Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/10 (M.M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1297/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP-1297/10, rješavajući apelaciju M.M. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-08-001606 od 15. prosinca 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 270 od 3. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1251/05 od 27. travnja 2007.

godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, odvjetnici iz Zenice podnijela je 12. travnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001606 od 15. prosinca 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-07-001 270 od 3. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1251/05 od 27. travnja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1251/05 od 27. travnja 2007. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obvežu prvotužena Stručna zanatska škola u Zenici (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženi Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj isplate ukupan iznos od 33.074,34 KM na ime razlike neisplaćenih plaća i naknada na ime regresa i toplog obroka (u izreci presude precizirani iznosi). Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je kod ocjene utemeljenosti zahtjeva pošao od činjenice da je apelantica potpisala izjavu koja izjava predstavlja otpust duga u smislu odredbe čl. 344. i 347. Zakona o obveznim odnosima, a nije utemeljen apelantičin prigovor da je ovu izjavu potpisala pod prisilom, jer se nije radilo o konkretnoj prisili nego je to samo bio dojam koji je apelantica stekla. U odnosu na drugotuženog, Općinski sud je istakao da je utemeljen njegov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, jer drugotuženi nije apelantičin poslodavac, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen i u odnosu na drugotuženog.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Gž-07- 001 270 od 3. rujna 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio prvostupanjsku presudu preinačio i obvezao prvotuženu da apelantici isplati ukupan iznos od 1.722,44 KM (naknade za topli obrok i regres). U preostalom dijelu Kantonalni sud odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom Kantonalni sud odbio je apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, smatrajući da se radi o otpustu duga. Apelantici pripada pravo na naknadu na ime toplog obroka i regresa, međutim apelantica nema pravo na naknadu na ime razlike plaće. Navedeno zato što je odredbama članka 27. stavak 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da osnovna plaća uposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je stavljen uposlenik, pomnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Odredbama članka 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora određeno je da osnovica za obračun plaće je najniža plaća uposlenika u srednjoj školi i ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova uposlenim u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca Vlada nadležnog kantona, na temelju usuglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata. Kako Vlada to nije učinila ne postoje svi bitni parametri za izručunavanje osnovne plaće, tako da apelantičin zahtjev kojim je tražila naknadu na ime razlike plaće nije utemeljen.

4. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev- 08-001606 od 15. prosinca 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjska presuda pravilno i zakonito donesena. Naime, nisu utemeljeni apelantičini navodi da je sud trebao primijeniti odredbe članka 28. stavak 1. Kolektivnog ugovora, jer navedene odredbe određuju samo jedan od elemenata za obračun plaće, a to je osnovica plaće koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće, dok ne određuje drugi element koeficijent složenosti poslova. Budući da Kantonalna vlada i sindikat svaka tri mjeseca nisu usuglašavali niti osnovicu niti koeficijent preostaje jedino da se zahtjev cijeni u smislu članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora. Apelantica nije dokazala da joj je plaća bila manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova u smislu članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora.

5. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da stav Vrhovnog suda nije održiv, jer je odredbama čl. 68 i 69. Zakona o radu propisano da se plaće utvrđuju Kolektivnim ugovorom, a odredbama članka 121. istog zakona propisano je da strane Kolektivnog ugovora, u konkretnom slučaju sindikat koji je zastupao uposlenike, mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora. Apelantica ističe da u situaciji kada krivnjom drugotuženog nisu usvojeni koeficijenti kojima se tromjesečno regulira pitanje koeficijenta radnog mjesta apelantice, moraju se primijeniti koeficijenti po kojim je njoj u spornom periodu obračunavana plaća (ali na manju osnovicu), jer taj koeficijent odražava relativni odnos vrijednosti njenog radnog mjesta. Trebalo je barem primijeniti odredbe čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora koji je važio u to vrijeme koje propisuju da je osnovna plaća, proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniže plaća osnovica za obračun osnovne plaće.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 780/08 (odluka Ustavnog suda od 21. prosinca 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), tako da se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na stavove i obrazloženja iz citirane odluke. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: «[…] da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostupanjski sud mogao postupati na drugačiji način od onog kako je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave“. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantičini navodi odnose na primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u citiranoj odluci broj AP 780/08 u cijelosti odnose i ovaj slučaj. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

8. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/10 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio