim slučajem, budući da ih sudovi nisu ni imali u vidu prilikom odlučivanja, niti se navedene odredbe mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom (prekid zastajevanja kod priznanja duga-član 387.ZOO-a) i donošenje presude po osnovu priznanja (člana

180. ZPP-a), pa Ustavni sud ove navode odbacuje kao (prima facie) neosnovane. Ustavni sud primjećuje. da apelant u apelaciji zapravo ponavlja prigovore koje je iznosio u žalbenom postupku o čemu se Okružni sud, upravo suprotno navodima apelanta, dovoljno jasno i određeno izjasnio u obrazloženju svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelacija ne nudi nikakve dokaze kojim bi svoje paušalne navode potkrijepio. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/10 («FENIKS META» d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio