Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/10 (M. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1362/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1362/10, rješavajući apelaciju Milene Škrbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Škrbić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0- Gž-10-000 016 od 25. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 073-0-Mal-08-000 049 od 25. decembra 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Škrbić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Šahinovaca, Općina Čelinac, koju zastupa Živko Škrbić, podnijela je 19. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-10-000 016 od 25. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-Mal 08-000 049 od 25. decembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 073-0-Mal-08-000 049 od 25. decembra 2009.

godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-10-000 016 od 25. februara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi Republika Srpska, Općina Čelinac i Lovačko udruženje „Fazan“ iz Čelinca (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da joj na ime pričinjene štete solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM ili za svaku ovcu po 500,00 KM, troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od momenta pričinjene štete, 13. novembra 2001. godine, pa do konačne isplate, tako što će tužena Republika Srpska isplatiti 45% dosuđenog iznosa, tužena Općina Čelinac 25%, a tuženi Lovačko udruženje „Fazan“ iz Čelinca 30%. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom Lovačkom udruženju „Fazan“ iz Čelinca nadoknadi troškove postupka u iznosu od 929,60 KM.

3. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je povodom prijave apelantičinog punomoćnika 13. novembra 2001. godine na lice mjesta izašla patrola Službe javne bezbjednosti Općine Čelinac (u daljnjem tekstu: SJB), koja je službenom zabilješkom od 13. novembra 2001. godine i zapisnikom broj 37/01 sačinjenim istog datuma konstatovala da su u apelantičinom dvorištu u noći između 12. i 13. novembra 2001. godine divlje životinje usmrtile šest ovaca i da je ograda u kojoj su se nalazile ovce bila oštećena. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da uviđaj nije izvršila nadležna komisija općinskog organa, Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Čelinac, da je zahtjev ovom organu podnesen tek 14 dana od pričinjene štete i da apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da su bile preduzete mjere za sprečavanje štete od divljači, što je obaveza svakog vlasnika stoke prema odredbi člana 65. stav 2. Zakona o lovstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/94, 11/95, 3/97 i 10/97) u smislu da je u konkretnom slučaju ograda u kojoj su se nalazile ovce bila „efikasna zaštita od divljači“. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelantica nije postupila u skladu sa odredbom člana 68. stav

1. Zakona o lovstvu, jer nije obavijestila nadležni općinski organ o nastaloj šteti u čijoj je nadležnosti utvrđivanje uzroka ove vrste štete, kao i procjena visine štete, a koje okolnosti sama nije dokazala, niti je izvela ijedan dokaz na temelju kojeg bi taj sud utvrdio navedene okolnosti zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

4. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantičine žalbene navode da iz fotografija koje se nalaze u spisu predmeta proizlazi da joj je štetu pričinila „mečka“, jer sud na temelju navedenih dokaza ne može izvoditi zaključke da li je štetu pričinila, kako to apelantica navodi, „mečka“ ili neka druga divlja životinja, jer je iz navedenih fotografija samo vidljivo da su se ovce nalazile u toru kraj kuće, da su na toru vidno polomljene tarabe i da su ovce djelimično pojedene. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da, ako se na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Takođe, članom 67. stav 1. Zakona o lovstvu propisano je da štetu koju počini divljač za koju je propisana trajna zabrana lova nadoknađuje Republika Srpska pod uslovom da je oštećeni preduzeo propisane mjere za sprečavanje štete shodno članu 66. istog zakona, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da je za štetu koju pričini lovostajem zaštićena divljač odgovorna organizacija, odnosno korisnik lovišta u čijem je lovištu šteta pričinjena, takođe pod uslovom da je oštećeni preduzeo mjere za sprečavanje štete od divljači. Izuzetno, stavom 3. člana 67. navedenog zakona je propisano da štetu koju učini medvjed na utvrđenim lovnim područjima plaća Republika Srpska u visini od 45%, općina u visini od 25% i korisnik lovišta u visini od 30% procijenjene štete. Okružni sud je na temelju navedenog zaključio da je u predmetnom postupku bilo neophodno utvrditi koja je divljač pričinila štetu. Međutim, pošto apelantica tokom trajanja postupka nije dostavila dokaze da je šteta nastala od zaštićene divljači i da nije utvrđena visina štete, to je na temelju člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su osporene presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Stoga predlaže da Ustavni sud poništi osporene presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza od tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, nesporno je da su i Osnovni i Okružni sud u toku postupka omogućili apelantici da predloži dokaze, a da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelantica ovu mogućnost nije iskoristila. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantičinim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/10 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio