Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1348/10 (Muhamed Hasan Al Fahel)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Državljanstvo
- Miješanje u porodični život
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni spor
- Strani državljanin
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1348/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1348/10, rješavajući apelaciju Muhameda Hasana Al Fahela, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Hasana Al Fahela podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U- 358/08 od 15. februara 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1060-2/06 od 14.
februara 2008. godine u odnosu na član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. 13. i 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Hasana Al Fahela podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U- 358/08 od 15. februara 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1060-2/06 od 14.
februara 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Hasan Al Fahel (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U- 358/08 od 15. februara 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine- Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-1060-2/06 od 14. februara 2008. godine.
2. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-1060-2/06 od 14. februara 2008. godine apelantu, državljaninu Sirije, oduzeto je državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/2-2991od 13. novembra 1995. godine.
3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Državna komisija na 41. sjednici, održanoj 8. novembra 2006. godine, a u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, izvršila reviziju postupka prijema u državljanstvo i statusa državljanstva apelanta. U postupku revizije Državna komisija je izvršila uvid u spise predmeta prijema u državljanstvo apelanta, provjerila dokaze o apelantovom statusu, te utvrdila da je apelant stekao državljanstvo na osnovu navedenog rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, koje je doneseno na osnovu člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH («Službeni glasnik RBiH» br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94) prema kojem državljanstvo RBiH može steći lice koje ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tač. 5. i 6. navedenog zakona, ako nije učestvovao ili pomagao agresiju na RBiH, i ako da pisanu izjavu da se osjeća državljaninom Bosne i Hercegovine.
4. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da iz spiska Sekretarijata Državne komisije proizilazi da se apelant odazvao na Opći poziv (putem pošte), objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/06, te da u dostavljenoj dokumentaciji nije priložio dokaz o stalnom nastanjenju u Bosni i Hercegovini, niti dokaz da je registriran u bazi civilnog registra i putnih isprava Direkcije za implementaciju projekta CIPS, pa je Državna komisija apelanta pozvala na adresu iz spisa, svojim aktom broj 01-50-641/07, da dođe u ured Državne komisije da dostavi činjenice o svom prijemu u državljanstvo Bosne i Hercegovine, te dostavi dokaz o svom statusu u Bosni i Hercegovini. Apelantov punomoćnik, advokat Esad Hrvačić je pismeno obavijestio Državnu komisiju da je apelant otputovao u Saudijsku Arabiju u grad Rijad, te da mu je u međuvremni istekao rok važenja pasoša Bosne i Hercegovine i da ga nije u mogućnosti produžiti zbog revizije državljanstva. Zatim je navedeno da je Državna komisija izvršila uvid u kopiju putne isprave Bosne i Hercegovine koja se nalazi u dokumentaciji koju je apelant dostavio po općem pozivu, te je utvrđeno da je pasoš izdat 8. maja 2003. godine u Beču i da mu je rok važenja do 8. maja 2008. godine, iz čega proizlazi da je Državnoj komisij data lažna informacija o apelantovom statusu. Nadalje je navedeno da je izvršenim provjerama u evidenciji CIPS-a, a što proizlazi iz akta Ministarstva civilnih poslova - Direkcije za implementaciju projekta CIPS broj 12-50-413 DLJ/07 od 7. februara 2007. godine, utvrđeno da apelant nije registriran u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka iz čega proizlazi da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine u skladu sa propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana Bosne i Hercegovine, a što mu je bila zakonska obaveza. Obrazloženo je da iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini broj 01-30-622/05 od 19. oktobra 2005. godine, a koje je donio ministar civilnih poslova, proizlazi da su svi državljani Bosne i Hercegovine bili dužni, u skladu sa važećim propisom, do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini. Državna komisija je, ocjenjujući navedenu činjenicu i neiskazani apelantov interes da posjeduje lične dokumente Bosne i Hercegovine, zaključila na osnovu člana 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i 82/05) da apelant nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom.Također, navedeno je da je Državna komisija iz spisa predmeta koji se odnosi na prijem apelanta u državljanstvo BiH utvrdila da je apelant zadržao svoje ranije državljanstvo Sirije.
5. Imajući u vidu sve navedeno, Državna komisija je utvrdila da apelant u vrijeme provođenja postupka revizije nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, te je zaključila da su ispunjeni uslovi iz člana 41. stav 4. tačka b. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine da se apelantu oduzme državljanstvo.
6. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-1060-2/06 od 14. februara 2008. godine, Presudom broj U 358/08 od 15. februara 2010. godine tužbu odbio.
7. Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da je Državna komisija pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, jer je u toku postupka utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo BiH Rješenjem broj: 07/2-204-2991 od 13. novembra 1995. godine na temelju primjene člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH. Zatim je istaknuto da iz akta Ministarstva civilnih poslova - Direkcije za implementaciju projekta CIPS broj 12-50-413DLJ/07 od 7. februara 2007. godine proizlazi da apelant nije registriran u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka iz čega proizlazi da on nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine, što mu je bila obaveza prema Zakonu o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana BiH i Odluci o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini broj 01-30- 622/05 od 19. oktobra 2005. godine godine, kojom je utvrđeno da su svi državljani Bosne i Hercegovine bili dužni do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS). Dalje je navedeno da apelant ni u tužbi nije negirao činjenicu da se nije odazvao na Opći poziv, niti je pristupio razgovoru te nije dostavio potrebnu dokumentaciju da bi dokazao stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, a upravo je svrha Općeg poziva da se u propisanoj proceduri utvrdi stvarna veza naturaliziranih građana Bosne i Hercegovine sa Bosnom i Hercegovinom, omogućavanje svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku. Iz samog supstrata tužbe proizlazi da je apelant napustio teritorij Bosne i Hercegovine, pa je, po ocjeni Suda BiH, zaključak Državne komisije da apelant nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom pravilan, jer apelant ničim nije pokazao interes da posjeduje dokumenta Bosne i Hercegovine, nije se odazvao Općem pozivu i nije dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje svog sadašnjeg statusa.
8. Sud BiH je dalje istakao je članom 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se državljanstvo Bosne i Hercegovine oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između državljanina i Bosne i Hercegovine koji uobičajeno ne boravi u Bosni i Hercegovini, dok je stavom 6. istog člana propisano da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u Bosni i Hercegovini, ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine, u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana Bosne i hercegovine. Sud BiH je takođe istakao da je članom 41. stav 3 citiranog zakona propisano da, ako se lice o kojem se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija, Državna komisija mu može oduzeti državljanstvo.
9. Na osnovu navedenog, Sud BiH zaključio da je pravilno Državna komisija odlučila kada je apelantu oduzela državljanstvo Bosne i Hercegovine jer se pobijano rješenje temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravnih propisa pri čemu nije počinjena povreda postupka koji je prethodio donošenju rješenja Državne komisije.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da u toku postupka nisu pravilno ocijenjeni svi napori i aktivnosti apelanta prilikom prijave na Opći poziv, dostavljanje dokumentacije, angažovanje profesionalnog punomoćnika, te stalno obraćanje Komisiji radi ostvarenja svoje volje za posjedovanjem državljanstva BiH. Smatra da su navodi Komisije i Suda BiH da nije iskazana volja i veza sa BiH iz razloga što apelant boravi na području druge države i što nije izvadio ličnu kartu CIPS, „klasičan primjer narušavanja navedenih prava, jer državljanin Bosne i Hercegovine može boraviti na teritoriji druge države iz poslovnih, porodičnih ili drugih razloga na određno ili neodređeno vrijeme, a da mu se zbog toga ne oduzima državljanstvo.“ Zaključuje da Državna komisija nije imala niti jedan valjan razlog za oduzimanje državljanstva apelantu, te nije mogla donijeti osporeno rješenje, odnosno Sud BIH je morao uvažiti apelantovu tužbu protiv rješenja Državne komisije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glas:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama Suda BiH i Državne komisije oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine i time povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva i ukazao da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/08, tačka 49 ).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da se apelant u toku postupka pred Državnom komisijom i Sudom BiH pozivao na povredu prava na porodični život, odnosno da je isticao navode u pogledu postojanja veza u Bosni i Hercegovini koje uživaju zaštitu u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Takođe, apelant uz apelaciju nije dao validne navode i dokaze koji bi ukazivali na postojanje takve veze u BiH. Osim toga, Ustavni sud smatra da postupak oduzimanja državljanstva koji je okončan osporenim odlukama, u svakom slučaju, ne bi mogao predstavljati miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Ovo stoga što osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojim je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, ne dovode na bilo koji način u pitanje «veze» koje apelant eventualno ima u Bosni i Hercegovine, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka. Imajući u vidu da se osporenim odlukama, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o ostvarivanju prava vezanih za porodični život, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1877/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz kojim bi učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Ustavni sud podsjeća da se odlučivanje o davanju državljanstva ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulirano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu iznio je izričiti stav da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, uopće nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i, prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
18. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva navedeno je da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno, jeste diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana
6. Evropske konvencije.» Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
19. Prema tome, pravo stranca da dobije državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
20. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić